Hrvatska televizija u subotu 15. studenoga počinje emitirati kriminalističku seriju od 20 epizoda “Mamutica” producentske kuće Drugi plan. U seriji, koju neki nazivaju hrvatskim “Midsomerom”, okupila su se iskusna glumačka imena: od Ive Gregurevića, Ljubomira Kerekeša i Ecije Ojdanić do Sretena Mokrovića koji u “Mamutici” igra glavnog junaka, bivšeg policijskog inspektora Božu, stanara najveće stambene zgrade u Hrvatskoj.
- Božo više nije inspektor, barem ne aktivni. Umirovljen je zbog nekih događaja koje je sam skrivio. Nakon životne oluje slijedilo je otrežnjenje i Božo preuzima odgovornost za svoj život. Budući da stanuje u Mamutici, postane domar, a svi ga poznaju kao pouzdanog čovjeka kojemu se mogu obratiti. Osim toga, kako bi školovao sina, radi i kao izbacivač u diskoklubu. Svaka epizoda je zaseban slučaj pa će se gledatelji moći uključiti u bilo kojem nastavku i mislim da je to velika kvaliteta serije.
• Kako vam se Mamutica čini u produkcijskom smislu?
- Prije gledanja prve epizode bili smo euforični baš kao kod premijere u kazalištu, uznemireni i s tremom, a sada mogu reći da smo zadovoljni. Stigli smo do desete epizode, a serija se radi scenaristički, redateljski i snimateljski vrlo ozbiljno. Jaka je i glumačka postava, što nije lako postići u ovo vrijeme kada glumci imaju mnogo posla. Uz to, moja iskustva s dečkima iz Drugog plana, Joškom Lokasom, Miodragom Silom i Nebojšom Tarabom, vrlo su pozitivna. Brinu se ima li se glumac gdje presvući i je li nam hladno kada snimamo noćne scene, a svi ti detalji zapravo su iznimno bitni jer osim profesionalne, imaju i ljudsku dimenziju koja je veoma važna.
• Čini se da ste pretplaćeni na uloge policajaca?
- Scenaristi Stipanić i Bulić napisali su ‘jednom murjak, uvijek murjak’. Istina, često takvi likovi dolaze k meni.
• Barem vas nisu morali podučavati baratanju oružjem?
- Kada često imate takve uloge, upoznate i ljude koji rade taj posao. Tako sam imao priliku naučiti kako se drži pištolj. To je u meni probudilo želju, pa namjeravam otići u streljanu.
• Iskusni ‘inspektor’, ali ne i želudac. Čujem da vam je pozlilo na setu ‘Mamutice’ kada ste ugledali mrtvu kokoš?
- Stvarno nevjerojatno. Božo je rješavao slučaj rituala u kojem se kolju kokoši i, privučen smradom, pronalazi zaklane kokoši u kontejneru. A tamo, u taj kontejner, naši su rekviziteri stvarno stavili prave zaklane kokoši. I našem je Boži zaista pozlilo. Sada sa smijehom razgovaram o tome, ali u tom trenutku je bilo veoma gadno. Inače nisam gadljiv, vidio sam i onjušio koješta u životu, ali ovo me je baš iznenadilo. S ovim želucem sumnjam da bih u stvarnom životu prošao za pravog policajca.
• Ne strahujete od prosvjeda Prijatelja životinja?
- Mislim da s tim neće biti problema.
• Koliko vam je kvaliteta važna u odabiru projekta?
- Nekoliko sam ponuda odbio. Ovu seriju sam prihvatio jer mi je uloga u glumačkom smislu bila zanimljiva.
• Koji vam je najdraži TV projekt u karijeri?
- Vrlo sam ponosan na nekoliko njih. Prvo što mi je sada palo na pamet je ‘Poštanski sandučić’ s pokojnim Đorđem Rapajićem i Slavicom Knežević kada smo još bili mladi studenti. Poštar Duje, što voli vas i štuje...
