Uhrvatskoj umjetnosti posljednjih desetak godina, po mojem skromnom mišljenju, izdvojio se film mladih sineasta. Njihova su djela osobna kreacija, a ne reprodukcija postojećega. Ona su emotivni, misaoni i kritički pogled u svijet naše suvremenosti. I pri tome istraživački u samoj filmskoj umjetnosti. Svaki od tih autora samosvojan je, a mogla bih reći i kako ipak predstavljaju generacijski istup.
Podsjetit ću vas: Zrinko Ogresta, Vinko Brešan, Lukas Nola, Hrvoje Hribar, Ognjen Sviličić i Dalibor Matanić. I spomenut ću samo neke njihove filmove, "Isprani", "Tu", "Maršal", "Svjedoci", "Nebo sateliti", "Što je muškarac bez brkova", "Oprosti za kung fu", "Armin", "Volim te"… Ti autori vratili su publiku u naše kinodvorane. I hrvatski su film predstavili Europi. Neki među njima dobili su prestižne europske nagrade.
Kao i uvijek, u umjetnosti je nemoguće odgovoriti na pitanje kako i zašto se to dogodilo. Ponajprije, radi se o talentu svakog od njih. A zatim se mogu tek naslućivati neke okolnosti koje im nisu odmogle. Oni su na vlastitoj koži osjetili vrijeme "slabog subjekta" i nepovratni pad svih "veličina". Otvorio im se napokon neki mali prostor u kojem su mogli domahivati slobodi nakon što je dugotrajno ključnu riječ o hrvatskom filmu imala naša "katedrala duha" koju bi, bez hrvatske laži, točnije bilo nazvati katedralom primitivizma i patrijarhalnosti pod maskom glembajevskoga glamura.
Potom, filmski su redatelji počeli raditi s piscima svoje generacije i zajedno su pokazali da im nikakav strah neće ugušiti sposobnost mišljenja. Imali su sretnu slučajnost biti studentima profesora kao što su Ante Babaja, Zvonimir Berković, Krešo Golik, Branko Ivanda… Dramaturgiju su vodili Nikola Batušić i Vjeran Zuppa. Dakle, završili su Akademiju dramske umjetnosti.
Na žalost, pojava novog filmskog vala jedini je bitni iskorak te iste Akademije. Iako je Akademija iznjedrila i nekoliko dramskih pisaca, nije im uspjela ponuditi kazališne redatelje koji bi znali režirati njihove tekstove. Tako se dogodio uzorit paradoks: Tena Štivičić i Nina Mitrović počele su pisati na engleskom jeziku i imati uspjeha u Europi. Ako ih se želi igrati kod kuće, valja ih prevoditi. Kao što znamo, autor postdramskog, dakle ovovremenog kazališta, ponajprije je redatelj.
Tu jednostavnu činjenicu potvrdile su i zemlje u susjedstvu kao Slovenija i Mađarska. Njihovi mladi kazališni redatelji danas su sustvaraoci kazališta u Europi, o čemu naš teatar ne može ni sanjati. Kao ravnateljica kazališta u Zagrebu, Splitu i Rijeci, pozivala sam uporno netom diplomirane hrvatske redatelje da rade u teatru. I uporno su predstave bile uglavnom katastrofalne. Naprotiv, uspješnice u teatru ostvarili su opet filmski redatelji kao Nola, Ivanda, Brešan, a trebao je i Ogresta. Ali ih nakon toga, drugi teatri nisu pozivali jer se u našim konzervativnim glavama još nije probilo opće mjesto da su dobri filmski redatelji ujedno i kazališni kao Bergman, Besson… da ovaj put ostanemo kod slova 'b'.
Prije nekoliko dan šetam po suncu s unukom Jakovom upravo pokraj zgrade Akademije i dijete mi odlučno kaže kako će tamo studirati. Odjednom su mi se pojedini dijelovi te kuće počeli uvećavati, širiti od veličine i nadutosti te padati po glavi. Nije se to zbivalo kao asocijacija na kuće koje se zbog tajkuna ruše u Zagrebu. Sve je, naprotiv, dolazilo iznutra, iz same Akademije. Umalo sam pala u nesvijest ili u svijest, već kako hoćete. Osjećala sam se sukrivcem Jakovljeve odluke. Uspjela sam se suzdržati od komentara, ali mi poslije vrag nije dao mira i počela sam kopati. Odakle meni taj smiješan osjećaj urušavanja i što se, barem na prvi pogled, zbiva na toj Akademiji?
