Ako u duboko podijeljenom hrvatskom društvu postoji čvrsta uporišna točka oko koje se slažu desničari i liberali, katolički aktivisti i hipsteri, umirovljenici i tinejdžeri, tada je to priča o opravdanosti stvaranja samostalne Republike Hrvatske. Čak i kada postoje različite interpretacije pojedinih događaja u razdoblju 1991.-1995., nitko relevantan u Hrvatskoj ne dovodi u pitanje dva aksioma - da je izlazak iz Jugoslavije bio opravdan, a Domovinski rat neophodan kako bi se ostvarila nezavisnost.
Zato je razumljivo da velik dio stanovnika i dalje redovito obilježava obljetnice kao što su Oluja ili dani pada Vukovara. Još je razumljivije da - kada se Domovinski rat shvaća kao sukob između dobra i zla - nitko u Hrvatskoj nema ni najmanju empatiju prema počiniteljima zločina koje su napravili srpski pobunjenici i JNA. Doslovno nema nikoga, od običnih građana do visoke politike, tko bi i pomislio da zbog nekakvih viših ciljeva treba pustiti na miru one Srbe koji su ubijali civile i zarobljenike, silovali, mučili ili uništavali imanja i crkve.
I to je polazišna točka kada se govori o subotnjem mitingu u Vukovaru, koji je, formalno, pokrenuo HDZ-ov gradonačelnik Ivan Penava, a u stvarnosti, bilo je to pokazivanje mišića radikalne desnice i istih aktera koji su 2014. postavili šator na Savskoj cesti. Čak su i izjave sudionika vrlo slične, u subotu su sudionici spominjali “nepravdu”, “izdaju” i “zaborav”, dok su šatoraši izjavljivali kako su se okupili jer “smatraju da se osjećaju poniženima i zaboravljenima”.
U stvarnosti je šator na Savskoj predstavljao puzajući državni udar protiv Vlade Zorana Milanovića, kao što je vukovarski skup čin dubokog političkog pritiska na premijera Andreja Plenkovića, iza čega stoje radikalni desni krugovi. Iz njihovih je istupa vidljivo da žele krojiti Hrvatsku po svojoj mjeri, a priča o žrtvama samo je dobar povod. “Imenujte povjerenstvo za istinu, ne dozvolite da se za zločine počinjene na hrvatskom tlu sudi izvan Hrvatske. Uvjetujte sve ove zahtjeve utemeljene na razumu i pravdi ulaskom Srbije u EU”, poručio je Penava.
Ili njegov sudrug Tomislav Josić, koji će u govoru iskazati sućut za ratnog zločinca Tomislava Merčepa: “S nama nije čovjek koji je ustrojio obranu grada. Osuđen je po zapovjednoj dužnosti na zatvor. Ako možemo Hrvatima po zapovjednoj dužnosti suditi, zašto ne možemo one koji su ubijali Hrvate osuditi”, zdvajat će Josić, zbog sudbine čovjeka čiji vojnici su kako im se prohtjelo, pljačkali, mučili i ubijali i Srbe i Hrvate.
Još će dodati kako “Pomirba znači da meni poštar donese poštu, a bio je dva metra od mene kad sam polagao oružje u predaji. Zaustavlja me policajac kojem sam predavao oružje. Radi zamjenik vojnog tužitelja kojeg nitko ništa ne pita. Nisam siguran da se svima sviđa ta pomirba.”
Jedino što su prešutjeli Josić i Penava jest podatak da za aboliciju srpskih pobunjenika nije odgovoran Plenković, nego - Franjo Tuđman. A što god mislili o njegovoj autokratskoj vladavini, mirna reintegracija Podunavlja veliki je Tuđmanov državnički potez jer je bez kapi prolivene krvi vraćen posljednji dio okupiranog dijela Hrvatske. U svim takvim scenarijima pobjednici moraju pokazati velikodušnost i zato je normalno da danas vukovarski Srbi, koji nisu skrivili zločine, rade kao poštari, policajci ili u pravosuđu. Jako je loše ako postoje ubojice ili silovatelji koji se nalaze na slobodi, ali bilo bi puno gore kada bi što je istina u ovoj zemlji određivali razni Penave i Josići.