Treći put Zoran Milanović pobijedio je svoje unutarstranačke protivnike. Ovaj puta nije, kao prije devet ili osam godina, imao tri odnosno dva protivnika već samo jednog – Zlatka Komadinu. Nezadovoljnici u SDP-u odlučili su sve svoje karte baciti na jednog kandidata kako se glasovi ne bi rasipali i kako bi imao što veće šanse za pobjedu nad onim koji se hvali da u zubima može nositi i tri puta težeg protivnika.
Ovaj put Komadina je odlučio prihvatiti izazov i izaći na megdan aktualnom šefu SDP-a. Nakon što je godinama rogoborio protiv stranačkog šefa, stalno ponavljao da socijaldemokracija više ne stanuje na Iblerovom trgu, žalio se da ga predsjednik kojem je jedan od četiri potpredsjednika, ne zarezuje ni dva posto, konačno je odlučio realizirati svoje ambicije.
Nakon što su SDP i lijeva koalicija izgubili parlamentarne izbore od, kako su Komadina i njegovi pristaše ponavljali, nikad goreg HDZ-a, procijenio je da je upravo sada pravi trenutak da krene u detroniziranje aktualnog šefa stranke.
Sve je bilo na Komadininoj strani.
Nezadovoljstvo u stranci nikad nije bilo veće, uspio je na svojoj strani koncentrirati podršku Račanovih SDP-ovaca, stao je uz njega i nekad jedan od Milanoviću omiljenih ministara, imao je uz sebe i predsjednika Glavnog odbora, Forum mladih, podršku iz najvećih organizacija (Zagreba i Splita), a u rukama je imao i najjače oružje protiv Milanovića – njegovih pet izgubljenih izbora zaredom.
Ispostavilo se da je na Komadininoj strani bilo sve osim samog Komadine.
Jer svoju pobjedu Milanović može zahvaliti najviše tome što je na suprotnoj strani imao slabog protivnika. Nije Milanović dobio unutarstranačke izbore već ih je Komadina izgubio. Kao što su 2011. bili jedini izbori koje je SDP s njim na čelu uspio dobiti samo zato jer je HDZ završio na optuženičkoj klupi pod sumnjom da su zločinačka organizacija koja je pokrala državu i vlastiti narod.
Tek kada ima slabog protivnika Milanović pobjeđuje.
Milanović bi u stranci, baš kao i na parlamentarnim izborima, doživio poraz da na suprotnoj strani nije imao čovjeka koji je za sobom vukao teret “onog koji je nakon samo tri mjeseca podvio rep i napustio Vladu zbog prevelikog stresa s kojim se suočio u vođenju zahtjevnog resora”. Čovjeka koji izborne pobjede ostvaruje u lokalnim sredinama izuzetno naklonjenim ljevici, a ne recimo u Lici ili Slavoniji, i koji je u ovoj unutarstranačkoj kampanji ostavljao dojam kao da ga netko opasnim prijetnjama prisiljava da se bori za mjesto predsjednika SDP-a, a ne da to sam uistinu želi. I koji je u mjesec dana kampanje prilično neartikulirano objašnjavao kakva će bi stranka koja nosi naziv socijaldemokratska koju bi on vodio, pa su mu se glavne odrednice programa svele na vraćanje izbačenih kadrova u stranku. Čovjeka koji je s pravom prigovarao nedosljednost Milanoviću, a istovremeno se i sam tako ponašao. Kako drugačije nazvati Komadinino glavinjanje od toga da preslagivanje vladajuće većine mimo izbora ne dolazi u obzir do najava da će već u ponedjeljak nakon pobjede za šefa stranke na razgovor pozvati Most i dogovoriti taktiku rušenja aktualne i stvaranje nove lijeve Vlade. Ili ono da je čovjek koji okuplja, i želi jedinstveni SDP dok su istodobno iz njegovog tabora dolazile informacije o osnivanju novog SDP-a u slučaju gubitka izbora.
Protiv takvog Komadine Milanoviću nije preostalo drugo nego pobijediti.
Pritom mu je štangu držalo i nezainteresirano članstvo (na izbore ih je izašlo tek 55 posto), koje je spremno oprostiti pet poraza zaredom samo zato jer uličarskim rječnikom diže živce HDZ-u i Karamarku (nebitno je valjda što pritom od njih gubi izbore).
Da su Milanovićevi protivnici iznjedrili kandidata koji bi umjesto što se sam opravdavao (zašto u Vladi nije izdržao niti sto dana ili zašto nije želio biti na izbornim listama, ali ima obraza prozivati one koji su bili i izgubili ih), natjerao aktualnog predsjednika da se opravdava, Milanović bi danas praznio ladice svojeg predsjedničkog ureda na Iblerovom trgu.
SDP-u treba provjetravanje, treba mu novi nepotrošeni lider koji se ne svađa s vanjskim i unutarnjim neprijateljima i koji osim vrijeđanja, a pogotovo onih na osobnoj razini, nudi i nešto drugo.
Milanović je na politici mi ili oni, izgubio dva izbora zaredom - predsjedničke i parlamentarne. Na takvoj je politici doduše uspio dobiti one unutarstranačke izbore, ali mu je 8300 ljudi koji su glasali protiv njega pokazalo palac dolje.
Uspio je pobijediti u stranci i zauvijek kao protukandidata eliminirati slabog Komadinu, ali za pobjede izvan stranke treba mu puno više. I trebaju mu i svi ovi unutarstranački protivnici. Za razliku od Komadine novi-stari šef SDP-a ne može računati da će se vlasti dočepati mimo izbora jer Božo Petrov s njim za isti stol više nikad ne bi sjeo. No, nestabilna vlast HDZ-a i Mosta lako bi se mogla urušiti i dovesti do novih izbora. A čak i da ih ne bude, već za manje od godinu dana čekaju ih lokalni izbori. Ako ne želi izgubiti i šesti put, Milanoviću treba drukčija politika i složna nepodijeljenja stranka. Samo o njemu ovisi hoće li SDP ostati takav odnosno hoće li prevagnuti racionalni stav ili Milanovićev osvetnički karakter. Komadinu sigurno neće izbaciti, barem dok bude dobivao izbore u Primorsko-goranskoj županiji.
No, Komadininom gubitkom izbora nije nestala Milanovićeva oporba u SDP-u. Uostalom i sam Komadina, premda poražen, poručio je da “ako nisu uspjeli danas, ne znači da neće uspjeti sutra”. A za to im treba protivnik kojeg Milanović ne može nositi u ustima.