Otvorila sam njihovu web stranicu. Dekan je Branko Ivanda. I to je odlično. Da, ali on istodobno snima, i to uzastopce, televizijske serije. Malo mu vremena može ostati za mukotrpan rad na jednom tako složenom poslu kao što je Akademija. Profesori na kazališnoj režiji su Ozren Prohić, Branko Brezovec i drugi. Ali oni se bave raznim teatarskim poslovima i režijama po Hrvatskoj, Njemačkoj i okolici. Malo im vremena ostaje za rad na Akademiji. Tko onda radi? Ako "raditi" još nešto znači u našoj zemlji. Rade, kako vidim, znalci, predavači dramaturgije od Zuppe do Blaževića. To je važno: dramaturgija razvija znanja, pamet i neki dublji uvid u različite znanosti, kao što su antropologija, sociologija, psihologija itd.
Ali ne može samo dramaturgija pokriti svu zahtjevnost ove Ustanove. Ona se, naime, sastoji od različitih struka i odsjeka, od montaže pa sve do glume. A prije i iznad svega ona je pokretač umjetničkoga stvaranja. Potom, ta je Ustanova istodobno i znanstvena. U dugom procesu njezina nastajanja od 1861. do 1950. najveća se pažnja posvećivala "brizi za hrvatski glumački podmladak". Pitanje broj jedan uvijek se kretalo oko glume kao umjetničkog poziva. Akademiju je, napokon, 1950. osnovao Branko Gavella. Od takvog nedvojbenog velikana kakav je bio Gavella dokle smo danas došli? Na žalost, čini mi se da je od Gavelle na Odsjeku glume ostala tek reklama "Gavelino". Ne spominjem slučajno "reklamu". Ona je i način mišljenja.
Pitate me sada, pa dobro tko je šef? Rekla sam, Ševo. Lik i djelo? Djela nema, osim par napuhanih uloga. Dok šetate jesenskim pejsažom ispred Akademije, možete čuti njegov urnebesni glas
U povodu nje pojavila su mi se lica koja su izazvala moj osjećaj urušavanja zgrade. Joško Ševo je prodekan Akademije i izvanredni profesor za glumu. Uz njega je Angel Palašev koji je puno veći po svojoj umišljenoj veličini nego po svojoj visini. I drugi brojni, vrlo brojni profesori koji danas ne potvrđuju svoj umjetnički eros, ali su jako "važni". Ali to je kod nas, zar ne, redovita pojava. Svi smo jako važni. Iznimka na Odsjeku glume pri Akademiji su Ivica Boban, koja se zacijelo ne može više boriti s vjetrenjačama, borila se cijeli život, i Rene Medvešek koji kao da se, senzibilan kakav jest, povukao u toj sveopćoj galami reklamiranja i banalnosti.
Pitate me sada, pa dobro tko je šef, tko je taj prodekan i izvanredni profesor? Rekla sam, Joško Ševo. Lik i djelo? Djela nema, osim nekoliko napuhanih uloga. Znate i sami ono: što je djelo manje, lik je reprezentativniji. Što je znanje sićušnije, napuhanost je veća. Što je umjetnički eros upitniji, gromoglasnost je primjetnija. Dok šetate jesenskim pejsažom ispred Akademije, možete čuti njegov urnebesni glas. Od svih likova u našoj dramaturgiji zasigurno bi Ševo dobro glumio Dotura u smiješnicama 17. stoljeća. Taj Dotur se strašno pravi važan, govori latinski, ali krivo upotrebljava riječi. I ne zna im baš točno značenje. Sve bi ih stalno želio zadiviti, svima se svidjeti, igra na šarm južnjačkog vikalačkog tipa. Ali koga zadivljuje?
Trenutna javna predodžba o glumicama ili glumcima koji izlaze s Akademije nije posve vjerodostojna. Čini se kao da su oni bića od pokazivanja i prikazivanja. Kao da je važna kratka suknja, naprćena guza i duga kosa. Ili modni design. Ali nije tako. Gluma je posvećenost, samozatajnost, odricanje, muka i rad. Neka vrsta zavjere, oaza u pustinji. Valja rađati svaki put iznova iz samoga sebe nova lica i pri tome ostati pri sebi. Valja osjećati za sve njih i u svakome prepoznavati nešto što je i tvoje. Valja imati hrabrosti za suočavanje s najtežim, ali i najsmješnijim ljudskim stanjima.
I sve to preživjeti. Valja "spoznati samoga sebe", poručio bi Sokrat. Ali kada bi se netko među glumcima bavio Sokratom, onda bi upravo igrao dramaturšku preradbu Platona koja se zove "Obrana Sokrata". Taj je filozof i virtuoz dijaloga s mladima živio, naime, u demokraciji. Pa ipak je bio osuđen da sam ispije otrov, i to kao starac. Zato što je mladima pokušavao govoriti istinu. On bi i našim izvanrednim profesorima glume lijepo objasnio kako je opasno i delikatno kod mladih ljudi otvarati proces umjetnosti.
