Šibenska molitva za prosvjetljenje hrvatske kulture

Prije desetak dana zbilo se nešto veliko za Šibenik i hrvatsku kulturu. Na sjednici, svečanoj naravno, šibensko Gradsko vijeće dalo je kazalištu svoga grada novo ime: Hrvatsko narodno kazalište Šibenik.

Tim se činom osobno pohvalio šibenski gradonačelnik dr. Ante Županović, i to na jednoj drugoj svečanosti, održanoj upravo u novorođenom šibenskom HNK. Bila je to prigoda potpisivanja dokumenta koji se zove Sporazum o zajedničkoj inicijativi za izradu svečanog zastora Šibenskog kazališta. Svoje su potpise na taj svečani papir stavili spomenuti gradonačelnik, kazališni ravnatelj Dragan Zlatović, predsjednik Uprave Jadranske banke Ivo Šinko te likovni umjetnik Matko Trebotić.

Šibenik mi je, zbog mnogih javnih i privatnih razloga, jedan od najdražih hrvatskih gradova. I najljepših. A uz onu predivnu i jedinstvenu Jurjevu katedralu, kazalište je jedan od njegovih najvrednijih dragulja. Ta lijepa zgrada starija je od svih ostalih hrvatskih kazališta koja se danas diče časnim i svečanim imenom HNK. Sagrađena je i otvorena 1870., kada je sa svojih tada 500 mjesta bila i najveća na hrvatskim prostorima. No, to nije njezina najveća vrijednost u kulturnoj povijesti Šibenika i Hrvatske.

Daleko značajnija kulturna činjenica je to da zgradu nije dala sagraditi nijedna država, već sami građani, točnije njih 28 najbogatijih koji su u nju investirali te postali njezinim dioničarima. Tako je, primjerice, u New Yorku u istom stoljeću nastao i danas slavni Metropolitan. Nadalje, šibensko je kazalište i projektirao Hrvat, inženjer iz Trogira Josip Slade. Bez obzira što je prvo ime kazališta bilo talijansko (Teatro sociale da Sebenico) te da se tek 1874. tamo odigrala prva predstava na hrvatskom jeziku, i što je likovima znamenitih Šibenčana strop ukrasio tršćanski slikar Antun Zuccaro, onodobnim građanima Šibenika, uronjenima u talijansku kulturu i dobre građanske običaje, imamo zahvaliti na doista lijepom naslijeđu koje je postalo i ostalo dio hrvatske kulturne baštine.

Sve su ovo ozbiljne i vrijedne kulturne činjenice s kojima ne treba zbijati šalu. Ali, Šibenčani kao da su majstori samoironije. Sama 140. godišnjica Šibenskog kazališta proslavljena je 29. siječnja ove godine svečanom izvedbom predstave “Svečana večera u pogrebnom poduzeću” Šibenčanina Ive Brešana. Problem je samo u tome što ironije u svojim svečanim postupcima akteri izgleda uopće nisu svjesni.

Bit ću krajnje dobronamjeran i uopće neću postaviti pitanje koje je u suvremenoj Hrvatskoj majka svih pitanja: tko će tu i koliko zaraditi. Vjerovat ću da su motivi svih uključenih isključivo umjetnički, kulturni i humani. Počevši od slikara koji je svečane zastore već izradio i Splitu, Rijeci i Dubrovniku.

Sam Trebotić svjedoči kako se za ideju o naručivanju svečanog zastora bila zagrijala već bivša šibenska gradonačelnica iz redova HDZ-a, a njezin nasljednik iz SDP-a samo je nastavio s realizacijom. Hvale je vrijedno što će financijsku potporu tom projektu, koji već zbog same veličine zastora i potrebne količine boja ne može biti jeftin, pružiti banka sa središtem u Šibeniku.

Sve to, nažalost, govori o prevladavajućoj društvenoj, političkoj i kulturnoj klimi u Hrvatskoj u kojoj nikome ne pada na pamet pitati se je li svečano naručivanje svečanog zastora baš prioritet za kazalište u kojem još nema kompletnog profesionalnog umjetničkog ansambla, ni glumačkog, a kamoli, recimo, glazbenog.

Nema još ni poštenog klavira, koji će, srećom, za dva tjedna Šibenskom kazalištu biti darovan da bi se u njemu mogla prvi put održati svečana dodjela Porina klasičnim glazbenicima. Trebotić će na šibenskom svečanom zastoru, kaže, ispisati i Šibensku molitvu, jedan od najstarijih spomenika hrvatske latinične pismenosti i književnosti. Volim i Šibenik i hrvatsku kulturu. Neka to bude molitva za prosvjetljenje svih onih o kojima ovisi budućnost i toga grada i te kulture.