Prošao je još jedan sastanak europskih lidera u Bruxellesu. Ovoga puta potpisali su dokument od 17 točaka, ali koliko će se od toga realizirati, drugo je pitanje. Između ostalog jer se tim zajedničkim mjerama, koje nameće Njemačka - kvotama, na primjer - odupiru istočnoeuropske zemlje. Još donedavno se činilo da se istok i zapad EU približavaju, da se mentalitet u novim članicama postupno - ne samo formalno - prilagođava demokratskim standardima. No, kriza s izbjeglicama pokazala je svu dubinu postojećeg jaza. Mađarska, Češka i Slovačka odbijaju kvote, Bugarska je odavno podigla ogradu, Rumunjska se također ne nudi da ih primi, Slovenija i Hrvatska uvjeravaju da nemaju kapacitete, a sada će im se sasvim sigurno pridružiti i Poljska. Solidarnost u rješavanju problema izbjeglica? Ne, hvala!
Na zapadu su začuđeni takvim izbjegavanjem odgovornosti. Pa još jučer te su zemlje i same bile u situaciji da trebaju pomoć i Europa im ju je pružila. Zašto se onda tako ponašaju? Iščuđavanje je, naravno, dvolično jer su Švedska i Njemačka na zapadu ustvari izuzeci, a ne pravilo u prihvaćanju izbjeglica. Ipak, historijski razlozi izbjegavanja prihvata izbjeglica različiti su na istoku i zapadu Europe.
Ne postoji jedan odgovor na pitanje zašto bivše socijalističke zemlje sada pokazuju takvo neprijazno lice, a ni unutar same Njemačke još nema sklada. Ali, kada su te zemlje ulazile u EU, očekivale su mnogo, a dobile puno manje. Pored slobode, demokracije i ljudskih prava, građani su željeli i očekivali prije svega bolji život. Onaj život koji su vidjeli samo u reklamama zapadnjačkih televizija. Svoja su očekivanja od “Europe” (odnosno zapada) opravdavali s nekoliko glavnih razloga. Prvo, da su i oni sami Europljani i samo se vraćaju tamo gdje su bili prije sovjetske okupacije i gdje prirodno pripadaju. Drugi su razlog desetljeća patnje pod sovjetskim totalitarizmom. Tom su patnjom opravdano zaslužili status žrtava. Zapad, koji se u međuvremenu razvijao i bogatio, to nikada ne bi smio zaboraviti. Ne samo da su zaslužili priznanje nego i neku vrstu obeštećenja, duga za propaćeno. Jer, upravo su tako shvatili pomoć i solidarnost zapada. I, konačno, neke od tih zemalja provele su stotine godina pod turskom okupacijom.
Psihologija žrtve i danas je prisutna, ako ni zbog čega drugog, onda zbog moguće materijalne koristi od pozivanja na takav status. I sada, nakon borbe za samostalne države i priznanje zapada da su žrtve, pojavljuju se druge, još veće žrtve! Naravno da u mentalitetu oblikovanom totalitarizmom nema osjećaja odgovornosti - jer žrtve nemaju obavezu uzvratiti pomoć. Uz to bi trebali iskazati solidarnost ne s Europljanima, nego s imigrantima Muslimanima koji u zastrašujućim brojevima nadiru iz Azije, različitih kultura, običaja, pa čak i boje kože.
Ovdje dolazi do izražaja još jedan element razlike između istoka i zapada EU, zbog koje istočnjaci ispadaju ne samo nezahvalni nego i ksenofobični. Nema tome davno da je Jugoslavija ratovala za uspostavu nacionalnih država, da su se razdvojile Češka i Slovačka; Rumunjska ima probleme s etničkim manjinama Mađara i Roma; Bugarska je pokušala slavizirati svoje Turke, a mađarski je odnos prema Romima utoliko sramotniji što je nekažnjen. Razlog je težnja uspostavljanju nacionalne države, po mogućnosti etnički što čistije. I dok se EU ujedinjavala i razvijala multikulturalnost, istočna se Europa razjedinjavala.
No, možda ipak ne bi trebalo zaboraviti ulogu koju su nacionalna svijest, jezik (i religija) odigrale u očuvanju od brisanja nacionalnog i kulturnog identiteta u totalitarnom režimu. Zbog toga se ideja da bi sada trebali primiti strance u svoju sredinu i da bi se oni trebali integrirati izaziva strepnju i zabrinutost koja se artikulira kao ksenofobija. Zar su se zato razdvajali, pa i ratovali sa susjedima, takoreći rođacima, da bi sada u zemlju primili potpune strance? Sada, kada napokon imaju svoju državu, trebali bi se u ime solidarnosti odreći i statusa žrtve i nacionalne homogenosti? Nije čudo da se tome odupiru. “Mađari unatoč pritiscima neće pristati na promjenu svojih kulturnih obrazaca jer ne žele paralelna društva kakva postoje u državama s velikim brojem migranata iz muslimanskih zemalja”, otvoreno govori Viktor Orban. Iako moralno neprihvatljiva, u ovom kontekstu njegova reakcija postaje barem razumljiva. Međutim, mala je šansa da će zapadne zemlje razumjeti istočnoeuropsko ponašanje te će im uz prijetnju kazne nametnuti mjere za koje je upitno hoće li se provoditi.
U ovoj krizi građani se i na zapadu okreću konzervativnim političkim strankama. Očigledan je porast njihove popularnosti, pa i radikalne desnice. Čak i u dalekoj Latviji desničari dobivaju na popularnosti antiemigrantskim parolama. Zanimljiv je njihov argument kako se Bruxelles s kvotama ponaša kao nekada Moskva, kada su deseci tisuća Rusa poslani u Latviju i Estoniju. Ni pobjeda Prava i Pravde Jaroslawa Kaczyńskog na izborima u Poljskoj sigurno neće pridonijeti složnoj politici EU prema imigrantima, ali razumijevanje reakcija bivših socijalističkih zemalja i njihove kolektivne traume nužan je korak na tom putu.