Kad je Ivo Sanader potpuno neočekivano izrekao ono svoje famozno “ja sam svoju dionicu odradio”, imao je tada u glavi potpuno drugačije planove od najavljenog povlačenja iz politike. Zato je na svoje mjesto postavio Jadranku Kosor. Najodanija suradnica činila se kao logičan, ali i kako se poslije pokazalo, itekako proračunat Sanaderov izbor. Mislio je do tada neprikosnoveni vođa u HDZ-u i državi da će i dalje on biti taj koji će iz pozadine vući sve konce, dok će njegova dotadašnja zamjenica ostati zapisničarka koja će bespogovorno slušati i izvršavati sve njegove zapovijedi.
O, kako se samo prevario.
Jer, kad je Jadranka Kosor shvatila da joj “dragi prijatelj Ivo” radi o političkoj glavi, pogotovo nakon što je objavio povratak u politiku, odlučila je tome stati nakraj.
Brzopotezno ga je izbacila iz stranke.
Računao je vjerojatno i Tomislav Karamarko da će čovjek kojeg je odredio za mjesto predsjednika Vlade biti poslušan i kimati glavom na svaku njegovu.
Ako je već morao pod ucjenama Mosta pristati na eksperiment s nestranačkim premijerom, nije imao namjeru prepustiti Tihomiru Oreškoviću stvarno vođenje Vlade. Iako formalno prvi potpredsjednik Vlade, šef HDZ-a sebi je ustvari namijenio stvarnu ulogu premijera.
Činilo se da to neće biti pretjerano težak zadatak.
Jer, Orešković je u Vladu doslovce “pao s Marsa”. Ne samo da nije imao nikakvog političkog iskustva niti izvorni izborni legitimitet, nego je najveći dio svog života proveo izvan Hrvatske, pa nije ni dobro naučio hrvatski, a kamoli da je imao osobnih iskustava s onim što se događa u našoj zemlji. Osim toga, očekivalo se da će ga, kao financijskog menadžera u farmaceutskom divu, zanimati jedino gospodarski segment vođenja države.
Sve one koji su već tada s razlogom propitivali tko će biti pravi šef u Vladi, Orešković ili predsjednik HDZ-a, partneri iz Domoljubne koalicije na sva su usta uvjeravali da će “premijer u svemu imati zadnju riječ”.
Pogotovo je to stalno naglašavo Karamarko.
Istovremeno je Oreškoviću u Vladu uspio “servirati” svoja osobna kadrovska rješenja za ministre Miju Crnoju i Zlatka Hasanbegovića, gurao se s njim u Bruxelles da ga ne bi ostavio bez kontrole, da bi mu zatim, dok je premijer razgovarao s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, iz Hrvatske, i to javno, dijelio lekcije o tome da mora potpisati smjenu čelnika SOA-a.
I na Pantovčaku su se nadali da će s Oreškovićem uspostaviti uspješnu suradnju, na zadovoljstvo Kolinde Grabar-Kitarović. Riješili su se onog bahatog i bezobraznog Milanovića koji nije zarezivao predsjednicu države, ali baš nimalo, pa sada kad je došao umjereni, simpatični Kanađanin koji pojma o ničemu nema, vjerovali su da i za njih dolaze ljepši dani.
A onda se Tihomir Orešković trgnuo i kad je, baš poput Jadranke Kosor, shvatio da bi trebao biti običan lutak na koncu, odlučio te iste konce preuzeti u svoje ruke.
Ok, htjeli ste da budem premijer, zahvaljući vama to sam i postao, ali sve dok sam na tom mjestu, nećete sa mnom mlatarati kako vam padne na pamet.
Prvo se predsjednici osvetio što ga je onako osramotila servirajući mu zahtjev za smjenu Lozančića, pa je sada već mjesec dana peče na tihoj vatrici zavlačeći sa stavljanjem svog potpisa na tu odluku. Potpisat će, naravno, Orešković u konačnici Lozančićevo razrješenje, ali ovim oduglovlačenjem šalje jasnu poruku što misli o njezinu potezu.
Kao što ga je doveo pred gotov čin s Mijom Crnojom jer jedino s njim premijer nije obavio nikakav eliminacijski razgovor, vjerujući da mu je predložen besprijekoran kandidat sa širokom podrškom među braniteljima, očekivao je Karamarko da će na isti način servirati i Milijana Brkića. Ipak se radi o istinskom branitelju, glavnom tajniku HDZ-a koji se pokazao kao odličan operativac i organizator i nema razloga da ga premijer ne podrži.
No, izgleda da se Orešković dobrano opekao na Crnoji i nikako mu se u Vladu ne prima čovjeka za kojeg bi već za par mjeseci sud mogao utvrditi da je plagijator. Dok Karamarko uporno gura Brkića, Orešković ne popušta i jednako uporno traži više kandidata. Kad je vidio da ne ide na finjaka i da HDZ neće popustiti, odlučio je odigrati na drugu kartu i zatražio od braniteljskih udruga da i one daju prijedloge.
A onda je premijer odlučio postaviti i onu višnju na vrh šlaga na torti i za svog savjetnika, odnosno chief integration officera postaviti ne nekog HDZ-ovca iz bazena od njihovih 230 tisuća članova nego ni manje, ni više kadar iz Milanovićeve Vlade - Jakšu Puljiza.
Shvatio je Orešković da se, ako želi prezimiti u Banskim dvorima, mora okružiti svojim ljudima i pokazati zube Karamarku i HDZ-u. Njegova je trenutna prednost u tome što on više treba Karamarku nego obrnuto. I što mu leđa čuvaju Božo Petrov i njegov Most.
No, i Orešković mora biti svjestan da bi se to uskoro moglo promijeniti.
Neće ni Karamarko zauvijek trpjeti ucjene Mosta i preveliko soliranje predsjednika Vlade. Da mu za par mjeseci nisu unutarstranački izbori, odavno bi aktualni šef HDZ-a “otfikario” ekipu koja mu nije po volji i riskirao nove izbore. Ali dok se bori za još jedan mandat u stranci, treba mu svaki adut u rukama, a najjači je taj da ih je ipak doveo na vlast.
Zato Karamarko, iako sve teže, i podnosi ovu tripartitnu Vladu (HDZ, Most, Orešković). Kada bi sad krenuo smjenjivati Oreškovića, zna da bi mu Most okrenuo leđa jer bi pristajanjem na stranačkog kao zamjenu za nestranačkog premijera pogazili i ono zadnje zrnce vjerodostojnosti koje im je ostalo.
Orešković sigurno neće sam dignuti sidro jer bi time pokazao da je bio obična kulisa iza koje su neki drugi dečki bili glavni i vodili igru. Ali ne namjerava, kao što vidimo, ni mirno čekati političko smaknuće. Odlučio je učvrstiti svoju poziciju u Vladi, okupljajući u premijerskom kabinetu sebi odane, a ne HDZ-u, gradeći pritom strpljivo strateško savezništvo s psihijatrom iz Metkovića. No, njegova bi sudbina u Vladi mogla doći na tapetu kada završi utakmica koja je, kao što vidimo, Karamarku trenutno najvažnija - ona u HDZ-u.Tko će na kraju reći “hvala na suradnji i doviđenja”, zasad je teško prognozirati.