Djelovao je kao pristojan, svjetskim manirima naučen čovjek, a onda se kao zadnji kokošar pokazao spremnim zgrabiti sve što mu premijerska pozicija pruža. Tihomir Orešković, premda osobno prilično bogat, pojagmio se prvo za državnim rezidencijama, po kojima se njegova obitelj prošloga ljeta raskomotila kao da su im osobno vlasništvo, a onda je u Amsterdam na novi posao poveo i dva tjelohranitelja koji će ga u službenom automobilu hrvatske Vlade i na trošak hrvatske države tamo razvoziti i behandlati. To je moralno prilično beskrupulozan potez. Treba zaista imati đon obraz pa na novo radno mjesto na drugom kraju Europe prebaciti beneficije koje je kao bivši premijer ovdje uživao. Zbog svog završnog udarca Orešković će ostati upamćen kao možda najveći grebator hrvatske politike.
Činio se vrlo obrazovanim, intelektualno jakim, sinkroniziranim s modernim svijetom, a pokazao se potpunim političkim i moralnim slijepcem. Zoran Milanović ne samo da je ostavio SDP u ogromnim dugovima, rezultat njegova olakog i često samoživog raspolaganja stranačkim financijama. Naučilo se živjeti na visokoj nozi - njegov američki strašno skupi spin mag, jastozi, legendarni ručkovi u Taču i tko zna što još. Šef Socijaldemokrata običavao se ponašati kao crveni barun. Njegovi će se troškovi slomiti na onima koje je iza sebe ostavio, pa su se u SDP-u sada odjednom sjetili i sindikata i radničkih prava.
Ali, potpunu političku ogluhu i moralnu indisponiranost Milanović je pokazao bezobzirnošću s kojom uzima plaću saborskog zastupnika, a na svom se radnom mjestu uopće ne pojavljuje. Bivši šef SDP-a ukazao se u sabornici samo da bi prisegnuo. Možda ne bi ni tada, da je mandat i plaćicu moguće aktivirati na neki drugi način. Lako je razumjeti da se njegovi planovi o zarađivanju nekih velikih para, o čemu je sam govorio, ne razvijaju onako kako je predviđao. Ali nevjerojatno je da dvomandatni lider Socijaldemokrata nema ni mrvu obzira i lojalnosti prema stranci koja ga je godinama hranila, nego je svojim potpunim ignoriranjem svojih radnih obaveza strašno blamira. Češće ga je vidjeti na ručku ili dočeku Nove godine u društvu naftaških tajkuna, konkretno Ivana Čermaka, nego na vlastitom radnom mjestu. Potpunim izbjegavanjem svojih zastupničkih obaveza i otvorenim prezirom prema parlamentu čiji je član, Milanović se pretvorio u SDP-ova Keruma. Ni bivši splitski gradonačelnik, politički redikul, premda izabran u Sabor, na Markov trg nije navraćao. Ista vrsta indiferentnosti prema vjerojatno svakom čovjeku razumljivoj logici da je za plaću koja se prima od države potrebno i pošteno štogod i odraditi.
Takvo je ponašanje beskrupulozno baš kao i Oreškovićevo. Novo rukovodstvo SDP-a taj problem mora riješiti. Čak i Milanovićevi nekad najbliži suradnici i pajdaši, poput Siniše Hajdaša Dončića, javno izjavljuju da bi bilo dobro i za njega i za SDP da nađe posao i malo se odmakne od Hrvatske. Svi vide da je stranci postao preveliko opterećenje. Davoru Bernardiću u nedavnom je razgovoru najavio da se s koncem siječnja definitivno povlači iz parlamenta i politike. Problem je, međutim, što je Milanović već nekoliko puta odgađao rokove koje je sam sebi bio zadao i nasljednicima u SDP-u objavio. Nigdje, izgleda, nema takve zemlje dembelije kao na Ibleru.
Premda je puna zašećerenih fraza o svojoj državničkoj skrbi i povezanosti s narodom, šefici države također nije strano privatiziranje državne funkcije. O svom recentnom misterioznom putovanju u Ameriku nije smatrala potrebnim obavijestiti ni javnost ni svoje partnere, sukreatore vanjske politike u Vladi. Osim što tvrdi da je u SAD-u, razgovarajući s ovima i onima, odradila izuzetno važan posao, predsjednica ne želi otkriti baš ni jednog svog sugovornika. Za razgovor s radikalno desnim senatorom Marcom Rubijem hrvatska je javnost saznala posredstvom njegove Twitter objave. Na povratku, kad neugodna pitanja više nije mogla izbjeći, raspričala se o svojim visoko postavljenim ciljevima. Htjela je, kaže, u Americi iskoristiti prijelazni period između dvije administracije da “Hrvatsku pozicionira kao čimbenik koji će doista aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike”. Ambicija da se sudjeluje u kreiranju američke politike potpuno je nerealna. A sve kad bi i bila moguća, teško da se može ostvariti druženjem s nekim njenim nebitnim protagonistima.
