Bog ne podnosi ljudsku nesreću, a ljudi su ipak toliko nesretni. Ne podnosi ni ljudske zablude, a mnogi ipak žive u zabludi. On je protiv svakog nasilja, osobito protiv smrti, a svijet je pun nasilja, i ljudi neizbježno umiru. I sam Isus Krist nije izbjegao životne nesreće, trpio je nasilje, proglašen je lašcem i laž mu je sudila. Morao je i umrijeti. Njegovo je pak uskrsnuće jamstvo da ljudska sudbina nije beznadna, da posljednja riječ ne pripada smrti.
Biblijski izvještaj o proroku Iliji koji je djelovao u teškom progonstvu u 9. st. prije Krista (1 Kr 17, 17-24) pokazuje kako u svijetu u kojemu kao da prevladavaju protubožje i protučovječne sile, uvijek ima mjesta dobrote i požrtvovne čovječnosti s kojom Bog može računati i koja se stavlja u službu njegovim svjedocima.
Bezimena udovica iz poganske sredine, društveno nevažna i sasvim siromašna, ima dovoljno srca i kutak doma da posluži proroku u nevolji. Onda se gotovo proturječno vidi kako niti dobri ljudi nisu pošteđeni iznenadnih nesreća. Udovičin jedinac našao se na smrtnoj postelji. U njoj nastupa kriza povjerenja u Boga, a prorok kao da se usuđuje Bogu nametati svoju misao, svoje uvjerenje da on, Bog, ne smije razočarati one koji su mu vjerni. Iz takve bogočovječje napetosti rađa se čudo, pobjeđuje život. Očita je poruka da Božji predstavnici nisu pozvani opravdavati Boga pred ljudima, nego u ljudima poticati nadu i kad izgleda kao da nade nema.
Izvješće o Pavlovu obraćenju (Gal 1, 11-19) ističe da nitko na ovom svijetu nije tako izgubljen u zabludi ili čak u mržnji, da više ne bismo smjeli na njega računati kao na čovjeka u kome čovječnost nije sasvim mrtva.
U Evanđelju (Lk 7, 11-17) u izvještaju o oživljenju udovičina jedinca iz Naina, ponavlja se poruka iz prvog čitanja.
Bog u Isusu Kristu, premda trpi ljudsko umiranje, ne može srcu odoljeti pred suzama žalosne majke te, makar na trenutak, lomi inače neumoljivu prirodnu zakonitost da priušti čovjeku bar malo više sreće i da kroz tu pukotinu prosine svjetlost zajamčene budućnosti.