• Najviše ste ipak radili u kazalištu.
- U Gavelli sam proveo 22 godine, a prije dvije godine prešao sam u ZKM. Sada me očekuje premijera ‘Poleta’, zakazana za 6. prosinca, tako da istodobno radim i predstavu i seriju. Voli se to tako posložiti, ali to je i izazov.
• Je li vam gluma oduvijek prvi izbor za profesiju?
- Želio sam svašta biti: vozač tramvaja, pilot, doktor, svećenik, ali u dobi od 13, 14 godina poželio sam biti glumac. Iz prve sam 1976. godine upao na Akademiju zajedno sa Slavicom Knežević, Aleksandrom Cvjetovićem, Rapajićem...
• Što radite za opuštanje?
- Osim bicikla, što mi je spoj ugodnog s korisnim, čitam, sviram, radim po kućama... U Kašini je moja majka kupila kućicu i već godinama nešto na njoj dograđujem i uređujem, a to me uistinu relaksira.
• Spomenuli ste i glazbu?
- Sviram gitaru. Imao sam nekad bend koji se zvao Saletl. Srećko Bradić, Ranko Purić Campi i ja svirali smo u Gavelli i imali smo i dosta uspjeha. Nastupali smo u foajeu kazališta dvije sezone, 1993. i 1994., vrlo intenzivno, a slijedile su i druge gaže. No, život nas je odveo dalje.
• O vama se privatno zapravo vrlo malo zna.
- Otac sam, suprug i sin. Imam 22-godišnjeg sina Ivana koji je upravo na Akademiji upisao filmsku režiju, a pri kraju je studija za socijalni rad. Nije to zapravo ništa neobično uz majku redateljicu i oca glumca.
• Jeste li sretni zbog njegova izbora?
- Sretan sam jer mislim da ga to jako ispunjava i čini sretnim.
• Planirate li jednoga dana surađivati sa sinom?
- To je, naravno, već dogovoreno. Ivan radi na jednom scenariju i normalno da ću glumiti u njegovu filmu. No, dotad će proći barem još nekoliko godina jer treba prvo završiti fakultet, dovršiti scenarij i nabaviti novac za film.
Tina Premec
- Božo više nije inspektor, barem ne aktivni. Umirovljen je zbog nekih događaja koje je sam skrivio. Nakon životne oluje slijedilo je otrežnjenje i Božo preuzima odgovornost za svoj život. Budući da stanuje u Mamutici, postane domar, a svi ga poznaju kao pouzdanog čovjeka kojemu se mogu obratiti. Osim toga, kako bi školovao sina, radi i kao izbacivač u diskoklubu. Svaka epizoda je zaseban slučaj pa će se gledatelji moći uključiti u bilo kojem nastavku i mislim da je to velika kvaliteta serije.
• Kako vam se Mamutica čini u produkcijskom smislu?
- Prije gledanja prve epizode bili smo euforični baš kao kod premijere u kazalištu, uznemireni i s tremom, a sada mogu reći da smo zadovoljni. Stigli smo do desete epizode, a serija se radi scenaristički, redateljski i snimateljski vrlo ozbiljno. Jaka je i glumačka postava, što nije lako postići u ovo vrijeme kada glumci imaju mnogo posla. Uz to, moja iskustva s dečkima iz Drugog plana, Joškom Lokasom, Miodragom Silom i Nebojšom Tarabom, vrlo su pozitivna. Brinu se ima li se glumac gdje presvući i je li nam hladno kada snimamo noćne scene, a svi ti detalji zapravo su iznimno bitni jer osim profesionalne, imaju i ljudsku dimenziju koja je veoma važna.
• Čini se da ste pretplaćeni na uloge policajaca?
- Scenaristi Stipanić i Bulić napisali su ‘jednom murjak, uvijek murjak’. Istina, često takvi likovi dolaze k meni.
• Barem vas nisu morali podučavati baratanju oružjem?
