Prgometovim odlaskom stranka ne gubi puno - prije malo više od pola godine govorili su, prilično nonšalantno, neki od visokih dužnosnika HDZ-a.
Bilo je to u veljači ove godine nakon što je stranku napustio njihov dotadašnji zamjenik predsjednika Drago Prgomet. U središnjici HDZ-a vjerojatno su s guštom nazdravili šampanjcem jer su se riješili remetilačkog faktora u svojim redovima koji ih je prozivao, prvenstveno Karamarka, za “radikalno desničarenje i izostanak kapaciteta za potrebne reforme”.
Premda drugi čovjek stranke izabran na unutarstranačkim izborima baš kao i Tomislav Karamarko, šef HDZ-a Prgometa nije zarezivao, u njemu je vidio samo smetalo koje mu podmeće klipove kako bi spriječio njegovu trijumfalnu pobjedu i na parlamentarnim izborima koji su mu još nedostajali da zaokruži svoj pobjednički niz. Znao je da se mora riješiti Prgometa i tražio je način za to. Predugo mu je bilo čekati redovni stranački izborni sabor nakon izbora. Pa kad je ovaj sam napustio HDZ, laknulo mu je.
Nije tada Karamarko ni u primisli imao da bi mu isti taj Prgomet vrlo brzo mogao itekako trebati. Od “pomoćnika trenera koji kritizira glavnog koji pobjeđuje u svim utakmicama”, kako mu je tih dana “tepao”, Prgomet se pretvorio u glavnog izbornika nove vladajuće reprezentacije. Kao što je nekad Karamarko odlučio ostaviti Prgometa kao rezervnog igrača koji sjedi na klupi, danas se isto može dogoditi i njemu. Da umjesto onaj tko vodi igru, dakle da bude premijer, postane tek rezerva koju klub želi prodati po svaku cijenu jer im više ne treba.
O Prgometu uvelike ovisi hoće li Karamarko prezimiti u HDZ-u. Ali ne samo o njemu. Šefa HDZ-a stigla je sudbina koju je najmanje priželjkivao - ostvarenje njegove premijerske ambicije, koja jedina jamči budućnost u HDZ-u, ali i politici, ovisi o ljudima protiv kojih su se on i njegova stranka žestoko borili. Ne koristeći pritom samo omalovažavajuću retoriku poput one o mostićima i putićima, već i konkretnim djelovanjem na terenu.
Omiškoga gradonačelnika Ivana Kovačića tamošnji su HDZ-ovci po direktivi iz središnjice dva puta pokušali srušiti jer se nikako nisu mogli pomiriti s gubitkom vlasti u tom gradu i detronizoranjem njihovog Ivana Škaričića koji je tamo vladao 15 godina.
Božo Petrov postao je poznat nakon što je pobijedio također jednog od HDZ-ovaca, doduše bivših, Stipu Gabrića Jamba. A lokalni HDZ-ovci nerijetko su ga prozivali da “svojim populizmom i ispraznim obećanjima vrijeđa zdrav razum građana”.
Još jedna mostovka, Ljubica Amrušec, karijeru lokalne političarke, koja ju je lansirala u Sabor, izgradila je na otklonu od Domoljubne koalicije. Ona je, naime, bivša HSS-ovka koja je stranku napustila nakon što ju je preuzeo Karamarkov strateški partner - Branko Hrg. HDZ-ov disident je i Miroslav Šimić iz Osijeka, koji je stranku napustio 2000. i tada se priključio DC-u koji je nastao od bivših HDZ-ovaca.
Sve te ljude, ali i mnoge druge, jer za mandat mu treba barem desetak zastupnika Mosta, Karamarko mora, kako god zna i umije, pridobiti na svoju stranu. Zasad je gubitnik izbora jer još prije samo pola godine svojoj je stranci obećao puno, puno više. Govorio je prije koji mjeseci o dvotrećinskoj većini, a kad se Zoran Milanović produbio iz trogodišnjeg sna i počeo bušiti HDZ-ov balon koji je dotad visoko letio zahvaljujući ranijim izbornim pobjedama na europskim, lokalnim i predsjedničkim izborima, svoje optimistične prognoze ipak je korigirao. Predviđanja o dvotrećinskoj većini zamijenila su ona o natpolovičnoj.
No, čak i u izbornoj noći, dok su izlazne ankete pokazivale izjednačenost HDZ-ove i SDP-ove koalicije, euforični Josipa Rimac i Željko Reiner pričali su o razlici od deset mandata. Malo je nedostajalo da Karamarko, baš poput Ljube Jurčića 2007. godine, nekoliko sati prije ponoći objavi da je on novi mandatar i premijer. Sve dok ponoć, a pogotovo iduće jutro nisu donijeli otrežnjenje - samo tri razlike i Most sa 19 mandata.
- Ajme, pa zašto baš Most? Pa Krstičević je prije tri dana brutalno lažno izvrijeđao Petrova da nema kućni odgoj jer nije ustao kad su se rukovali, jedan od naših je u Zagrebu fizički nasrnuo na jednog od njihovih - mora da je u sekundi prošlo kroz glavu prvog čovjeka HDZ-a.
A dok Karamarkova politička budućnost ovisi velikim dijelom o bivšim disidentima HDZ-a, njegov glavni politički protivnik svih se svojih na ovim izborima riješio. Predsjednik SDP-a Zoran Milanović bio bi u sličnoj situaciji kao Karamarko da umjesto mostaša ključeve buduće Vlade drže ORaH, Ivo Josipović, Slavko Linić i Milan Bandić. Međutim, svi su oni doživjeli totalni fijasko, čime je njihova politička karijera završena.
Možda i Milanović danas lupa glavom o zid jer je dopustio Gordanu Marasu da odašilje poruke kako je glas za ORaH glas za HDZ, jer bi zasigurno radije da mu danas za pregovaračkim stolom sjedi ona, a ne Božo Petrov i još njih 18 koji, čini se, svatko vodi svoju politiku. Za Holy je barem mogao biti siguran da, ako i ne podrži njega, ni u ludilu ne bi podržala Karamarka. Baš kao ni Linić, unatoč ratu koji između njih dvojice još uvijek traje. Kad se tome pridoda i Josipović, Milanović bi, da je umjesto Mosta dobio sve njih, već danas imao mandat u rukama. Ovako i put do njegove Vlade ide preko Mosta. S tom razlikom što on nije pod taj Most postavljao bombe kako bi ga srušio, za razliku od Karamarka i Milijana Brkića, pa možda prema njemu budu milostiviji.
A Karamarku bi bilo bolje da nikad nije morao otvarati onaj šampanjac kojim je slavio odlazak Prgometa. Možda mu onda onaj koji je popio u izbornoj noći ne bi bio toliko gorak.