Što Božić znači ovom svijetu?

Ima li smisla pisati o Božiću gdje je to dvodnevni državni blagdan, gdje ga čak odgovorni javno čestitaju - ali u javnosti se jedva čuje da je to proslava rođenja sasvim određene povijesne osobe, osnivača kršćanstva i pokretača povijesti Isusa Krista? U ovoj je javnosti sve od njega važnije. I narodni običaji, i blagdanske pjesme, čak crkvene svečanosti i raspjevani zvonici - pa čestitke i fritule i bakalari i purice i pečena prasad - sve je važnije od osobe Isusa Krista.

Listam poznati tjednik s istaknutim datumom 25. prosinca. Nigdje božićne čestitke - a kao Božićni dar su i priče o ljudskim ljubavima - sve bez Isusa.

Ne prosvjedujem, čak ne upozoravam - samo pokušavam shvatiti o čemu je riječ. Božića je bilo i bez Isusa - u davna naša poganska vremena. Bio je to prastari predkršćanski badnjak u danima zimskog suncostaja - noć bdijenja u očekivanju pobjede svjetla nad tamom.

I panj na ognjištu bio je znak te nade, i vino kojim su ga zalijevali i žito kojim su ga posipali. Onda su - prihvativši Isusa - shvatili da su baš njega čekali. Shvatili su da je veliki Bog zbog maloga čovjeka postao mali Božić - da se mali ljudi mogu s malim Bogom družiti, s njim rasti, s njim trpjeti i umrijeti i uskrsnuti.

Hrvatske božićne pjesme kao malo koje na svijetu izražavaju tu cjelovitu novost vjere u Boga koji je tako ušao u narod. I te se pjesme još pjevaju, i snimaju i umnožavaju - ali da li u javnosti zbilja odjekuju?

Za premnoge Božić nije ni izraz očekivanja ni slavljenje Isusova dolaska. Velikim dijelom izgubio je vezu s Bogom. Je li to znak neke pobjede novog poganstva - u kome kao da je Bog suvišan, a čovjek jedva važan? Strašno je to za vjernika, ali ipak pravo božićno pitanje. Da li se je to već ustalio svijet bez Boga - koji ni božićna zvona ne mogu uznemiriti?

Odgovor i ne može biti jednoznačan. Mnogi vjernici znaju što slave; mnogi se barem o Božiću toga sjete. Ali baš takav Božić ostaje vjerničko pitanje.