Dramatična reakcija NATO-va glavnog tajnika Jensa Stoltenberga pokazuje da se dioničarima “evroatlantskih integracija” tresu gaće nakon pobjede Donalda Trumpa: ostvari li izabrani američki predsjednik svoja obećanja (u Bruxellesu shvaćena kao prijetnje) o smanjenju vojnog angažmana u Evropi, što uključuje i smanjenje financiranja Sjevernoatlantskog pakta, pa se još skompa s Putinom i njegovom Rusijom, sirota evropska siročad bi morala posegnuti u vlastiti džep, na kojemu se odavno svilo poslovično klupko poskoka, i odande početi vaditi novac za obranu, ili pojedinačnu, ili skupnu.
U međuvremenu se Barack Obama sprema na svoju zadnju predsjedničku turu po Evropi. Ta bi tura mogla biti shvaćena kao oproštaj od našeg kontinenta, ne samo njegov osobni, nego i samih Sjedinjenih Država, točno 100 godina otkako su prekinule svoj kontinentalni izolacionizam i uplele se 1917 u prvi svjetski rat, naviknuvši od tada demokratske gotovane istočno od Atlantskog oceana da ima tko će za njih vaditi kestenje kad vatra postane zaista opasna.
Trump je sada, nakon izbora, veća nepoznanica negoli se doimao prije njih. U kampanji je jasno govorio što (navodno) hoće, u prvih nekoliko dana nakon izbora taj miljenik Ku Klux Klana tonove ne da je ublažio, nego je senzacionalno odstupio i od nekih ključnih akcenata, kako fašističkih (uklonio je obećanje o zabrani ulaska muslimanima u USA), tako i asocijalnih (npr. o ukidanju Obamacarea).
Trumpov “najgori aspekt” je njegova “nepredvidljivost”, tvrdi nadbiskup Silvano Tomasi, poznat po svojoj suzdržanosti (bio je predstavnik Svete Stolice pri Ujedinjenim narodima).
Osim toga, valja imati na umu da predsjednik Sjedinjenih Država Amerike ne može provesti sve što hoće, najavljuje i obećava, što je - posljednji u kronologiji ali nipošto zadnji uopće - iskusio Barack Obama: u osam godina nije uspio zatvoriti Guantánamo gdje vojska pod njegovim vrhovnim zapovjedništvom (i njegovom zapovjednom odgovornošću, dakle) bjelodano krši ljudska prava zatočenika, nije uspio ograničiti slobodu zloporabe vatrenog oružja itd.
Prema tome, tek će praksa pokazati što “the Donald” zaista kani, a što će doista biti kadar. U tom sklopu ćemo vidjeti kakva će u praksi biti njegova politika spram “euroatlantskih integracija” koje je izgadio u kampanji, a i što će od njega iznuditi lobby američke vojne industrije, koji je dosad znao smotati oko prsta kojekojeg predsjednika koji se doimao stamenijim od kičmahera iz Trump Towera.
Aktivirao se i britanski lobby: “iscurilo” je povjerljivo pismo veleposlanika Njezina Veličanstva u Sjedinjenim Državama iz kojega je razvidno da Theressa May kani “krotiti Trumpa” (kako to oprezno formulira jučerašnji The Times) u korist engleskih nacionalnih interesa - a Velika Britanija Brexitom dokazuje da Evropskoj uniji nije partner nego konkurent, kako se višekratno i pokazala (na najgori način u Iraku).
Evropa - ponajprije Unija - može gledati iz prikrajka i vapiti, poput Stoltenberga, a može se napokon trgnuti nakon 70 godina. Morali bismo se napokon zbiljski, a ne samo za potrebe neke predizborne kampanje, zapitati: koje su naše vrijednosti? Putinove, koje se podudaraju s Berlusconijevima, koje prevladavaju u Visegrádskoj grupi i nalaze puninu svog ostvarenja u Erdoğanovoj Turskoj? Trumpove, koje se podudaraju s engleskom varijantom “srednjeg Zapada” i Nigelom Farageom, s Marinom Le Pen, Geersom Wildersom, Matteom Salvinijem, Vojislavom Šešeljom, odnosno Željkom Glasnovićem…? Ili bi se naše, evropske vrijednosti ipak morale iskazivati kroz prostor za pluralnost i kroz raspravu koja vodi kompromisu a ne razbojištu, koja preferira inkluzivnost a ne ekskluzivnost (jačega, dakako)?
“Prejednostavno je uzeti našu sigurnost i slobodu zdravo za gotovo”, kaže Stoltenberg, naprasno probuđena norveška Trnoružica. Kao bivši premijer zemlje koja nije htjela u Uniju da ne bi tko drugi koristio prihode iz njezinih bogomdanih energetskih resursa, kao poraženi šef laburista, morao bi znati da nijedno ekonomsko ni civilizacijsko dostignuće nije zavazda: ni nafta iz Sjevernog mora, ni socijalna država samo za svoju naciju.
Dilema je zapravo jednostavna: s Trumpom nezainteresiranim za Evropu, s Putinom koji otvoreno krši Helsinšku povelju na Krimu, s Erdoğanom koji ucjenjuje imigrantima i prekraja pojam terorizma, s Francuskom koja je odčepila zlo u Libiji kao što su ga Amerikanci i Englezi odčepili u Siriji i Iraku, preferiramo li da svaki za se travu pase, ili ćemo ojačati ekonomsku i napokon sazdati vojnu i sigurnosnu obrambenu Uniju, svoju, evropsku? Napokon, što o tome misle u bastionima hrvatske šutnje, na Markovu trgu i na Zrinjevcu?