Mene su, primjerice, učili redatelji, a i iskustvo kako onaj koji sjedi u kutu, nikome na putu, neprimijećen i nikakav, ima puno više šanse ostvariti ulogu nego onaj koji se prči, ističe i javno nameće. Pa evo, među našom mlađom glumačkom generacijom postoji jedna Katarina Bistrović-Darvaš, i jedan Krešimir Mikić, i jedan Leon Lučev… za koje možemo reći da su dobri i veliki glumci. A upravo se oni uklapaju u ovo što pokušavam reći. I znam da je to što govorim slabo i površno. Nadam se kako me ipak razumijete. Gluma, dakle, nije ova vulgarnost i ispraznost i nakaznost koju vidimo posvuda. Gluma nisu sapunice, niti motrišta na koja se svodi naš vodeći televizijski program.
Gluma pripada sferi umjetnosti. Tko bi mogao to zorno pokazati svojim primjerom i tko bi mogao tu čudesnu tajnu pokrenuti kod naših studenata glume? Na Akademiji. Ne znam. Ali vidim, kao i drugi, da su ozračja i posljedice sapunica kao neke vrste nasilja nad ljudskim bićem apsolutno dominantni kao pogled na svijet. Možda se danas već i neki studenti upisuju ne bi li tamo počeli i završili. Richard III. je rekao "Kraljevstvo za konja". Naše studente, izravno ili ne, uče "Život za sapunice". Eros, prijateljstvo, etičnost… sve za bahatost i banalnost. Ali iz toga nema teatra. Ni stvarnog bola ni užitka. Sve je to samo jedna golema laž.
E, da, zaboravila sam. Joško Ševo nije studirao režiju. Ali to ne bi bilo važno kada 2006. ne bi doslovce upropastio otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara režirajući studentima čak i prve godine Akademije. Dakle, onima koji su najosjetljiviji. Bilo je to upravo one godine kada je prvu godinu upisala talentirana početnica, kći našega premijera. Izvedba je ocijenjena osobito lošom, ne po mom mišljenju, nego po svekolikim napisima. Ovog ljeta Ševo je igrao glavnu ulogu opet u studentskoj predstavi, ali prema Držićevu djelu.
Ovaj put igrali su i studenti druge godine. Znači opet kći našega premijera. Prošlog tjedna ona je dobila Rektorovu nagradu. Upravo za glumu na Otvorenju Ljetnih igara u Dubrovniku. Ma gle kako "ševe" lijepo pjevaju! Svi u suglasju s našim sveprisutnim premijerom. Eto, to je zasluga prodekana. Za Naciju i Akademiju.
Mani Gotovac
Podsjetit ću vas: Zrinko Ogresta, Vinko Brešan, Lukas Nola, Hrvoje Hribar, Ognjen Sviličić i Dalibor Matanić. I spomenut ću samo neke njihove filmove, "Isprani", "Tu", "Maršal", "Svjedoci", "Nebo sateliti", "Što je muškarac bez brkova", "Oprosti za kung fu", "Armin", "Volim te"… Ti autori vratili su publiku u naše kinodvorane. I hrvatski su film predstavili Europi. Neki među njima dobili su prestižne europske nagrade.
Kao i uvijek, u umjetnosti je nemoguće odgovoriti na pitanje kako i zašto se to dogodilo. Ponajprije, radi se o talentu svakog od njih. A zatim se mogu tek naslućivati neke okolnosti koje im nisu odmogle. Oni su na vlastitoj koži osjetili vrijeme "slabog subjekta" i nepovratni pad svih "veličina". Otvorio im se napokon neki mali prostor u kojem su mogli domahivati slobodi nakon što je dugotrajno ključnu riječ o hrvatskom filmu imala naša "katedrala duha" koju bi, bez hrvatske laži, točnije bilo nazvati katedralom primitivizma i patrijarhalnosti pod maskom glembajevskoga glamura.
Potom, filmski su redatelji počeli raditi s piscima svoje generacije i zajedno su pokazali da im nikakav strah neće ugušiti sposobnost mišljenja. Imali su sretnu slučajnost biti studentima profesora kao što su Ante Babaja, Zvonimir Berković, Krešo Golik, Branko Ivanda… Dramaturgiju su vodili Nikola Batušić i Vjeran Zuppa. Dakle, završili su Akademiju dramske umjetnosti.
