Izmjene zakona kojima se ukida pravo bivšeg predsjednika Stipe Mesića na ured imaju samo tri kratka članka. Jedan kojim se propisuje da prestaje važiti odredba prema kojoj je Mesić imao trajno pravo na ured, drugi prema kojem mu ostaje trajno pravo na fizičku zaštitu te treći koji regulira da bivši predsjednik bez ureda ostaje od 1. svibnja. Iz Banskih dvora takav je prijedlog u Sabor upućen 13. travnja. U dnevni red, i to po hitnom postupku, uvršten je sedam dana poslije.
Rasprava je zaključena 28. travnja, ali izmjene Zakona još nisu donesene iako ga podržavaju svi partneri vladajuće koalicije.
Razlog?
Vladajuća većina naprosto nije uspjela osigurati kvorum u sabornici kako bi se o tom prijedlogu moglo glasati. Pa je tako Mesićev postpredsjednički život u vili u Grškovićevoj produljen za koji dan. Umjesto da isprazni ladice i spakira kofere 1. svibnja, to će vjerojatno biti tjedan dana poslije.
Upravo taj primjer najbolje pokazuje koliko je aktualna vladajuća garnitura nesposobna donijeti i neke od najjednostavnijih zakona, pa čak i one oko kojih su se svi, u toj konstantno posvađanoj koaliciji, složili.
Nakanili su ukinuti Mesićev ured i ok, to je njihovo pravo. Makar uštede koje će time ostvariti bile minorne. Neki su zastupnici oporbe već izračunali da će rezanjem Mesićevih povlastica poreznim obveznicima uštedjeti 600 tisuća kuna godišnje, dok će istovremeno 24-satna zaštita prvog potpredsjednika Tomislava Karamarka i potpredsjednika Bože Petrova iste te porezne obveznike koštati 3,5 milijuna kuna.
No, kad su se konačno složili oko te jedne stvari, onda bi se očekivalo da će ju biti kadri realizirati u rokovima koje su si sami zacrtali.
Nije ovdje problem Mesićev ured koji mu je, samo da podsjetimo, dala HDZ-ova Vlada. Zakon o pravima bivšeg predsjednika donesen je u vrijeme mandata Ive Sanadera. Ali već smo ionako navikli da političari mijenjaju svoje stavove - ono što su prije par godina zdušno zagovarali, danas jednako gorljivo žele ukidati.
Problem je u tome što će uskoro na red doći donošenje puno važnijih zakona, zakonskih izmjena, odluka... koji se ne tiču samo jednog čovjeka već velike većine građana. I oko kojih, kao što vidimo, a bome i čujemo, u vladajućoj koaliciji ne samo da ne dijele iste stavove nego se i otvoreno prozivaju i prijete da ih neće podržati.
Pa ako nisu na vrijeme uspjeli usvojiti jednostavan zakon poput ovog o ukidanju Mesićeva ureda, kako će se tek vlastodršci usuglasiti oko povećanja dobne granice za odlazak u mirovinu, reforme javne i lokalne samouprave, poreza na nekretnine, prodaje državne imovine, Ine...
Nakon maratonskih pregovora u kojima je Most iscrpljivao i lijeve i desne, pa nakon toga pregovarao samo s HDZ-om, i Karamarko i Petrov svečano su objavili da su usuglasili više od 90 posto svojih programa. Sada je, međutim, i više nego jasno da je to bila tek obična predstava za javnost. Jer, nakon sto dana Vlade nemamo suglasje već otvoreno neslaganje među onima koji se nazivaju partnerima i koje se više nitko i ne trudi sakriti. A u Nacionalnom programu reformi su mjere o kojima nitko ni iz Domoljubne koalicije niti iz Mosta nikada nije rekao niti jednu riječ ni u izbornoj kampanji niti poslije kad su pregovorali o Vladi.
Upravo suprotno. Glasove birača dobili su na sasvim drugačijem “programu”, HDZ je najavljivao porezno rasterećenje, a umjesto toga ćemo dobiti porez na nekretnine koji je, dok je bio u oporbi, njihov predsjednik nazivao “agresorskim”, obećali su potpunu zdravstvenu sigurnost građana, da bi danas povećavali participaciju i dopunsko osiguranje, a umjesto obećanja o nacionalnoj mirovini za starije od 65 bez prihoda, dobit ćemo rad do 67.
Velika reforma teritorijalne samouprave i smanjenje županija na najviše devet koja je bila lajtmotiv Mostova pridobivanja birača svela se na dobrovoljno spajanje općina, a smanjenje broja zastupnika na 99 s plaćom od 9999 kuna tek na najave o kažnjavanju onih koji ne dolaze u Sabor. No, čak i da ne dođu, dobit će plaću od 4 tisuće kuna?!
Smanjenje broja ministarstava i zaposlenih više ne spominju, baš kao ni manji PDV, pa čak niti smanjenje PDV-a na hranu, a putem od središnjice HDZ-a do Banskih dvora negdje im se izgubilo i obećanje o delimitiranju porodiljnih naknada za drugih šest mjseci. Ono pak o 1000 eura za svako novorođeno dijete svelo se na poneko novorođenče. I to tamo negdje od listopada.
Znači imaju potpuno novi program oko kojeg se uopće nikada nisu usuglašavali pa se, s obzirom na međusobnu (ne)suradnju kakvu su pokazali do sada u Vladi, s pravom postavlja pitanje kako misle provesti neke od tih novih “obećanja” iz Programa reformi. Tek su možda dva ili tri zakona napisana koja bi trebala pratiti te reforme, a ne prođe niti jedan dan da netko od partnera ne grakne - mi smo protiv.
HDZ ne da županije, a rezanje povlastica dužnosnika na kojima radi Most za njihovu je ministricu Šikić populističko, HSLS neće porez na nekretnine, BUZ je protiv podizanja dobne granice za odlazak u mirovinu, a prema najnovijim informacijama, tome se protive čak i neki zastupnici iz redova HDZ-a, HSS je protiv prodaje Podravke, Most je u neskrivenom ratu s HDZ-om oko Ine, baš kao i oko policije... A jedan od njihovih najvažnijih ljudi, Ivan Kovačić, nakon što je HDZ-u poručio što ih ide, sada najavljuje da ni on, niti neki neki njegovi kolege neće podržati prijedloge Vlade koji nisu dobri.
Ako Vladu ne podržavaju vladajući, nije ni čudo da ne mogu donijeti ni jednostavan zakon poput onog o Mesićevu uredu. Tko onda vjeruje premijeru Oreškoviću kada kaže da je njegova Vlada spremna donijeti reforme. Jer, možda su spremni, ali je pitanje jesu li sposobni.