S obzirom da je nezabilježeno u suvremenoj političkoj povijesti Europe da je netko tako sam sebe pomeo s vlasti kao što su to učinili najodgovorniji ljudi HDZ-a, bilo bi dobro da širi krug viđenijih članova stranke shvati kako je ključ uspjeha stranke, pa i države, demokratizacija odlučivanja. Ovako ih je jedini kandidat za predsjednika uz grupicu suradnika sve skupa umjesto u reforme uz partnerstvo s Mostom odveo u nove izbore, a svi ostali pristali su biti poluinformirani pa su ga slijedili kao ovce u provaliju. Vremena kad su svi klimali vođama (npr. Sanaderu i Karamarku), nisu se pokazala kao dobar put za opciju desnog centra te je potpuno nejasno zbog čega je Milijan Brkić maltene od riječi do riječi nastavio ponavljati ono isto što je govorio Tomislav Karamarko na oproštajnoj konferenciji za novinare, umjesto da se založio za promjene.
Koje su opcije pred HDZ-om?
Stranka može nastaviti s desnom radikalizacijom i zaboraviti na nužne reformske procese. To bi značilo priklanjanje struji Zlatka Hasanbegovića kojem je, kako kaže, najbitnije da novi šef HDZ-a promijeni ime Trgu Josipa Broza Tita. Rizik te opcije je spuštanje HDZ-a na razinu radikalne desnice koja ne može dobiti više od 15 posto glasova. Nadalje, HDZ može inzistirati na ruralnoj verziji narodnjaštva, a što zapravo ne može biti osnova bilo kakvog programa modernizacije. Tako mogu osvojiti glasove onih koje ionako dobivaju, ići na sigurno, ali to u ovoj situaciji znači pristajanje na ono što može donijeti srozani rejting stranke, tj. na gubitak sljedećih izbora. Zadnja opcija je reintelektualizacija stranke. Biranje je to predsjednika i vodstva koje će osigurati ne samo zaštitu temeljnih vrijednosti desnog centra, već i stvaranje kritične mase iskustva, znanja i vještina za krupne promjene u zemlji. Nije naivno vjerovati da će birači znati prepoznati novi smjer.