Bog mi je svjedok: nisam religiozan. Ali čim je planula Bogorodičina crkva u Parizu, povjerovao sam da se radi o samospaljivanju i da je ta slavna građevina, koja na neki način i nije građevina, nego je djelo mašte Victora Hugoa, koji ju je četrdesetak godina po revolucionarnoj 1789, kada je bila oskrnavljena, napuštena i prezrena, nanovo oživio, postupila kao Jan Palach, e ne bi li pomahnitalom svijetu pokazala kamo ga vodi njegova mahnitost. Ne treba vjerovati da su crkve isto što i ljudi, ne treba vjerovati ni da u ovome postoji Božja primisao, dovoljno je voditi se zdravim razumom i osjećajima - što onda znači i moralnim kodeksom, pa ostati osupnut tačnošću, istinitošću, proroštvom ovoga požara.
Ona se samospalila da one koji će plakati nad njom podsjeti na to da nisu plakali nad Bagdadom, Babilonom, Palmirom, Alepom, nisu ni zadrhtali nad statuama Bude u Bamijanu… A nije tu stradavala baština Drugih, kao što se obično želi reći, nego baština iste ove civilizacije kojoj pripada Notre Dame. Ledena srca sad su lažno uzavrela, jer ih se Notre Dame jednako upečatljivo ne tiče, kao što ih se ne tiče Emevijska džamija u Damasku i u njoj grobnica u kojoj leži glava svetog Ivana Krstitelja (za muslimane: Jahja a. s.). Plamen crkve Notre Dame trebao je to reći, i činilo se u noći dok je crkva gorjela da bi to i mogao reći.
Svijest o kulturnom identitetu i civilizacijskoj pripadnosti, kao i svijest o materijalnoj i nematerijalnoj tradiciji, nasljeđivanju i stečevinama povijesti, nastaju u postrevolucionarnoj Francuskoj i Europi devetnaestog stoljeća. Tek od tada stara građevina biva simbolički važnija od nove građevine, stara crkva od nove crkve. Do naših vremena stare su građevine rušene da bi bile izgrađene nove. No, srećom, vrijeme je sporije prolazilo nego danas, izgradnja crkve trajala je nekoliko desetina godina, ili čitavo stoljeće, pa se nije prečesto rušilo da bi se sagradilo novo.
Bogorodičina crkva u Parizu nakon revolucije se pretvorila u gradsko ruglo i u sablast. Iz te je atmosfere i poteklo nadahnuće za “Zvonara crkve Notre Dame”, roman kojim je, a da mu to i nije bila namjera, spasio drevnu građevinu, pruživši joj novi smisao i duhovni sadržaj. Hugoova knjiga, objavljena 1831, u sljedećih sto je godina prevedena na sve europske jezike, postavši ne samo jedan od temeljnih romana naše književne imaginacije, nego i važna kulturno-identitetska tačka europske civilizacije. Zahvaljujući knjizi, prvenstveno knjizi, pariška je katedrala postala ono što danas jest. Viktor Hugo omogućio je građevini da obnovi vlastiti povijesni i vjersko-religijski identitet. Da nije bilo pisca, na istom bi mjestu, vrlo vjerojatno, danas bila neka nova crkvena građevina.
Hugo je bio republikanac, racionalist i žestoki protivnik Rimokatoličke crkve, premda se rodio kao katolik. On je bio taj sekularist čijem bi djelovanju, ako već ne mogu muslimanima, katolički fundamentalisti, luđaci i fašisti danas pripisali paljevinu crkve Notre Dame. Ne samo da ju sekularist nije zapalio, nego ju je i spasio.
Pravoslavni fundamentalisti, prostaci i fašisti iz prvoga našeg susjedstva paljevinu proglašavaju Božjom kaznom, jer je u Notre Dame lani unesena zastava Republike Kosovo. Oni će se rugati suzama nad pariškom crkvom, jer se, biva, nije plakalo nad kosovskim crkvama i manastirima. Slične su reakcije i iz onoga drugog, muslimanskog komšiluka. Tamo Notre Dame uspoređuju sa sarajevskom Vijećnicom i s brojnim bosanskim džamijama, nad kojima Europa, kao, nije plakala, te se, naravno, zaboravlja da su obnovu i te Vijećnice najvećim dijelom financirali Europska unija te vlade Austrije i Španjolske. Pridomeće se, naravno, i što ta Francuska radi po muslimanskom istoku, i kakvi su njeni grijesu u stradanju bliskoistočnih spomenika kulture.
