U konkurenciju za nagradu Jutarnjeg lista povjesničar i književnik Stanko Andrić, rođen 1967., ušao je autobiografskom prozom "Simurg". Andrić je doktorirao na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti. Zaposlen je u slavonskobrodskoj podružnici Hrvatskog instituta za povijest. Dobitnik je nagrade "Vladimir Nazor".
• Što mislite o opasci da ste više cijenjeni nego čitani i da je u Hrvatskoj malo onih koji imaju senzibiliteta za vaše tekstove? Kako se vidite u kontekstu suvremene književnosti?
- Pa, nadam se da su me čitali barem ti koji me cijene. U kontekstu suvremene hrvatske književnosti sebe vidim kao višestrukog marginalca, i to je što se mene tiče posve u redu.
• U jednom tekstu pravite distinkciju između pisaca sakupljača i pisaca izlučivača, pri čemu ste sebe svrstali u prvu kategoriju. Mislite li još uvijek tako?
- I pisci sakupljači moraju ponešto izlučiti kako bi to što su prikupili imalo smisla. A mora biti da vrijedi i obrnuto. No, ako se uzme 's mrvom soli', ta distinkcija je valjda upotrebljiva. Ja sam u njoj još uvijek među piscima koji najradije poput mrava skupljaju razne zanimljive i čudnovate stvarčice pa ih dovlače u svoju nastambu, vjerujući da će ih već za nešto iskoristiti.
• 'Simurg', koji je u različitim opsezima tri puta objavljen, prema vašim je riječima još nedovršen. Izjavili ste da biste voljeli ponovno dodati nova poglavlja i 'Povijesti Slavonije u sedam požara'. Radi li se o perfekcionizmu, odgovornosti prema nekom fiktivnom, idealnom čitatelju ili vas, pak, zanima recepcija novih poglavlja?
- Radi se o književnom diletantizmu, a ne o perfekcionizmu. Danas mi se čini da svi moji književni radovi spadaju u kategoriju 'stilskih vježbi'. Sve je to samo vježbanje za književnost, pripremanje za nešto od čega sam na koncu odustao. Jednostavno se književnim poslom ne bavim dovoljno ozbiljno, dovoljno posvećeno i beskompromisno, pa mi tako započeti 'projekti' ostaju nedovršeni ili samo provizorno dovršeni, a što je još gore, kada ih unatoč tome objavim, ja pričam o toj njihovoj 'nedovršenosti'. Čudi me da takvim ponašanjem nisam odbio i ono malo čitatelja što ih imam.
• Kako bi, osim što bi imao 30 poglavlja, izgledao dovršeni 'Simurg'?
- Opći je plan bio da se ta autobiografska okosnica nastavi, tako da se obuhvate i moje zagrebačke, studentske godine, pa poslije i one budimpeštanske. Pritom je poetička ideja bila da takav, razmjerno opširan, roman nema neku globalnu fabulu ili zaplet, nego da se tekst ulančava dodavanjem stalno novih anegdota, esejističkih dionica i sličnog, donekle po uzoru na formu pikarskog romana. Imperativ bi k tome bio da tekst ne smije biti dosadan (iako je to u dobroj mjeri stvar subjektivnog dojma). 'Metatekstualni' zadatak koji sam si na početku postavio i na koji sam se povremeno podsjećao bio je da se pokaže kako je moguće napisati čitljiv i zanimljiv roman bez fabule. Bio je to kompromis s radikalnijom idejom da se napiše nešto još apsurdnije, roman bez radnje. Od toga je, možda, u neku ruku sve i počelo.
• Poznate su posljedice negativne recenzije koju ste napisali o knjizi vašeg nekadašnjeg pretpostavljenog profesora Ivana Balte. Prekinut vam je ugovor o suradnji, a Balta je pročelnik Odsjeka za povijest. Funkcionira li njegova osporavana i ismijana knjiga i dalje kao obvezna literatura za osječke studente?
- Vjerojatno da, jer zapravo nema razloga da bude drukčije. Prema toj se knjizi spremaju ispiti, kao i prema drugim Baltinim knjigama, koje su također bile svojedobno 'ismijane', kao što točno kažete, a ja nisam bio jedini koji ih je ismijavao. No, javna demonstracija drastične nekvalitete tih knjiga još uvijek nije dovoljna da bi se s njima nešto dogodilo i na institucionalnoj razini, jer visokoškolske i znanstvene ustanove funkcioniraju u velikoj mjeri prema nekoj drugoj logici, koja nema puno veze s medijima i javnošću, a bogme ni s kriterijima znanstvene 'izvrsnosti' na koje se u tim ustanovama deklarativno poziva.