Kolinda Grabar-Kitarović predsjednica je hrvatske države i kao takva bi se morala ponašati. To znači da je hrvatskim građanima dužna podnositi račune o svojim putovanjima, kao što je dužna čuvati i dostojanstvo Hrvatske, a ne tumarati kojekuda, kao da je na privatnom izletu, i povlačiti za rukav moguće sugovornike. To je posao srednjerangiranih diplomata, nikako šefice države. Ako je to uopće bio cilj njenog najnovijeg puta u Ameriku, gdje je, kako su precizno izračunali novinari, u dvije godine mandata u šest navrata boravila ukupno pun mjesec dana. Čini se da gospođa Kitarović svoju funkciju ne shvaća u republikanskim kategorijama, nego je mnogo sklonija monarhističkom stavu. Možda samu sebe doživljava kao kraljicu - dijeljenje zlatopisom potpisanih fotki nije jedini postupak koji to sugerira - koja može raditi što god hoće i nikome nije dužna odgovarati.
Tri recentna primjera samo govore o trendu refeudalizacije hrvatske politike. Političku funkciju predsjednica i dva bivša premijera shvaćaju kao vlastiti feud. Kao svoje leno kojim mogu raspolagati kako im se ćeifne. Nisu u tome usamljeni. Hrvatska je politika puna ljudi koji su demokratske institute koristili kao alat za cezarističke pothvate. Cijelu su Hrvatsku smatrali svojim privatnim vlasništvom. Na vrhu je te grabežne piramide nekadašnji premijer patološki gladnih očiju Ivo Sanader, koji je, pokazuju brojne optužnice na njegov račun, nacionalne resurse pretvorio u vlastiti bankomat i raspolagao je državom kao da mu je ćaćevina. Mali sanaderi i danas gospodare Zagrebom ili se spremaju u novu utrku za zadarskoga gradonačelnika. Nove političke generacije u tom se pogledu ne razlikuju mnogo od starih. Nije li Most, navodno moralni faktor u hrvatskoj politici, nedavno mijenjao statut jedne državne firme samo zato da bi na visoku funkciju mogao ugurati svoje obrazovanjem insuficijentne kumove.
Zašto je hrvatska politika prebukirana primjerima svemoćnih partijskih velmoža, koji ne korespondiraju s realnošću, ogrezli u moralnoj indiferentnosti? Zato što su političke strukture u Hrvatskoj pretjerano moćne. Gotovo da uživaju faraonski status. U sve se miješaju, svemu gospodare. Cijelu su državu pretvorile u slugu svojih interesa. Gotovo da nema nezavisne državne institucije, nekog autoriteta sposobnog djelovati izvan utjecaja politike. Političke se stranke ponašaju kao da je kompletna Hrvatska njihovo privatno imanje. Kako je izračunala ugledna ekonomistica Maruška Vizek, svaka vlast u četiri godine svog mandata u državnom i javnom sektoru zaposli dvadesetak tisuća svojih podobnika i uhljeba. A tko danas u Hrvatskoj raspolaže mogućnošću da dijeli poslove i radna mjesta, taj je car, kralj kraljeva. Svi ostali u vazalskom su odnosu.
Osim toga, Hrvatska je još od Franje Tuđmana - da ne idemo u dalju prošlost i titoistički kult ličnosti - sklona ne demokratski jakim, nego autoritarno moćnim liderima. Istraživanja pokazuju da Hrvati vole čvrstu ruku, pa makar ona bila i željezna. Hrvatski političari rade što hoće zato što mogu. Zato što im se to neće osvetiti na izborima. Birači ne kažnjavaju ni debelo, sudskim optužnicama kompromitirane ljude. Politika može biti gramziva, sebična, nemoralna, pokvarena, lopovska i samoživa jer sve to nisu faktori eliminacije. Načelno nacija čezne za poštenim i socijalno osjetljivim, ali kad krene na birališta, onda stranački grofovi i partijska vlastela, mutni tipovi svih boja, snagatori, populisti i dileri lažnih obećanja žanju glasove. Zgražati se zato nad neodgovornim i tahijevskim ponašanjem hrvatskih političara ne zvuči previše ozbiljno. Svi oni imaju demokratsku legitimaciju. Oni su takvi jer je Hrvatska upravo takve i birala. A Matije Gupca ni kmetijske bune nigdje na vidiku.