Na žalost, pojava novog filmskog vala jedini je bitni iskorak te iste Akademije. Iako je Akademija iznjedrila i nekoliko dramskih pisaca, nije im uspjela ponuditi kazališne redatelje koji bi znali režirati njihove tekstove. Tako se dogodio uzorit paradoks: Tena Štivičić i Nina Mitrović počele su pisati na engleskom jeziku i imati uspjeha u Europi. Ako ih se želi igrati kod kuće, valja ih prevoditi. Kao što znamo, autor postdramskog, dakle ovovremenog kazališta, ponajprije je redatelj.
Tu jednostavnu činjenicu potvrdile su i zemlje u susjedstvu kao Slovenija i Mađarska. Njihovi mladi kazališni redatelji danas su sustvaraoci kazališta u Europi, o čemu naš teatar ne može ni sanjati. Kao ravnateljica kazališta u Zagrebu, Splitu i Rijeci, pozivala sam uporno netom diplomirane hrvatske redatelje da rade u teatru. I uporno su predstave bile uglavnom katastrofalne. Naprotiv, uspješnice u teatru ostvarili su opet filmski redatelji kao Nola, Ivanda, Brešan, a trebao je i Ogresta. Ali ih nakon toga, drugi teatri nisu pozivali jer se u našim konzervativnim glavama još nije probilo opće mjesto da su dobri filmski redatelji ujedno i kazališni kao Bergman, Besson… da ovaj put ostanemo kod slova 'b'.
Prije nekoliko dan šetam po suncu s unukom Jakovom upravo pokraj zgrade Akademije i dijete mi odlučno kaže kako će tamo studirati. Odjednom su mi se pojedini dijelovi te kuće počeli uvećavati, širiti od veličine i nadutosti te padati po glavi. Nije se to zbivalo kao asocijacija na kuće koje se zbog tajkuna ruše u Zagrebu. Sve je, naprotiv, dolazilo iznutra, iz same Akademije. Umalo sam pala u nesvijest ili u svijest, već kako hoćete. Osjećala sam se sukrivcem Jakovljeve odluke. Uspjela sam se suzdržati od komentara, ali mi poslije vrag nije dao mira i počela sam kopati. Odakle meni taj smiješan osjećaj urušavanja i što se, barem na prvi pogled, zbiva na toj Akademiji?
Otvorila sam njihovu web stranicu. Dekan je Branko Ivanda. I to je odlično. Da, ali on istodobno snima, i to uzastopce, televizijske serije. Malo mu vremena može ostati za mukotrpan rad na jednom tako složenom poslu kao što je Akademija. Profesori na kazališnoj režiji su Ozren Prohić, Branko Brezovec i drugi. Ali oni se bave raznim teatarskim poslovima i režijama po Hrvatskoj, Njemačkoj i okolici. Malo im vremena ostaje za rad na Akademiji. Tko onda radi? Ako "raditi" još nešto znači u našoj zemlji. Rade, kako vidim, znalci, predavači dramaturgije od Zuppe do Blaževića. To je važno: dramaturgija razvija znanja, pamet i neki dublji uvid u različite znanosti, kao što su antropologija, sociologija, psihologija itd.
Ali ne može samo dramaturgija pokriti svu zahtjevnost ove Ustanove. Ona se, naime, sastoji od različitih struka i odsjeka, od montaže pa sve do glume. A prije i iznad svega ona je pokretač umjetničkoga stvaranja. Potom, ta je Ustanova istodobno i znanstvena. U dugom procesu njezina nastajanja od 1861. do 1950. najveća se pažnja posvećivala "brizi za hrvatski glumački podmladak". Pitanje broj jedan uvijek se kretalo oko glume kao umjetničkog poziva. Akademiju je, napokon, 1950. osnovao Branko Gavella. Od takvog nedvojbenog velikana kakav je bio Gavella dokle smo danas došli? Na žalost, čini mi se da je od Gavelle na Odsjeku glume ostala tek reklama "Gavelino". Ne spominjem slučajno "reklamu". Ona je i način mišljenja.
