Politika je moj poziv, ponavlja Davor Bernardić jednu jeftinu parolu, a ustvari zastrašujuću političku dijagnozu: znači, sve se na ovom svijetu mijenja brzinom kojom je to već teško pratiti, a jedino što se ne mijenja, nego živi vječno, jest poziv tamo nekog političara koji, na isti način kao i prije 18 godina, čekaj svoj red u politici i na čelu stranke.
Taj “Berin poučak”, ta filozofija metiljanja kao tobože najisplativijeg oblika političkog djelovanja, primio se i po SDP-u i po HDZ-u poput plijesni. Riječ je o razmišljanju da je dovoljno samo čekati svoj red, uvjerenju da se ne treba ni oko čega previše izlagati, ni o čemu pretjerano konkretno izjašnjavati, ni za što osobito zauzimati, da ne treba gurati nijedna vrata da se otvore, isključivo da se ne zatvore, da ne valja nikoga isključiti, da se nije dobro isticati, zamjerati. Doduše, ta poguba političke naravi već je pojela i Bernardiću i drugim takvim arivistima značajan prostor za napredovanje: Živi zid i Most nisu ništa drugo nego posljedica uprosječivanja velikih stranaka, samo što u tim strankama toga i dalje nisu svjesni. Njihova samodopadnost dovodi ih do vjerovanja kako su političke pozicije i poredak koji je uspostavljen prije 25 godina vječiti i nepromjenjivi - eventualno s rijetkim, kratkim fazama poremećaja - te da oni osobno ne moraju učiniti ništa nego se samo, u pravilnim razmacima, pozivati na Tuđmana ili Račana, na domoljublje ili na socijaldemokraciju, na Tita ili na Kazališni trg. Pa Bernardića i danas, dva-tri dana prije nego što će ga ljudi možda birati za predsjednika SDP-a, pitaju što će SDP biti u budućnosti, a on im i ne pokušava odgovoriti vlastitim riječima nego mislima pokojnog Ivice Račana od prije valjda 15 godina: “SDP treba biti dovoljno širok brod da se u njega ukrcaju...”
Jer, realno, za Bernardića i slične karijere u tih 15 godina nije se ništa naročito promijenilo: to su tih uvijek istih 15 godina u kojima je “politika njihov poziv”, u kojima “oni žive socijaldemokraciju”, “okreću se budućnosti” i “vjeruju u promjene”.
Ni nakon tih silnih godina čekanja Bernardić ne može ponuditi nijedan drugi argument zašto bi se biralo njega, a ne nekog drugog kandidata, osim toga da je od svih njih on najdulje i najupornije čekao. I nitko se ne treba ljutiti, jer politika ovako strpljivih i nečujnih penjača na vlast otprilike je sljedeća: Samo mi dajte da ja sad budem predsjednik pa će onda Tonino biti predsjednik države, Zoran će biti predsjednik Savjeta, Domagoj (Hajduković) će isto isto jednom biti predsjednik, za svakoga će se naći neko predsjedničko mjesto, svi ćemo lijepo biti predsjednici, a to hoćemo li ikad išta veliko napraviti za ovu državu, e to je već manje bitno. I manje izgledno.
U našim velikim strankama upravo se gradi ono što smo drugdje u praksi već vidjeli da ne funkcionira nego naprotiv završava populističkim reakcijama. Kod nas se, naime, sada formiraju stranačka vodstva za ispiranje politike od svake strasti i razlikovnog sadržaja, to su sve neke bezbojne suradljive skupine koje se uvijek i oko svega mogu nekako dogovoriti, koje će stišavati polemike i stalno nešto pozivati na dijalog, suradnju, mir i dobro. To su ustvari savršeni ambasadori velike koalicije, jedne vječne, a u suštini duboko antidemokratske maštarije, koja bi demokraciju na dulje vrijeme zamijenila dogovorom: narod nek' se veseli jer kao nešto bira, a mi ćemo se poslije međusobno podijeliti.
Bernardić - Plenković, Picula - Plenković, Miljenić - Plenković itd., zvuči li to išta manje zamislivo, i išta manje uzbudljivo, od kombinacije kakvu danas imamo u Vladi?
Paradoksalno, da ga nisu ranije uludo potrošili, Milanović bi baš u ovom trenutku bio idealan kandidat za predsjednika SDP-a, stranke pred kojom je vjerojatno ipak dulje vrijeme djelovanja u opoziciji. Dodatno paradoksalno, Ranko Ostojić jedini je doista karakterni kandidat na ovim izborima u SDP-u, dakle netko tko izriče stavove koji uopće izazivaju bilo kakvu potrebu za reakcijom i polemikom. Mimo Milanovića i Ostojića - toliko je to naime ruinirano - SDP kao opozicija u ovom trenutku ne postoji.
To se, uostalom, vidi i iz današnjeg djelovanja Mosta i Živog zida: HDZ i SDP toliko su isprani od sadržaja da se ove dvije organizacije uopće na njih ne mogu ni osvrtati, a kamoli ih napadati (dodatno, s HDZ-om je Most kao u nekoj “koaliciji”). To onda završava tako da umjesto na HDZ i SDP oni nasrću na novinare i medije jer, logično, i Most i Živi zid za daljnji politički prodor trebaju neprijatelja, sukob, raspravu. Na političkoj pozornici to više ne mogu naći pa onda mediji, kao i toliko puta od 90-ih naovamo, preuzimaju sav teret i odgovornost: novinari jedini moraju ukazivati na negativnosti populističkog pristupa politici kakav gaje Most i Živi zid jer to od straha ne čine nagodbenjačka vodstva HDZ-a ni SDP-a.
Politika bez politike, stranke bez ideologije, lideri bez svojstava, to je tendencija u dvjema zasad još i dalje najvećim strankama u državi. No takav pristup otvara put za dodatni rast populističkih ideja u zemlji, čak i za stvaranje nekog novog, izborno visokopotentnog populističkog frontmena. Iako se nekima čini dopadljivom bojazan da bi taj novi populizam mogao uspjeti baš na platformama Mosta ili Živog zida te da neki njihovi ljudi, poput Pernara ili Petrova imaju perspektivu dodatnog uzleta, realnije zvuči da će se proces odvijati u velikim strankama, ili negdje na njihovu rubu. Uostalom, tako je bilo oduvijek: od Glavaša, preko Mesića i Bandića do Sanadera.
S ovim na umu, na izbore u SDP-u ne treba gledati kao na posebno značajan politički događaj. Što se datum približava, to se pojačava antiklimaks. Veće promjene u SDP-u, ali i u HDZ-u tek se trebaju dogoditi.
Blaga je pretpostavka, s kojom se barata, da bi ovakav SDP mogao doći na vlast za osam godina. Realnije je da ga s ovim pristupom za osam godina više ne bi ni bilo.