Da vas tkogod zatekne čudnim pitanjem zašto nikad niste probali heroin, što biste mu rekli? Vjerojatno biste rekli da je u osjetljivim godinama netko uvijek pazio na vas, mama, djed, profesor matematike ili glazbenog odgoja, plivački trener, skautski vođa, župnik, netko vam je vjerovao, poticao vas i hrabrio, imao je velika očekivanja od vas, a vi ga niste željeli iznevjeriti. Ako biste katkad posrnuli, popustili u školi, napili se i uništili hotelsku sobu na ekskurziji, ili ako bi vas uhvatili da kradete u samoposluživanju, najteže vam je padalo da će nazvati mamu. Draže bi vam bilo da su vas nabili kao vola u kupusu, nego da je omiljeni profesor, trener ili fra Jakov saznao kako ste u Konzumu gepili bocu kruškovca.
Upravo zbog toga, zbog odgovornosti nekom odraslom i kajanja ako biste zasrali, niste probali heroin, premda je bilo mnogo prilike za to. Na nekom tulumu prije trideset godina jedan vam je Zoran, velikodušan, lakomislen i veseo mladić iz bolje obitelji, šapatom ponudio da s njim ušmrčete dvije linije u kupaonici, a vi ste mu odgovorili: “Nemoj se naljutiti, ali ne bih.” Danas vam je smiješno kad se sjetite svoje uljudne, štreberske isprike, a sjetite je se bez iznimke posljednjih godina uvijek kad vidite Zorana, mršavog i krezubog, kako negdje živčano grabi u prljavim tenisicama. Odavno se ne zaustavljate da biste s njim pričali šašave priče iz zajedničke mladosti, već pognuto i u nelagodi prelazite na drugu stranu ulice.
Droge svih vrsta, lakih i teških, kad bolje razmislite, u svakom je trenutku bilo oko vas. Heroin, kokain, trava i amfetamini čekali su vas odmah iza ugla po pristupačnim, popularnim cijenama za đake i studente. Da ste htjeli, mogli ste napraviti ovisničku karijeru koja bi i Keitha Richardsa zabrinula, ali zbog nečega to vas nije privlačilo. Nikad vam nisu bili jasni vjerski fanatici koji propovijedaju kako smo slaba i povodljiva stvorenja koja se moraju grčevito boriti protiv tjelesnih iskušenja, kako se čovjek u jednom neopreznom trenutku može okliznuti i pasti u bezdan grijeha. Vas, eto, nije odvuklo ni u alkohol, ni u sportsku kladionicu, pa čak ni u Amsterdam ne idete da se, kao normalan svijet, drogirate i kurvate, već da šetate Cvjetnom tržnicom, u Rijksmuseumu vidite Rembrandta, a u klubu Paradiso poslušate koncert Fathera Johna Mistyja. Za drogu, računate, ima vremena. Dug je život. Možda se jednom, u osamdeset šestoj, sedmoj, kad nitko od vas više ništa ne bude očekivao, napokon osmjelite i odvojite jedan iznos od penzije misleći: “Pa, jebemusve, baš da vidim je li taj heroin takva fora kao što pričaju?” Neće to ni tada, sigurni ste, biti teško nabaviti. Kao i uvijek, netko će znati nekoga tko vam za pola sata može donijeti bilo što.
Zaista, brže ćete ovdje doći do prvorazrednog hašiša iz Maroka, nego će vam Hrvatska pošta dostaviti majicu koju ste kupili preko njemačkog Amazona. I kad vidite kako je ta nezakonita, prohibirana roba lako dostupna, kako se široko i unosno trži usprkos svim racijama, zasjedama, pretresima, rekordnim zapljenama, vrlo sposobnim inspektorima i njemačkim ovčarima perfektnog njuha, jednom se neizbježno morate upitati o smislu takozvane borbe protiv droge. Premda se milijarde ulažu, toga nije manje. Ne pamti se da su snage reda nikad bile tako uspješne da je zavladala totalna oskudica. Ako u zajedničkoj akciji kolumbijske vojska i DEA ubiju velikog proizvođača, lokalni trgovci u paketiće jedno vrijeme dodaju više praška za pecivo. Snalaze se nekako dok se ne dođe novi dobavljač i obnovi se krijumčarska struktura. Uvijek se obnovi, kao mitska hidra, gdje odsjeku jednu dilersku glavu, niknu dvije nove.
Dok god ima prokletnika koji žele uništiti svoj život, netko će prodavati drogu. To je stari dobri zakon ponude i potražnje protiv kojega se ne možete boriti, zakon ponude i potražnje čvrst je gotovo kao zakon gravitacije. Nakon desetljeća uzaludnih prisluškivanja i hapšenja, mnogi vide da zabrana trgovanja i uživanja droge nije pomogla nikome kome je zapravo trebala pomoći. Dapače, prohibicija je samo učinila da se dileri nepojmljivo obogate, osnažila je u svakoj generaciji sve bezobzirnije kriminalce. Jedini koji su profitirali od represije, od strogih kontrola granica i helikopterskih prepada agenata u pancirkama su, glupo će zvučati, sociopati i sadisti koji bivše poslovne partnere raščetvore i objese na nadvožnjak. Vlasti su rat protiv droge uvjerljivo izgubile i jedno što im preostaje jest da se prestanu boriti. Mnogi su iskusni policijski službenici to shvatili. Ugledni ekonomisti pišu ozbiljne studije kako se trgovina drogom može nadzirati samo ako je legaliziramo. Potpuno i bez ostatka.
Pogledajte napokon slučaj koji je prije desetak dana potresao našu zemlju, tri ubojstva koje je počinio jedan mladić iz razorene, heroinom upropaštene splitske obitelji. U danima nakon zločina mnogi su raspravljali jesu li policija i sudovi napravili dovoljno da se tako nešto spriječi. Slušali smo o manjkavom zakonodavstvu, o sramotno niskim zatvorskim kaznama za dilere, policajci su se hvalili velikim zapljenama trave, ali sumnjamo da je išta od toga moglo pomoći ili odmoći Filipu Zavadlavu.
Koliko god da je heroina nađeno na graničnom prijelazu Donji Vinjani, koliko god stoljeća zatvora da su naši suci dosudili, mladi bi Splićanin danas svejedno prazno buljio u zid zatvorske ćelije. Njegovu sudbinu nisu mogli promijeniti njemački ovčari perfektnog njuha, rendgeni na granicama, helikopteri i agenti s pancirkama. Njega je sirotoga moglo spasiti samo da je netko pazio na njega, da je kao dijete imao negdje otići kad mame glupače nije bilo, da se našao nekakav nastavnik, trener ili župnik koji je vjerovao u dječaka i kojega dječak nije želio razočarati. Filip Zavadlav imao bi šanse da se, umjesto u izgubljeni rat protiv droge, u preskupu policijsku i pravosudnu represiju, novac ulagao u društvene domove, rukometne klubove, jedriličarska društva, orkestre limene glazbe, otvorena sveučilišta, u obrazovanje i zapošljavanje. Sve bi, ukratko, bilo bolje da se nismo borili nasiljem, već dobrotom, ljubavlju i brigom za bližnjega.