Što je to uhljeb? Je li to osoba koja je postavljena na neko radno mjesto temeljem političke ili rodbinske pripadnosti? Ili je to onaj koji je na taj način dobio posao, ali da pritom nije imao adekvatne kvalifikacije? Ili je bitno da je rezultat njegova rada bio negativan? Naime, nije nezamisliva situacija da formalno nekvalificiran čovjek ostvari pozitivne rezultate na svojoj poziciji. Na koncu, je li definicija uhljeba i uhljebljivanja ograničena isključivo na javni sektor i državne zaposlenike ili se odnosi i na tzv. realni sektor? I tamo je, naime, zamisliva situacija da neki menadžer koristi svoju poziciju i utjecaj u kompaniji kako bi potaknuo zapošljavanje nekog svog rođaka. Dapače, s obzirom na utjecaj koji politika ima na ekonomske aktivnosti, vjerojatno postoje slučajevi "cross uhljebljivanja", gdje se usluge određenih donositelja odluka iz javnog sektora privatnim tvrtkama naplaćuju zapošljavanjem njihovih rođaka, prijatelja ili kumova u tim tvrtkama.
Je li, primjerice, uhljeb menadžer nekog javnog poduzeća koji nakon dvadesetak godina radnog staža u toj tvrtki - kad stranka čiji je član dođe na vlast - bude imenovan u njezinu upravu? Može li se nazvati uhljebljivanjem imenovanje političkog dužnosnika u upravno vijeće neke institucije, a za koje posjeduje potrebne zakonske kvalifikacije? Ova pitanja nipošto ne bi trebala služiti kao relativizacija problema političkog, rodbinskog i ortačkog kadroviranja, ali u trenucima javne histerije koja se podigla nakon što je Mostov zastupnik Maro Kristić prošlog tjedna sa saborske govornice pročitao popis politički imenovanih osoba na razne pozicije u državnoj upravi i javnim poduzećima u mandatu Kukuriku Vlade, korisno je razmisliti o tome što se nalazi u izvorištu te histerije. Paradigmatska je u tom kontekstu bila svađa Kristića i predsjednika Hrvatske narodne stranke Ivana Vrdoljaka oko toga čiji je uhljeb Tomislav Šerić - nekadašnji predsjednik Uprave HEP-a. Šerić - inače nestranački inženjer elektrotehnike - uz Vrdoljakovu podršku 2012. imenovan je u Upravu HEP-a, a godinu dana kasnije, nakon pada Radimira Čačića, postao je i čelni čovjek kompanije. Proveo je tamo oko godinu i pol dana, uz najbolje financijske rezultate kompanije u povijesti, a onda ga je Vrdoljak naprasno smijenio - vjerojatno zbog nesuglasica oko projekta gradnje plinske elektrane u Osijeku.
Šerić je napustio kompaniju, radio kao neovisni konzultant, da bi ga nakon izbora i promjene vlasti Mostov ministar gospodarstva i Vrdoljakov nasljednik Tomislav Panenić - opet kao nestranačkog kandidata - predložio za poziciju u Nadzornom odboru Končara, a sada zastupnik tog istog Mosta proglasio uhljebom. Je li Šerić uhljeb? I, ako jest, čiji? "Kristićeva lista", utoliko, provokacija je koja zapravo ne pogađa cilj. Dapače, namjerno ili nenamjerno takvo prozivanje tobožnjih uhljeba iz suprotnih stranaka bez ikakvih mjerljivih kriterija zapravo stvara kontraefekt - ako su uhljebi svi, uhljeb zapravo nije nitko. Bilo bi tendenciozno tvrditi da je to bila namjera Kristićeva istupa u Saboru, no teško se oteti dojmu da Most baš i ne raspolaže moralnim kapitalom da krene u obračun s toksičnom praksom političkog kadroviranja u javnom sektoru.
Naime, ako se kao dva ključna preduvjeta potencijalnog uhljeba definiraju rad u sustavima i zanimanjima gdje postoji mogućnost političkog arbitriranja u procesu zapošljavanja i napredovanja te politički angažman, čini se da među Mostovim prvoborcima - barem u Saboru - postoji mnogo onih koji bi u određenim dijelovima svoje karijere od svojih političkih protivnika mogli biti definirani kao uhljebi. Dapače, od 14 Mostovih zastupnika u Saboru, samo je jedan - Miroslav Šimić - svoju "civilnu" karijeru gradio radom u realnom sektoru iako je pritom promijenio više stranačkih dresova. Tomislav Panenić dio je karijere proveo radeći u korporativnom svijetu, a dio u javnim službama, a nesuđena kandidatkinja za gradonačelnicu Splita Ivana Ninčević Lesandrić - usprkos činjenici da ju je stranački PR nastojao predstaviti kao uspješnu poduzetnicu - od mladih je dana bila članica HDZ-a, a biznis kojim se bavi de facto je neprofitna udruga - među čijim je sponzorima i cijeli niz javnih institucija i državnih tvrtki. Svi ostali, od Bože Petrova i Nikole Grmoje, preko Mire Bulja, Ljubice Ambrušec i Roberta Podolnjaka, do Ines Strenja-Linić, Davora Romića, Marka Vučetića i Mara Kristića praktički su bez dana radnog staža izvan javnog sustava. Svoj cijeli dosadašnji radni vijek proveli su radeći za istog poslodavca - državu - i ne prezajući pritom od političkog angažmana.
Dakako, ta činjenica nipošto ih ne čini uhljebima. Samo potencijalnim uhljebima. Dok netko ne dokaže suprotno ili barem njihova imena ne pročita sa saborske govornice.