Prije tri godine, kada se tzv. arapsko proljeće rascvjetalo i prema Siriji, analitičari su pisali i govorili da Sirija neće doživjeti sudbinu Egipta ili Libije. Siriju se doživljavalo jednodimenzionalno, relativno sigurno. Daleko je to bilo od idealizirane demokracije, ali - znali su svi koji su se Bliskim istokom bavili - moglo je biti i puno gore pa je vlast u Damasku imala sasvim prolaznu ocjenu.
Nije bila baš uzorna država, ali s obzirom na okruženje i političke varijacije u susjedstvu, Sirija je trebala biti zemlja faktor stabilnosti. U Damasku vlast su čvrsto držali moćni alaviti. Režim Bašara al-Asada tolerirao se i u njega su čak uložene velike nade. Očekivalo se da će Bašar al-Asad biti reformator, kako će napraviti korak dalje, s vremenom, kad se osjeti dovoljno jakim, počet će pokretati neke reforme kojima će se država postupno mijenjati. Volio je ostavljati dojam čovjeka neopterećenog funkcijom, bliskog narodu. Kada mu je Stipe Mesić uoči isteka svog drugog predsjedničkog mandata otišao u posjet u Damask, fascinirano se prepričavala epizoda kako je Bašar sam automobilom došao po tadašnjeg hrvatskog predsjednika da bi ga odvezao na večeru. Legenda dalje kaže kako ga je odveo u neki pristojan restoran i da su sjedili za stolom kao sasvim obični gosti. Naravno, teško je povjerovati u takvu bajku i pritom ne misliti da su svi ostali gosti restorana bili zaposlenici zloglasne sirijske tajne policije Muhabarata.
Njegovalo ga se kao lidera budućnosti na Bliskom istoku. Odlazio je i primao državničke posjete, pojavljivao se na stranicama zapadnih medija, gdje mu se tepalo kao “državniku zapadnog obrazovanja”, s lijepom, isto tako obrazovanom i privilegiranom ženom Asmom, koja se od žene iz modnih i lifestyle časopisa koju se predstavljalo kao veliku humanitarku, pretvorila u bliskoistočnu Mariju Antoanetu. Asadovi su toliko fascinirali zapadni svijet da se novinarka Voguea morala beskonačnim pismima na internetu “prati” od odgovornosti što je, kad je rat u Siriji već počeo, otputovala - po redakcijskom zadatku - u Damask kako bi napisala priču o “pustinjskoj sirijskoj ruži” - prvoj dami države. Ono što je vidjela i doživjela bila je uvertira u rat bez kraja u kojemu su jedina konstanta svakodnevno stradanje civila i potpuni kaos. Sirijska opozicija nije se nametnula kao jedino izgledno rješenje; popustili su ekstremistima koji su se infiltrirali iskoristivši priliku.
Al-Qa’ida je vidjela u Siriji savršen poligon za jačanje svoje vojne i svake druge spremnosti, pa su se crno-bijele boje pozitivaca i negativaca u sirijskom ratu potpuno pomiješale. Na neki bizaran način, režim Bašara al-Asada prošao je puni krug.
Sirijski rat traje već treću godinu i prozvan je beskonačnim ratom. Nitko ne nazire rješenje, nikoga previše nije ni briga kako će se stvari riješiti. Rusija se sada bavi Ukrajinom, Europa se bavi Ukrajinom, Amerika se bavi svojim poslovima, cijeli svijet hipnotiziran je nestalim malezijskim zrakoplovom, a u Siriji se broj ubijenih na sumornu godišnjicu popeo na 146 tisuća. Devet milijuna ljudi je raseljeno. Pet tisuća djece je poginulo. Brojke su to koje ljude u 21. stoljeću više ne diraju. Mnogo su zabrinutiji zbog toga što će biti s Krimom nego podatkom koliko je ljudi stradalo u ne tako dalekom susjedstvu. Kako je pozornost svijeta okrenuta na drugu stranu, u Siriju, kao u neku nezaustavljivu crnu rupu, odlaze bijeli džihadisti iz Europe i priključuju se ekstremistima, opozicija se raspada jer je nesigurna i shvatila je da će stvari ići puno teže nego što se mislilo, a Bašar al-Asad i njegova žena objavljuju fotografije nekih društvenih događaja na Instagramu koje jasno pokazuju da prvi par opet živi u paralelnoj stvarnosti.
U međuvremenu...
“Pijemo zagađenu vodu i kupamo se u kanalizaciji. Jedemo lišće i trulu rižu. Nismo 500 dana imali struju. Nemamo osnovnu liječničku opremu.
Koristimo lijekove kojima je istekao rok trajanja, za sterilnu opremu već godinama nismo čuli”, piše u potresnom pismu jednog sirijskog liječnika u poljskoj bolnici. Internetom kruži kratki video u kojemu se ubrzano pokazuje godina dana jedne bijele djevojčice, vjerojatno Britanke, koja od veselog rođendana u 12 mjeseci pretrpi bombardiranje i rat. Dijete je praznog pogleda, nesretno i izgubljeno.
Na tisuće je takvih djevojčica trenutno u Siriji; boje se, ne razumiju što se događa, ali više nemaju nikakvo djetinjstvo. Prije početka rata 97 posto sirijske školske djece bilo je upisano u škole, pismenost je bila iznad regionalnog prosjeka i sirijska djeca trebala su postati snaga i motor države. Politika je drugačije htjela. Rat je prouzročio potpuno uništenje zemlje i razorio svaku nadu da će se stvari brzo riješiti. Tamo nitko ne zna kako i s kim dalje. U Siriji se nije dogodilo arapsko proljeće, nego humanitarna katastrofa. Šteta što je tako malo ljudi toga svjesno, a još manje ih je zbog toga zabrinuto. Svijet je dobio svoj prvi pravi rat na neodređeno vrijeme...