Ako pratite medije, učinit će vam se da se u ovoj državi malo što dešava osim ideološkog sukoba oko Drugog svjetskog rata i NDH. Bitke se vode od politike preko kulture do sporta. Najvažniju bitku oko zajedničke komemoracije u Jasenovcu Vlada gubi, jer jedinstvenog posjeta izgleda neće biti. Usprkos tome što su predsjednica i premijer nedvosmisleno osudili fašistički režim, doduše ne prije nego ih je posjetio izaslanik State Departmenta za pitanja holokausta.
Naravno da su drugi događaji dobivaju manje prostora, pa makar se radilo o izuzetno važnoj reformi obrazovanja, zdravstvenoj reformi ili pregovorima sa sindikatima. Ekonomski su problemi u trećem planu. Ipak, često male vijesti koje prolaze ispod radara ilustriraju o čemu se zapravo radi i koliko je proces ekonomskog raslojavanja, odnosno siromašenja, daleko stigao.
U posljednja dva tjedna u našim su se gradovima, u Zagrebu, Splitu, Zadru i Puli, pojavile tzv. kuke dobrote. Na više mjesta u gradovima građani sami postavljaju improvizirane kuke odnosno vješalice na koje vješaju vrećice s hranom, odjećom i obućom za siromašne sugrađane. Ovo je plemenita akcija, koju su potakle društvene mreže. Prva takva kuka postavljena je u Beogradu - odatle i naziv - a zatim u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, pa i kod nas, prvo u Sesvetama. Navodno ideja potiče iz Irana. No i ranije su građani pored kontejnera posebno ostavljali stvari za upotrebu ili čak hranu, a pojavili su se i kontejneri za odlaganje stare odjeće. Što je sljedeće? Vjerojatno vrećice s lijekovima...
Ne treba puno razmišljati što ljude potiče na ovakav hvalevrijedan akt solidarnosti jer pad standarda osjećaju na svojoj koži, a prizori siromaštva sve su vidljiviji. Stariji ljudi, očito penzioneri iz nužde, pretražuju kontejnere ili skupljaju otpatke po tržnicama. Četvrti smo u Europi po siromaštvu penzionera i njihovo je preživljavanje jedna od najbolje čuvanih tajni u Hrvatskoj. Sve je veći broj socijalnih samoposluga, beskućnika, kao i primatelja socijalne pomoći - negdje oko 130.000. Dok oko 20 posto građana živi na granici siromaštva, njima treba pribrojiti i one koji su izloženi riziku siromašenja, a njih je također oko 20 posto. Svaka peta obitelj ne može od primanja pokriti troškove života.
Možda je najgore da prema UNICEF-u Hrvatska spada među pet država u kojima je najveće pogoršanje socijalnog položaja djece, do te mjere da čak 68 posto obitelji korisnika socijalne pomoći s djecom predškolske dobi nedostaje novca za hranu. Bez obzira na to što je Hrvatska Ustavom definirana kao socijalna država.
Kuke dobrote bi dakle trebale pomoći, barem u susjedstvu, barem nekima.
Simbolički je to jako važan fenomen. Građani su s pravom ponosni da tako čine nešto da ublaže nestašicu. No ako stavimo ovu gestu u kontekst statističkih podataka, ma koje parametre uzeli u obzir, na vidjelo izlazi da su ekonomski i socijalni problemi zaista dramatični. Zato su za svaku socijalnu državu, pa i Hrvatsku, ove kuke dobrote istovremeno i kuke sramote. One su još jedan očiti znak da se država ne brine da svim svojim građanima omogući elementarno preživljavanje, od toga da im ne stvara priliku da zarade (nezaposleni) ili da žive od zarađenog (radnici, pogotovo oni kojima mjesecima nisu isplaćene plaće) ili da žive od mirovine.
Ovo nije kritika spontanih akcija pomoći, kao što nije kritika, recimo otvaranja pučkih kuhinja ili bilo kojeg drugog načina pomaganja. Svaki način pomaganja je dobar. Ali nevolja s ovakvim dobrovoljnim načinom pomaganja je upravo da je - dobrovoljan. Zvuči paradoksalno, jer kako dobrovoljna pomoć može biti problematična? Evo kako: nitko vas ne sili da pomažete jer pomoć ovisi o vašoj dobroj volji - ali kad nema dobre volje, nema ni pomoći. Nitko ne može garantirati koliko će dugo potrajati nečija dobra volja, pogotovo jer je opći standard u padu.
Naime, nije se sramotno poslužiti odloženim vrećicama s hranom kad te okolnosti na to sile, ali je sramotno ako pomoć pada samo na savjest pojedinca jer državu nije briga. Zbog toga je važno ključne probleme, u ovom slučaju siromaštvo, rješavati sistemski. To znači u prvom redu osigurati da svatko može dobiti posao i zaraditi barem za egzistencijalni minimum. Je li to veliki zahtjev? Kako kod nas stvari stoje, zahtjev se čini prevelikim. Za rezanje beneficija onima koji mogu živjeti i bez njih, a koje oštećuju istinski siromašne, treba političke hrabrosti koju dosad nije pokazala nijedna vlada. Da, živimo u kapitalizmu, ali i u demokraciji pa građani biraju vladu za koju vjeruju da im može poboljšati život. Ni sve kuke dobrote i slične dobrovoljne vrste pomoći ne mogu zadovoljiti potrebe sve siromašnijih. Zato treba poticati solidarnost i međusobnu pomoć, ali biti svjestan da ublažavanje tegoba siromaštva na ovaj način samo trenutačno i djelomično. Bez organiziranog političkog pritiska na Vladu s jedne i izražavanja nezadovoljstva građana na sve moguće načine, ne može doći do bitnih promjena ove teške situacije.
Političari govore kako treba zaboraviti ideološke sukobe i okrenuti se prema budućnosti. Kada već tako mudro zbore, trebali bi imati u vidu i kuke dobrote. One su ponos građana, a njihova sramota zato jer sve više postaju izraz puke nužde.