Pitate me sada, pa dobro tko je šef? Rekla sam, Ševo. Lik i djelo? Djela nema, osim par napuhanih uloga. Dok šetate jesenskim pejsažom ispred Akademije, možete čuti njegov urnebesni glas
|
Pitate me sada, pa dobro tko je šef, tko je taj prodekan i izvanredni profesor? Rekla sam, Joško Ševo. Lik i djelo? Djela nema, osim nekoliko napuhanih uloga. Znate i sami ono: što je djelo manje, lik je reprezentativniji. Što je znanje sićušnije, napuhanost je veća. Što je umjetnički eros upitniji, gromoglasnost je primjetnija. Dok šetate jesenskim pejsažom ispred Akademije, možete čuti njegov urnebesni glas. Od svih likova u našoj dramaturgiji zasigurno bi Ševo dobro glumio Dotura u smiješnicama 17. stoljeća. Taj Dotur se strašno pravi važan, govori latinski, ali krivo upotrebljava riječi. I ne zna im baš točno značenje. Sve bi ih stalno želio zadiviti, svima se svidjeti, igra na šarm južnjačkog vikalačkog tipa. Ali koga zadivljuje?
Trenutna javna predodžba o glumicama ili glumcima koji izlaze s Akademije nije posve vjerodostojna. Čini se kao da su oni bića od pokazivanja i prikazivanja. Kao da je važna kratka suknja, naprćena guza i duga kosa. Ili modni design. Ali nije tako. Gluma je posvećenost, samozatajnost, odricanje, muka i rad. Neka vrsta zavjere, oaza u pustinji. Valja rađati svaki put iznova iz samoga sebe nova lica i pri tome ostati pri sebi. Valja osjećati za sve njih i u svakome prepoznavati nešto što je i tvoje. Valja imati hrabrosti za suočavanje s najtežim, ali i najsmješnijim ljudskim stanjima.
I sve to preživjeti. Valja "spoznati samoga sebe", poručio bi Sokrat. Ali kada bi se netko među glumcima bavio Sokratom, onda bi upravo igrao dramaturšku preradbu Platona koja se zove "Obrana Sokrata". Taj je filozof i virtuoz dijaloga s mladima živio, naime, u demokraciji. Pa ipak je bio osuđen da sam ispije otrov, i to kao starac. Zato što je mladima pokušavao govoriti istinu. On bi i našim izvanrednim profesorima glume lijepo objasnio kako je opasno i delikatno kod mladih ljudi otvarati proces umjetnosti.
Mene su, primjerice, učili redatelji, a i iskustvo kako onaj koji sjedi u kutu, nikome na putu, neprimijećen i nikakav, ima puno više šanse ostvariti ulogu nego onaj koji se prči, ističe i javno nameće. Pa evo, među našom mlađom glumačkom generacijom postoji jedna Katarina Bistrović-Darvaš, i jedan Krešimir Mikić, i jedan Leon Lučev… za koje možemo reći da su dobri i veliki glumci. A upravo se oni uklapaju u ovo što pokušavam reći. I znam da je to što govorim slabo i površno. Nadam se kako me ipak razumijete. Gluma, dakle, nije ova vulgarnost i ispraznost i nakaznost koju vidimo posvuda. Gluma nisu sapunice, niti motrišta na koja se svodi naš vodeći televizijski program.
Gluma pripada sferi umjetnosti. Tko bi mogao to zorno pokazati svojim primjerom i tko bi mogao tu čudesnu tajnu pokrenuti kod naših studenata glume? Na Akademiji. Ne znam. Ali vidim, kao i drugi, da su ozračja i posljedice sapunica kao neke vrste nasilja nad ljudskim bićem apsolutno dominantni kao pogled na svijet. Možda se danas već i neki studenti upisuju ne bi li tamo počeli i završili. Richard III. je rekao "Kraljevstvo za konja". Naše studente, izravno ili ne, uče "Život za sapunice". Eros, prijateljstvo, etičnost… sve za bahatost i banalnost. Ali iz toga nema teatra. Ni stvarnog bola ni užitka. Sve je to samo jedna golema laž.
E, da, zaboravila sam. Joško Ševo nije studirao režiju. Ali to ne bi bilo važno kada 2006. ne bi doslovce upropastio otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara režirajući studentima čak i prve godine Akademije. Dakle, onima koji su najosjetljiviji. Bilo je to upravo one godine kada je prvu godinu upisala talentirana početnica, kći našega premijera. Izvedba je ocijenjena osobito lošom, ne po mom mišljenju, nego po svekolikim napisima. Ovog ljeta Ševo je igrao glavnu ulogu opet u studentskoj predstavi, ali prema Držićevu djelu.
Ovaj put igrali su i studenti druge godine. Znači opet kći našega premijera. Prošlog tjedna ona je dobila Rektorovu nagradu. Upravo za glumu na Otvorenju Ljetnih igara u Dubrovniku. Ma gle kako "ševe" lijepo pjevaju! Svi u suglasju s našim sveprisutnim premijerom. Eto, to je zasluga prodekana. Za Naciju i Akademiju.
Mani Gotovac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....