Događa se nešto čemu još nismo svjedočili. Posvađali su se, i to javno, najmoćniji suci u državi. I to oko pravosuđa!
Prvi je počeo Đuro Sessa, predsjednik Vrhovnog suda. Sessa, poznat po bahatom i uvredljivom načinu ophođenja kada su mu meta novinari, te općenitim i načelnim kritikama kada se obraća političarima, ovaj put se obrušio na kolegu s Vrhovnog suda - Željka Šarića, predsjednika Državnog sudbenog vijeća (DSV). Dakako, po Šariću je opleo neodređeno, načelno prozivajući neke i nešto. Tako Sessa kaže da su “neki” suci podlegli neprimjerenim pritiscima i zaključuje “da ovaj DSV neće imati slavnu stranicu u pravosudnoj povijesti”. Predsjednik Vrhovnog suda nije želio reći na što i koga misli, poručujući da će oni koji prate DSV znati o čemu govori.
A Šarić očito zna. Nekoliko dana je prežvakavao Sessine rečenice, a onda ga javno pozvao na megdan. “Nejasno adresirajući svoje radikalne optužbe, ne navodeći imena, predsjednik Sessa je bacio sumnju na sve članove Vijeća, a onima koje ima u vidu uskratio mogućnost konkretnog odgovora jer nisu konkretno prozvani”, vratio je Šarić lopticu.
Očito je Sessa prilikom prozivke imao na umu imenovanje sudaca Županijskog suda u Zagrebu kada je praksa da se pri izboru sudaca ne poštuju ostvareni bodovi i redoslijed na listi prešla svaku mjeru jer je uz sve to u kazneni odjel imenovana sutkinja koja se javila u građanski. No, kako je Ustavni sud spomenuta imenovanja poništio, a o spornom slučaju je sve već rečeno, teško da je baš to povod za aktualnu svađu. Prije bi se reklo da su povod imenovanja koja tek slijede, a na koja Sessa i Šarić imaju drugačije poglede, da ne kažemo drugačije favorite.
Oni, kako to i sami kažu, znaju o čemu (i kome) se radi, ali ne žele javno reći. A u tome i jeste sva tragedija hrvatskog pravosuđa. Pravosuđe je zatvoreno, kadrovira se u uskom i zatvorenom krugu kako se želi, a nakon toga se jednako tako i sudi. I ne odgovara se nikomu. Starije, pa i srednje generacije, jako dobro pamte vrijeme u kojem je počela sustavna kadrovska devastacija sudstva i tužiteljstva. To je bilo još 90-ih kada se osnovao DSV i preuzeo ovlast imenovanja sudaca i državnih odvjetnika. Tvrdilo se da je to korak prema neovisnosti pravosuđa jer će u DSV-u biti najbolji suci, a struka će najbolje znati tko treba napredovati i koga imenovati.
Kako da ne! Dok je Sabor imenovao suce, barem su se oko njihovih imena vodile javne rasprave i makar se znalo koja politička opcija iza koga stoji. Otkad je taj posao preuzeo DSV, više se ne zna tko je koga izlobirao i koji sudac kome treba zahvaliti što je dobio doživotni siguran posao. Geni su ostali jedini jasan kriterij, kako se otvoreno reklo prilikom unovačenja u sudačke redove kćeri bivše ministrice pravosuđa Ane Lovrin. Jedno vrijeme su ministri pravosuđa imenovali predsjednike sudova, pa se makar za njih znalo tko je odgovoran za njihov (ne)rad (zato je bilo slučajeva razrješenja loših predsjednika), no kada je DSV preuzeo i postavljanje šefova sudova, sustav upitne transparentnosti i kriterija u pravosudnom kadroviranju potpuno je zaokružen.
A posljedice gledamo svakodnevno. Od stečajeva poduzeća koje sudovi vode i više od deset godina dok u firmi više ne ostane ni čavao koji bi se mogao iskoristiti, preko potencijalnih investitora koji bježe iz Hrvatske jer shvaćaju da ovdje ne postoji pravna sigurnost i da se ne rješavaju imovinsko-pravni odnosi, preko kaznenih postupaka koji traju desetljećima. Hvala budi sucima, baš gledamo bivšeg premijera Ivu Sanadera koji je optužen za najgoru moguću korupciju, ali još nema ni jednu pravomoćnu presudu, kako objavljuje knjige, šepuri se naokolo i dijeli lekcije aktualnim političarima. Zahvaljujući ovakvom pravosuđu, djeca bez adekvatne roditeljske skrbi ne mogu naći posvojitelje i imati normalan život, nego odrastaju po domovima. Pravosuđu se sve manje vjeruje, a sve se više odluka donosi na ulici, kako je to bilo i neki dan u Splitu kada je 9-godišnjeg Cesarea u četvrtom pokušaju ovrhe otac silom odveo u Italiju. Sudac se čak nije ni pojavio na ovrsi. Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković kaže da mu je poslao inspekciju, a i sam zna da mu može staviti soli na rep.
Kakvog, dakle, smisla ima javna prepirka Sesse i Šarića? Nikakvog. Da je Sessi do uvođenja reda u sudstvo i efikasnijeg pravosuđa, onda ne bio govorio o “nekome” i “nečemu”, nego bi s pozicije prvog čovjeka sudbene vlasti pokretao stegovne postupke protiv sudaca koje proziva između redaka i potrudio se unijeti odgovornost za nerad.
No, taj film nećemo gledati. Bilo kakva pozitivna promjena u pravosuđu je nemoguća sve dok imamo ovakvu ustavnu poziciju sudstva. U pravosuđu treba otvoriti vrata i napraviti propuh. Za početak to bi značilo promjenu Ustava i ukidanje doživotnog imenovanja sudaca, njihovo umirovljenje po uvjetima koji vrijede i za druge, krajnje jednostavan i transparentan sustav imenovanja i napredovanja, a nadasve odgovornost za njihov rad.