Nad Bogorodičinom crkvom, nad crkvom Naše Gospe, ne luduju ovih dana samo odurni balkanski nacionalisti i klerofašisti svih lokalnih vjera i denominacija, nego i nedotupavni bezvjernički svijet, koji će se zgražati nad obećanim stotinama milijuna eura i dolara za obnovu crkve Notre Dame, a, kažu oni, toliko je gladnih u svijetu. I još kenjkaju kako je svaki ljudski život vredniji od spaljene građevine.
Od vjerske demagogije, koja i ovaj put bazdi na zločin i na klanje drugih i drukčijih, gora je bezvjernička demagogija, koja je u stanju da cjelokupno svjetsko kulturno naslijeđe pošalje u bezdan zbog kifle za gladnog u Africi - koju, naravno, neće kupiti i poslati u Afriku, nego ju spominje samo da bi se usprotivila ideji o zajedničkom naslijeđu, kulturnom dobru, civilizaciji.
Ono što je zajedničko vjerničko-nacionalističkoj i bezvjerničkoj ordiji po divljim balkanskim provincijama jest da ni jednim ni drugim nije jasno, niti im može biti jasno, da između crkve Notre Dame i svega ili gotovo svega materijalnog što postoji u njihovim malenim zemljama postoji suštinska razlika: njihove crkve, džamije i vijećnice, njihovi samostani i manastiri, uglavnom su samo njihovi, i jedva da su od ikakvog značaja za neki širi kulturni i civilizacijski kontekst, dok je Notre Dame amblematska i simbolična tačka Europe i svijeta. Ona bi, kao i Alep, kao i nestali Bude u Bamijanu, trebala pripadati svima koji jesmo, jer nas čini onakvim kakvi jesmo. Likovanje nad tom vatrom, svejedno likuje li se u ime vjere ili u ime slobode od vjere, nesumnjiv je znak povratka u divljaštvo.
No, i to divljaštvo ima više lica i obličja. Recimo, liberalni kapitalizam je, uz nacionalizam, kleronacionalizam i agresivno bezvjerništvo, jedno od lica tog divljaštva. Crkvu Notre Dame, čini se, nisu zapalili ni muslimani, ni radikalni sekularisti, ali što god da je prouzročilo vatru, čini se da je potpaljena načelima liberalnog kapitalizma, te danas vladajuće brige za bogate i za njihovu dobrobit, a protiv kulture, duhovnosti, za koje bi trebalo odvojiti novce iz državne blagajne. To što drvena konstrukcija iz trinaestog stoljeća nije bila zaštićena od požara, može značiti samo da za njezinu zaštitu nije bilo interesa. A interesa nije bilo zato što nije bilo novca.
Ako crkvu Notre Dame gledamo kao isključivo vjersku ustanovu - kao što bi to željeli katolički fundamentalisti i militanti koji bi da njezinu paljevinu pripišu muslimanima i sekularistima - tada nema druge nego da se kaže kako su škrtost prebogate Katoličke crkve i Vatikana doveli do požara u Notre Dame. Ako, pak, još čitamo Victora Hugoa, imamo pojma o povijesti Europe i osjećamo stanovitu lokalnu i globalnu kulturnu i civilizacijsku pripadnost, pa ako nam je Notre Dame zajedničko blago, činjenica najintimnije slike svijeta, tada je za plamen kriva škrtost liberalnog kapitalizma, savršeno oličenog u Emmanuelu Macronu.
Danas, nakon što je crkva postradala, lako je sakupiti koju stotinu milijuna eura za njezinu obnovu. Ganute su bogataške kćeri, ganuti su, bogme, i sami bogataši, francuski kao i oni drugi, i svi će rado odriješiti kesu. Ljudi, naime, vole kupovati vlastitu ispravnost, vole uložiti novac u vlastito ganuće. Na žalost, to je, a ne išta drugo, razlog zbog kojega će bogati u Francuskoj financirati obnovu Notre Dame, a siromašni u Hrvatskoj, Bosni ili Srbiji liječenje bolesne djevojčice ili dječaka.
Naravno, ni jedni ni drugi neće ništa dati ukoliko ne postoji element ganuća, ako nema smrtne bolesti ili katastrofalnog požara. Zato i postoji, još ponegdje postoji, socijalna država: njoj je zadatak da popravlja one najfrekventnije pogreške u ljudskoj naravi. Međutim, spaljena crkva nikad više ne može biti kakva je bila prije vatre. Bolesnom djetetu ćete pomoći samo ako stvarate državu po mjeri tog djeteta. Sve drugo je uzalud.
Bogorodična crkva pokušala se samospaliti da ljude učini boljima. Bog je još jednom podcijenio ljudsku zloću. I onda te na kraju parade ponovo uhvati strah. Više od ljudskog nego od Božjeg gnjeva. Ne samo zato što nisam religiozan.