Novinar Simon Parry suočio se s trgovcem pasa u njegovoj prljavoj i jedva sklepanoj trgovini na cesti Linh Nam u glavnom gradu Hanoiju, mjestu poznatom po psećim restoranima, a s njim je bio iskusni borac za prava životinja Le Duc Chinh.
Približili su se otvorenoj mesnici u kojoj su na početku stajala dva kaveza s napaćenim i još uvijek živim psima dovezenim iz svih dijelova Vijetnama, a ostaci zaklanih pasa visjeli su na ulazu.
- Počeli smo ih ispitivati o poslu i o porijeklu tih pasa, a vlasnik je ustao sa stolice i počeo vikati i tjerati nas - priča Parry.
- Ovo nema veze s vama. Prestanite me ispitivati, jer vam neću odgovoriti. Gubite se i prestanite slikati. Škodite našem poslu - vikao je.
- Dok sam stajao pored njega, uzeo je metalnu šipku i otvorio vrata kaveza u kojem se nalazilo nekih sedam pasa. Izvukao je jednog držeći ga dugačkim kliještima za vrat i bacio ga na pod gdje mu je jedan od zaposlenika u sekundi prerezao vrat. Dok se pas ritao i borio, krv je štrcala ispred mojih nogu.
Tada je zaposlenik još naočigled živog psa ubacio u kotao pun vruće vode. Životinju su ubrzo izvukli i oderali joj krzno.
- Dok smo zapanjeno gledali, trgovac psećim mesom primio je drugog psa za vrat i ponovio proces. Pitao sam ih zašto su to učinili pred nama, a on nam je nijemo pokazao na izlaz dok su njegovi zaposlenici prali oderane pse, a drugi iz kaveza su prestravljeno gledali.
Le Duc Chinh tresao se 15 minuta nakon što su otišli.
- Psi u kavezu su svjesni što se događa i očito vrlo prestrašeni. U tim ljudima nije bilo nimalo ljudskosti ni emocija dok su ih ubijali.
- Većina Vijetnamaca ovo nikad nije vidjela i nemaju pojma koliko je okrutnosti uključeno u trgovinu psećim mesom. Oni odlaze u restorane gdje je meso već pripremljeno. Kad bi ljudi ovo vidjeli, vjerujem da bi prestali jesti pse - kazao je Le Duc Chinh.
Otprilike pet milijuna pasa godišnje - od kojih su mnogi ukradeni ljubimci - zaklani su i pojedeni u Vijetnamskim psećim restoranima.
Većina pasa je u Hanoi dovezena iz sela Son Dong, gdje se nalazi masovna industrija psećeg mesa. Tamo drže zatočene pse danima i prisilno im upumpavaju hranu u želudac kako bi se udebljali prije nego li ih vrate u kavez i odvezu na klanje i u restorane.
Trgovina psećim mesom učinila je selo vrlo bogatim - većina trgovaca psima imaju po dvije kuće - jednu za posao gdje drže zatočene pse, i drugu na tihom dijelu sela gdje opušteno žive sa svojim obiteljima.
Iako trgovci mesom inzistiraju da nikad ne uzimaju ukradene pse, aktivisti tvrde da ne postoji način da utvrde je li pas ukraden kad preprodajom dođe do njih.
Broj psećih restorana u Vijetnamu svakim je danom sve veći.
U jednom psećem restoranu, 43-godišnji biznismen Duc tvrdi kako ima psa za kućnog ljubimca pa opet jednom mjesečno dolazi s prijateljima ovdje na skupocjeni ručak.
- To je tradicija koja donosi snagu i sreću. Imam kod kuće psa, no ovo su drugačiji psi. Oni su uzgojeni da bi ih jeli.
John Dalley, osnivač zaklade Soi Dog, koji se bori da ljudi prestanu jesti pse tvrdi kako se uopće ne radi o dugoj tradiciji.
- Sve je počelo tijekom rata u prošlom stoljeću kad je nastupila velika glad. To su predložili kineski vojni savjetnici i stvar se zadržala. Ne postoji duga tradicija u Vijetnamu osim kod jednog ili dva planinska plemena.