- Kada često imate takve uloge, upoznate i ljude koji rade taj posao. Tako sam imao priliku naučiti kako se drži pištolj. To je u meni probudilo želju, pa namjeravam otići u streljanu.
• Iskusni ‘inspektor’, ali ne i želudac. Čujem da vam je pozlilo na setu ‘Mamutice’ kada ste ugledali mrtvu kokoš?
- Stvarno nevjerojatno. Božo je rješavao slučaj rituala u kojem se kolju kokoši i, privučen smradom, pronalazi zaklane kokoši u kontejneru. A tamo, u taj kontejner, naši su rekviziteri stvarno stavili prave zaklane kokoši. I našem je Boži zaista pozlilo. Sada sa smijehom razgovaram o tome, ali u tom trenutku je bilo veoma gadno. Inače nisam gadljiv, vidio sam i onjušio koješta u životu, ali ovo me je baš iznenadilo. S ovim želucem sumnjam da bih u stvarnom životu prošao za pravog policajca.
• Ne strahujete od prosvjeda Prijatelja životinja?
- Mislim da s tim neće biti problema.
• Koliko vam je kvaliteta važna u odabiru projekta?
- Nekoliko sam ponuda odbio. Ovu seriju sam prihvatio jer mi je uloga u glumačkom smislu bila zanimljiva.
• Koji vam je najdraži TV projekt u karijeri?
- Vrlo sam ponosan na nekoliko njih. Prvo što mi je sada palo na pamet je ‘Poštanski sandučić’ s pokojnim Đorđem Rapajićem i Slavicom Knežević kada smo još bili mladi studenti. Poštar Duje, što voli vas i štuje...
• Najviše ste ipak radili u kazalištu.
- U Gavelli sam proveo 22 godine, a prije dvije godine prešao sam u ZKM. Sada me očekuje premijera ‘Poleta’, zakazana za 6. prosinca, tako da istodobno radim i predstavu i seriju. Voli se to tako posložiti, ali to je i izazov.
• Je li vam gluma oduvijek prvi izbor za profesiju?
- Želio sam svašta biti: vozač tramvaja, pilot, doktor, svećenik, ali u dobi od 13, 14 godina poželio sam biti glumac. Iz prve sam 1976. godine upao na Akademiju zajedno sa Slavicom Knežević, Aleksandrom Cvjetovićem, Rapajićem...
• Što radite za opuštanje?
- Osim bicikla, što mi je spoj ugodnog s korisnim, čitam, sviram, radim po kućama... U Kašini je moja majka kupila kućicu i već godinama nešto na njoj dograđujem i uređujem, a to me uistinu relaksira.
• Spomenuli ste i glazbu?
- Sviram gitaru. Imao sam nekad bend koji se zvao Saletl. Srećko Bradić, Ranko Purić Campi i ja svirali smo u Gavelli i imali smo i dosta uspjeha. Nastupali smo u foajeu kazališta dvije sezone, 1993. i 1994., vrlo intenzivno, a slijedile su i druge gaže. No, život nas je odveo dalje.
• O vama se privatno zapravo vrlo malo zna.
- Otac sam, suprug i sin. Imam 22-godišnjeg sina Ivana koji je upravo na Akademiji upisao filmsku režiju, a pri kraju je studija za socijalni rad. Nije to zapravo ništa neobično uz majku redateljicu i oca glumca.
• Jeste li sretni zbog njegova izbora?
- Sretan sam jer mislim da ga to jako ispunjava i čini sretnim.
• Planirate li jednoga dana surađivati sa sinom?
- To je, naravno, već dogovoreno. Ivan radi na jednom scenariju i normalno da ću glumiti u njegovu filmu. No, dotad će proći barem još nekoliko godina jer treba prvo završiti fakultet, dovršiti scenarij i nabaviti novac za film.
|
Supruga redateljica, sin redatelj
|
Tina Premec
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....