Adriana Piteša
• Što mislite o opasci da ste više cijenjeni nego čitani i da je u Hrvatskoj malo onih koji imaju senzibiliteta za vaše tekstove? Kako se vidite u kontekstu suvremene književnosti?
- Pa, nadam se da su me čitali barem ti koji me cijene. U kontekstu suvremene hrvatske književnosti sebe vidim kao višestrukog marginalca, i to je što se mene tiče posve u redu.
• U jednom tekstu pravite distinkciju između pisaca sakupljača i pisaca izlučivača, pri čemu ste sebe svrstali u prvu kategoriju. Mislite li još uvijek tako?
- I pisci sakupljači moraju ponešto izlučiti kako bi to što su prikupili imalo smisla. A mora biti da vrijedi i obrnuto. No, ako se uzme 's mrvom soli', ta distinkcija je valjda upotrebljiva. Ja sam u njoj još uvijek među piscima koji najradije poput mrava skupljaju razne zanimljive i čudnovate stvarčice pa ih dovlače u svoju nastambu, vjerujući da će ih već za nešto iskoristiti.
• 'Simurg', koji je u različitim opsezima tri puta objavljen, prema vašim je riječima još nedovršen. Izjavili ste da biste voljeli ponovno dodati nova poglavlja i 'Povijesti Slavonije u sedam požara'. Radi li se o perfekcionizmu, odgovornosti prema nekom fiktivnom, idealnom čitatelju ili vas, pak, zanima recepcija novih poglavlja?
- Radi se o književnom diletantizmu, a ne o perfekcionizmu. Danas mi se čini da svi moji književni radovi spadaju u kategoriju 'stilskih vježbi'. Sve je to samo vježbanje za književnost, pripremanje za nešto od čega sam na koncu odustao. Jednostavno se književnim poslom ne bavim dovoljno ozbiljno, dovoljno posvećeno i beskompromisno, pa mi tako započeti 'projekti' ostaju nedovršeni ili samo provizorno dovršeni, a što je još gore, kada ih unatoč tome objavim, ja pričam o toj njihovoj 'nedovršenosti'. Čudi me da takvim ponašanjem nisam odbio i ono malo čitatelja što ih imam.
• Kako bi, osim što bi imao 30 poglavlja, izgledao dovršeni 'Simurg'?
- Opći je plan bio da se ta autobiografska okosnica nastavi, tako da se obuhvate i moje zagrebačke, studentske godine, pa poslije i one budimpeštanske. Pritom je poetička ideja bila da takav, razmjerno opširan, roman nema neku globalnu fabulu ili zaplet, nego da se tekst ulančava dodavanjem stalno novih anegdota, esejističkih dionica i sličnog, donekle po uzoru na formu pikarskog romana. Imperativ bi k tome bio da tekst ne smije biti dosadan (iako je to u dobroj mjeri stvar subjektivnog dojma). 'Metatekstualni' zadatak koji sam si na početku postavio i na koji sam se povremeno podsjećao bio je da se pokaže kako je moguće napisati čitljiv i zanimljiv roman bez fabule. Bio je to kompromis s radikalnijom idejom da se napiše nešto još apsurdnije, roman bez radnje. Od toga je, možda, u neku ruku sve i počelo.
• Poznate su posljedice negativne recenzije koju ste napisali o knjizi vašeg nekadašnjeg pretpostavljenog profesora Ivana Balte. Prekinut vam je ugovor o suradnji, a Balta je pročelnik Odsjeka za povijest. Funkcionira li njegova osporavana i ismijana knjiga i dalje kao obvezna literatura za osječke studente?
- Vjerojatno da, jer zapravo nema razloga da bude drukčije. Prema toj se knjizi spremaju ispiti, kao i prema drugim Baltinim knjigama, koje su također bile svojedobno 'ismijane', kao što točno kažete, a ja nisam bio jedini koji ih je ismijavao. No, javna demonstracija drastične nekvalitete tih knjiga još uvijek nije dovoljna da bi se s njima nešto dogodilo i na institucionalnoj razini, jer visokoškolske i znanstvene ustanove funkcioniraju u velikoj mjeri prema nekoj drugoj logici, koja nema puno veze s medijima i javnošću, a bogme ni s kriterijima znanstvene 'izvrsnosti' na koje se u tim ustanovama deklarativno poziva.
Adriana Piteša