Danas, 3. ožujka 2014., pred UN-ovim Međunarodnim sudom pravde, u veličanstvenoj Palači mira u Den Haagu, počinje suđenje Srbiji za najteže zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku. To je trenutak koji smo čekali otkako su tenkovi krenuli na Vukovar, od strašne jeseni 1991. kad je pola Hrvatske osvanulo pod granatama a stotine tisuća ljudi preko noći ostalo bez ičega.
Do Božića je četvrtina Hrvatske ostala okupirana, 250.000 prognanika ležalo je na strunjačama i dekama ledenih sportskih dvorana prije nego što će im se pridružiti konvoji sličnih nesretnika iz Bosne i Hercegovine. Živjela sam tada u Vukovarskoj, u Proleterskih brigada: čitavu noć prolazili su autobusi s ljudima koji su izgubili sve. U mraku, pod zračnom uzbunom.
Zazivali smo tada pravdu, pomoć, intervenciju s neba i iz svijeta. Ne, nije moguće da se u 20. stoljeću takvo nešto događa! Pa zamislite da vam netko dođe na vrata, izbaci vas iz stana, popljačka sve a potom zapali, i mirno ode dalje svojim putem? Da tamo po dječjem vrtiću, igralištu i parku padaju granate, da pogibaju djevojčice u igri i bakice koje su krenule po kruh? Ne, to je nemoguće u civiliziranom svijetu! Tada, u prvim mjesecima rata, još smo vjerovali u snagu pravde i istine, vjerovali da svijet ne može ostati gluh na tolike patnje.
Studenti sa Save trčali su po gradu tražeći vezu da odu braniti Vukovar, na Mostu mladosti postavljeni su čelični ježevi. Nitko nije znao hoće li ti dečki u patikama tenkove uspjeti zaustaviti pred Zagrebom. Ili i Zagreb čeka sudbina Petrinje, Iloka, Vukovara.
Davno je to sve prošlo. Sad će biti 23 godine. Čak smo i pobijedili u tom ratu: Hrvatska je konačno sasvim oslobođena, definirana kao nacionalna država Hrvata. Jugoslavija je pokopana, Srbija je daleka i slaba, srpska manjina kod nas desetkovana. Kuće su uglavnom obnovljene, a ako sami niste iz Kostajnice ili Udbine, vjerojatno više znate o problemima u Sulejmanovu haremu nego o danas živim posljedicama rata. Mi smo Europa, jasno! Ali mi smo i patrijarhalna sredina, u kojoj otac ne priča o nesanicama i košmaru koji mu izbija zrak iz pluća, nego povazdan viče protiv komunjara i Jugoslavena dok majka po deseti put briše prašinu s prozorske police i, kad misli da je nitko ne vidi, drmne još jednu. Pola Hrvatske ostalo je traumatizirano ratom, ali pravimo se da toga nema. Službeno, PTSP imaju oni koji su zahvaljujući tome mogli dobiti penzije. Svi ostali šute, jer bez penzije svaki je psihički problem u ovoj zemljici na brdovitom Balkanu i dalje sramota. Šuti i pati!
Za traumu nije nužno da vas granata klepi po glavi, dosta je da ste se u nekom trenutku strašno bojali za sebe i svoje najbliže. I ostali preplavljeni tom razarajućom nemoći. Google kaže da je “trauma česta pojava koja se javlja gotovo uvijek kada je ugrožen život pojedinca ili je pojedinac, kao žrtva ili kao sudionik, bio izložen iskustvu kontinuiranog nanošenja fizičke, emocionalne i psihičke boli i ugroze”. Opis bi mogao odgovarati barem polovici stanovnika ove zemlje. PTSP, posttraumatski stresni poremećaj, to je kad čovjek ostaje zaglavljen u traumi godinama kasnije, i premda se vanjska situacija izmijenila, on i dalje reagira jednako, i pati. Emocionalno, za sve te ljude rat nije gotov. Vukovar je i dalje pod opsadom, tenkovi JNA svaki dan ispaljuju tisuće granata, brkati Šljivančanin i dalje razvrstava ranjenike iz vukovarske bolnice na dvije strane - jedni će ostati živi, drugi neće. Znaju oni i za Oluju, znaju da smo i mi činili zločine, ali sve je to nula prema onome što su oni prošli. I doista, nisu oni ludi, znaju oni dobro koji je danas datum i krvnički se bore osigurati kruh svojoj obitelji, preživjeti još jedan dan.
Poput svojih očeva i djedova, ti muškarci i te žene o svojim patnjama ne govore. Oni ne traže pomoć, jer sramota je kad te sve boli i kad ne možeš živjeti, a problem ti ne može riješiti internist ni kirurg. Možda će nekad na TV-u čuti stručnjaka kako tumači da šutnjom nikoga ne štite, jer se neliječeni PTSP prenosi na djecu, pa i s djece na unuke… i onda će samo prebaciti program.
Bez svijesti o masovnoj ratnoj istraumatiziranosti ne možete protumačiti puno toga u Hrvatskoj - izljeve bijesa protiv dvojezičnih ploča u Vukovaru i antićirilični referendum kao ni splitsku Rivu, Thompsona i Čavoglave, ni tu prenaglašenu, ogorčenu podjelu na Nas i Njih, Hrvate i izdajnike. Bez Freuda i Wilhelma Reicha teško je shvatiti sve te internetske ispade mržnje, to što svaka rasprava odmah skreće na ustaše i partizane, Jasenovac i Bleiburg. Da, rat je gotov. Da, mi smo sad članica Europske unije. Ali paralelno teče druga stvarnost, i svako malo se kao šaka u oko probije u prve minute ovu legalne, umivene stvarnosti TV Dnevnika.
Doista, za jako mnogo ljudi 1991. godina nije završila. Iako je došla 1995. i s njom Oluja i pobjeda, za tisuće i tisuće prevladavajući osjećaj nije ponos zbog pobjede, nego bijes, očaj i silna frustracija zbog traume nanesene srpskom agresijom iz 1991. Njihovi su životi tad prekinuti i rana nikad nije zacijelila. Da bi zacijelila, bilo bi im važno znati da je njihova žrtva prepoznata, da sva ta patnja nije bila uzaludna. Da su pravo i pravda na njihovoj strani. To što su očekivali u jesen 1991., čekajući intervenciju Zapada.
Trauma je ostala blokirana u tom trenutku, u čekanju da ti svijet kaže: da, ti si na pravoj strani, a ovi koji pucaju na tebe, e ti su zli i agresori. “Želim znati da sam 1991. bio u pravu. Neću da budem Švabo!” čula sam ovih dana. Hoćemo li od ovoga suda čuti da smo bili u pravu 1991., onda kad su se upali tenkovi JNA, barem tada, bez obzira na sve ono kasnije? Ne, nećemo. Svijet nije tako skrojen, nema pravde za male. Reći će nam: žao nam je, jako ste patili, ali to što su vam učinili, svi ti zločini i agresija, sve to ipak nije genocid, a mi ni za što osim za genocid ne možemo suditi. I tako će bol iz 1991. i dalje ostati bez utjehe, bez razrješenja i bez pravde, čekajući novu splitsku Rivu ili bilo kakav povod da svoj gnjev prolije ulicama.