KOMENTAR GOJKA DRLJAČE

Severovo dizanje tenzija najmanje je što je sad potrebno

 
 Darko Tomaš / CROPIX

Napad sindikalista Severa na Vladu zbog toga što tobože daje privatnom sektoru “šakom i kapom” uz upozorenje kako “ispada da se uzima iz javnog sektora da bi se dalo u privatni, to će najmanje završiti kod radnika”. Sever je kao rješenje ponudio i “održivi” poslovni model prema kojem bi se potražnja za usluge i robe privatnog sektora poticala održavanjem plaća u javnom sektoru. S obzirom na to da je napad sindikalista Severa na poduzetnike i Vladu koja im pomaže bio poprilično brutalan, potrebno je mirno razbistriti uobičajeno sindikalno prodavanje magle koje je u situaciji kad smo suočeni s najvećom gospodarskom krizom od Velike depresije tridesetih postalo autodestruktivno.

Gospodarski sunovrat

Nije sporno da se kao svaki pravi sindikalist Sever bori za čuvanje prava, pa tako i plaća radnika koje zastupa, a to su oni zaposleni u javnom sektoru. Isto tako valja reći da nije moguće jasno procijeniti kakvi bi uopće bili učinci rezanja plaća u javnom sektoru. Guverner HNB-a Boris Vujčić je u nedavnom intervjuu Jutarnjem upozorio na to da se pitanje neučinkovitog javnog sektora treba rješavati reformama u dobrim vremenima i da bi rezovi tijekom ekonomskog pada mogli pridonijeti gospodarskom sunovratu.

Četvero autora Instituta za javne financije napravilo je istraživanje “Što s plaćama financiranima iz proračuna opće države u vrijeme koronakrize”. Došli su temeljem uvjerljivih modela do zaključka da bi učinci ušteda bili relativno skromni - 0,38-1,2 posto BDP-a, dok bi dugotrajne posljedice po BDP, prihodi proračuna, deficit i dug, mogle biti vrlo velike. Drugim riječima, za vjerovati je kako nitko racionalan tko se nije previše uspaničario ili ne gaji instinktivni prijezir prema javnom sektoru ne želi povući poteze koji kratkoročno ne bi donijeli naročitu korist, a dugoročno bi donijeli štetu. No, to ne znači da se u dijelovima javnog sektora ipak ne mogu pronaći prostori značajnih ušteda i povećanja učinkovitosti. Uostalom, čini se da hrvatski javni sektor pokazuje u vremenu najdublje krize u zadnjih 90 godina kako može funkcionirati bolje i hitno proizvesti naprednija rješenja. Treba se nadati da će vlasti imati hrabrosti i u krizi riješiti gomilu neučinkovitih ili čak bespotrebnih ustrojbenih rješenja, pogotovo u dijelu administrativnog ustroja zemlje.

Sever ne razumije tešku dilemu pred kojom se nalazi Vlada RH - ako pusti stihijsko umiranje hrvatskih poduzeća, onda ionako neće imati za plaće u javnom sektoru, ni za mirovine. Ekonomski model u kojem bi javni sektor mogao biti sam sebi dovoljan bio je eksperiment koji je proveden u Sovjetskom savezu, članicama istočnog bloka, pa i SFRJ. Eksperiment je pokazao krajnju neuspješnost tog modela po pitanju kvalitete života građana. Proglasiti SSSR u Hrvatskoj 2020. godine čini se kao nerealna opcija. Čak i kad bi pustili da bez ikakve državne pomoći propadne pola privatnog sektora, tako sasvim sigurno ne bi obranili javni sektor.

Najlakše je objasniti ekonomske nelogičnosti Severovih poruka. Bori se za interese članstva. U tom ratu ne bira sredstva. Međutim, u dugoj tradiciji sindikalnog djelovanja radnici su se možda najviše ponosili jednom riječju koja u Severovu vokabularu nema nikakvo značenje. Ta riječ je solidarnost. Sever vrlo hrabro uvodi tezu kako ne smije biti solidarnosti između radnika u privatnom i javnom sektoru. Tu ljudski ružnu tezu pokušava prikriti porukama kako država zapravo ne pomaže radnicima, već poslodavcima.

Opasnost od dramatičnog rasta nezaposlenosti

Može se razgovarati o razradi mehanizama Vladine pomoći koja je doista urgentno konstruirana, kao i povećanju transparentnosti, ali takav argument u ovoj situaciji zvuči kao kad bi zapovjednik vatrogasne postrojbe iz Krapine rekao da neće sa svojom ekipom na gašenje požara u Zaboku dok se ne raščisti dim na staroj zagorskoj cesti. Uz to, gospodin Sever u potpunosti zanemaruje niz vrlo očiglednih činjenica - Hrvatska poduzeća pretežito su nisko kapitalizirana i posluju uz dugove. Vrlo je mali broj onih koji mogu preživjeti bez prihoda dva mjeseca, a mnogima i pad 20-50 posto znači poslovni krah. Zaposlenima u tim kompanijama doista su ugrožena radna mjesta, njihovi prihodi. Smije li Vlada pustiti da ti ljudi već za mjesec dva stoje u redu pred supermarketima u nadi da će im netko darovati mlijeko, kruh, tijesto i rižu? Inače, to se već dešava pred talijanskim supermarketima. Opasnost od dramatičnog rasta nezaposlenosti i gospodarskog kolapsa potpuno je realna, kao okrutna stvarnost kamiona koji su vozili mrtvace iz Bergama. Ugroženost radnih mjesta u privatnom sektoru nije ničija izmišljotina. Nažalost, to je teška hrvatska realnost.

Najgora je Severova bespotrebna agresivnost: “Ako država želi nekoga objesiti, neka kaže koga i zašto”. Takvo dizanje tenzija kroz spominjanje vješanja najmanje je potrebno društvu koje će se suočiti s ekonomskim i socijalnim problemima s kakvima se još nije susrelo. Odgovore možemo svi skupa tražiti u povećanju rada, dizanju učinkovitosti, novim rješenjima i, prije svega, zajedništvu. U zajedništvu trenutačno jako podbacuju i svijet i Europa. Mi smo dovoljno mali da se možemo puno lakše organizirati i brzo okrenuti, nismo poput ogromnog broda kojem je Jadran uzak za okretanje. No, za zaokret u ovakvoj krizi nužno je zajedništvo posade. Da, i valja reći da je teško razumjeti podjednako krvožednu agresivnost dijela ljudi iz privatnog sektora koji sada traže da se na javni sektor navali sjekirom. Ni to nije odgovor na Covid-19 krizu.

U razvijenim zapadnim zemljama novine organiziraju Festivale kreativne birokracije. Kritiziraju je, ali cijene veliki broj sposobnih, vrijednih i nadahnutih ljudi koji na raznim razinama javnog sektora traže, nude i provode nova rješenja. Vjerujete da je takvih puno i u Hrvatskoj. Sada je prilika da dobiju priliku i riješimo se uhljeba.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. prosinac 2021 16:27