Prošlog ponedjeljka probudila sam se u zemlji ostvarenog sna. I to ne bilo kojeg, nego feminističkog. Otvorila sam oči u zemlji zapadnog Balkana u kojoj je, svim predrasudama unatoč, za predsjednicu izabrana žena. Dan je bio predivan, sijalo je sunce i osvjetljavalo naslovne strane novina s kojih se Hrvatima i Hrvaticama kao i državljanima Hrvatske smješkala ljepuškasta nova predsjednica. Čak je i blagajnica u susjednoj samoposluzi bila primjetno bolje volje. A kako i ne bi, kad je Kolinda Grabar Kitarović i njoj ponudila ono jedino što može - nadu.
Ponuda da se kandidira za predsjednicu iznenadila je i nju samu, rekla je Grabar Kitarović. Ljudima u HDZ-u postalo je očito da zapravo nemaju kandidata.Tada je nekome sinula sjajna, za tu konzervativno-klerikalnu partiju čak revolucionarna ideja: neka to bude naša Kolinda! Ne radi se, naravno, o ideji koja je potekla iz želje za ravnopravnošću žena, već - kako se i pokazalo - o odličnom marketinškom potezu. Jer uz lijep ženski osmijeh sve se lakše prodaje, od paste za zube do auta, pa zašto ne i političke ideje i obećanja? Međutim, teško da je šefovima HDZ-a palo na pamet da žena stvarno vodi zemlju, makar bila kvalificirana koliko Grabar Kitarović. Jer zna se kako se treba ponašati prema njima. Naime, na pobjedničkoj je proslavi to pokazao sam predsjednik stranke: održao je pobjednički govor umjesto pobjednice. Odmah je svima poslao jasnu poruku tko je šef.
Ali bez obzira na sve to, ne treba minimizirati pobjedu žene na ovim izborima. Ne zaboravimo da se Grabar Kitarović morala suprotstaviti dvjema vladajućim predrasudama. Prva je činjenica da je ovo patrijarhalno i repatrijarhalizirano društvo u kojem, bez obzira na broj žena u politici (25% u Saboru), njima u politici uopće nije mjesto. Ovu vrstu kulture najbolje ilustrira epizoda gdje usred Sabora uvaženi zastupnik dobacuje kolegici da “nije za mudraca nego za madrac”. Njegovo je dobacivanje izazvalo smijeh, uz poneki mlak protest. No u društvu u kojem je ovakvo dobacivanje u parlamentu moguće, posljedice su gore od smijeha, o čemu govore statistike, od onih o nezaposlenosti žena, do onih koje svjedoče o nasilju u obitelji.
Druga velika prepreka koja je stajala ne toliko pred kandidatkinjom, koliko pred njenim glasačima bila je tradicija žena političarki u vrijeme socijalizma. One obično nisu u politiku dospijevale po zaslugama, nego po sistemu kvota. Čak i kad bi bile visoko pozicionirane kao prva premijerka u socijalističkom svijetu uopće, Milka Planinc, njihova se politika nije razlikovala, niti se u takvom sistemu mogla razlikovati od one muških kolega. Nije bilo mjesta da do izražaja dođe njihova individualnost, a kamoli “ženski”, mekši pristup politici pomoću kojeg bi - kako vjeruju feministkinje - žene na vlasti bolje uredile svijet. Kao model nije Kolindi mogla poslužiti niti Savka, da ne spominjemo zloglasnu i utjecajnu Nexhmiju Hoxha u Albaniji ili neformalnu vladaricu Rumunjske Elenu Ceausescu.
Tko zna je li vodstvo HDZ-a bilo i svjesno svih tih nepovoljnih okolnosti kad su odlučili kandidirati ženu ili su se u toj ideji rukovodili samo TV reklamama. Tek, čini se da ih sama kandidatkinja nije iskusila kao prepreku. Odrasla u socijalizmu u kojem se emancipacija podrazumijevala jer je bila dio sistema, izgleda da nije imala problema u postizanju karijere u novoj državi. Dapače, uz netipičnu i svesrdnu pomoć muža koji je svoju karijeru podredio njezinoj, daleko je dogurala. Uglavnom, činjenica jest da je s kandidatkinjom HDZ uspio mobilizirati glasače, a ona im je svojim likom, nastupom i spremom - jer o djelu nisu baš puno znali - olakšala posao. Ali birajući ženu za kandidata, HDZ je ipak u nečemu pogriješio. Naime, tim činom postupili su suprotno tradicionalnim vrijednostima prema kojima je ženi mjesto u kući (a muškarcu u politici), dakle protiv svjetonazora koji zastupaju. Pa iako im to vjerojatno nije bila namjera, dugoročno su ipak napravili emancipatorski potez. Izbor Kolinde Grabar Kitarović je sam po sebi pozitivan pomak jer daje signal drugim ženama da je to moguće. Njihova kandidatkinja Kolinda postala je - naš Obama. Baš kao u slučaju tamnoputog Baracka Obame, koji drugim Afroamerikancima daje primjer da je i za njih dostižna visoka politika. Ako ne danas, onda sutra ili prekosutra, primjer postoji. Stoga treba pozdraviti izbor žene na tako visoko mjesto.
Naravno da njezinu spolnu pripadnost treba odvojiti od politike koju ćemo tek imati prilike procijeniti. I Margaret Thatcher je bila žena, a njezina je politika bila sve prije nego nježna i socijalno osjetljiva. Isto bi se moglo reći i za Angelu Merkel. Očito, biti političarka, imati moć u rukama - onoliko koliko je predsjednica Hrvatske uopće bude imala - nije ni izdaleka dovoljno. Hrvatska ipak nije ostvarenje feminističkog sna. No iako činjenica da je žena ne garantira automatski drugačiju politiku, njen primjer i drugim ženama otvara put prema najvišim državničkim položajima.