U novoj Kani ističe se hrabro vjernički članak Vladimira Pavlinića “Zašto samo sila zakon mijenja”. U dugoj kršćanskoj povijesti europskih zemalja uglavnom se odnosi među ljudima, među društvenim slojevima, nisu uređivali po Evanđelju. Otud velikim dijelom i pobune i revolucije sve do ateizama. Ako se vladar u svom nasilnom ponašanju poziva na Boga - potlačeni kao da najprije mora Boga dovesti u pitanje. Ali Biblija je uvijek bila na strani siromaha i potlačenih. Nažalost - malo je ljudi Bibliju moglo ozbiljno čitati i razumjeti. Ipak, oni ulomci koji se na misama čitaju - kad bi slušatelji pozornije slušali - mnogo govore.
Danas Sirah (sir 35,1-14) slikovito opisuje molitve potlačenih kao poziv u pomoć - kao SOS signale Bogu. Zacijelo licemjerne molitve tlačitelja naliče lažnim informacijama koje Boga ne mogu prevariti. Snaga je sirotinjske molitve u njezinoj istinitosti. Zato joj Bog ne može odoljeti - makar i odgađao rješenje.
Svjedok Božje pravednosti nikad se ne osjeća poražen. Kad ga sila lomi, on u tome vidi znak njezina straha i nemoći. Natjera li ga u smrt, on joj kroz smrt izmiče ravno u zagrljaj Uskrsnuloga (2 Tim 4,6-8).
Čak u sredinama koje se smatraju kršćanskima prva mjesta prečesto pripadaju društveno uglednima, zakonski ispravnima, nosiocima počasnih naslova - i bogatim darovateljima. Nismo li još uvijek skloni takvima gledati kroz prste kad je riječ o njihovim odnosima prema podložnicima i siromasima - da i ne spominjemo njihove obiteljske odnose? Isus ovdje (Lk 18,9-14) tvrdi da je Bogu ipak bliži griješnik koj je svjestan svojih slabosti, za koje se kaje i kojih se pokušava osloboditi, od uglednika koji se hvali izvanjskim obdržavanjem svih crkvenih propisa. Jesmo li sposobni zaključiti da Isus zapravo i od crkvene zajednice traži da ljude mjeri takvim Božjim mjerilima?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....