U petak će biti točno sto dana otkako je funkciju predsjednice države i službeno preuzela Kolinda Grabar Kitarović. Tada je i formalno zasjela u najvažniju fotelju na Pantovčaku, premda je četiri dana prije na Markovu trgu pred sucima Ustavnog suda prisegnula svojom čašću da će dužnost predsjednice Republike Hrvatske “obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana”.
U svom inauguracijskom govoru četvrta hrvatska predsjednica je obećala da će “biti predsjednica svih hrvatskih građana... da će beskompromisno štititi socijalno najugroženije... da će građanima polagati račune... te dati sve od sebe da Hrvatsku učinimo bogatom državom, iz koje mladi neće odlaziti, u kojoj će se više rađati nego umirati, gdje će naši ljudi u zlatnoj životnoj dobi uživati plodove svoga rada.”
Još je ambicioznije planove najavljivala u medijskim istupima nakon izborne pobjede. Čuli smo da će odmah sazvati sjednicu Vlade i da se neće “libiti lupiti šakom o stol predsjedniku Vlade niti pozvati na odgovornost bilo kojeg ministra”, da će se preseliti s Pantovčaka na jeftiniju lokaciju bliže narodu, da će angažirati više vanjskih suradnika, a smanjiiti broj ljudi u Uredu, te da će joj “prioriteti biti gospodarski rast i zaustavljanje negativnih trendova, a posebno će poticati razvoj poduzetništva kao pretpostavke za nova radna mjesta”.
Jednom riječju, prema najavama nove predsjednice, s početkom njezina mandata Hrvatskom će poteći med i mlijeko. Dovest će investitore, vratit će mlade koji već godinama odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom, broj nezaposlenih, zahvaljujući njezinom trudu, bit će prepolovljen u najmanju ruku, riješit će i problem više od 300 tisuća blokiranih građana, Hrvatska će naravno izići iz krize, pa ćemo konačno svi biti jedinstveni i izgraditi novo zajedništvo.
Kako se samo svega toga nisu sjetili njezini prethodnici Stipe Mesić i Ivo Josipović! Jer upravo su njihovi mandati obilježni dubokom gospodarskom krizom, rastom nezaposlenosti, gomilanjem blokiranih i podjelama u društvu.
Već u predizbornoj kampanji bilo je jasno da Grabar Kitarović svojim programom, na kojem je dobila povjerenje birača, i najavama prvih poteza daleko izlazi iz ovlasti koje joj daje Ustav. A famoznih sto dana koji se, kao u slučaju svih važnijih preuzimanja odgovornih dužnosti, uzimaju kao svojevstan lakmus papir za procjenu kakav bi ukupan mandat mogao biti, najbolje potvrđuje da predsjednica ne samo da je daleko od čudotvorke koja može riješiti nagomilane probleme u državi, iako je takvu sliku stvorila o sebi, već joj protekla tri i pol mjeseca nisu bila dovoljna niti da ispuni neka od najmanje zahtjevnih obećanja koja je dala. Istina, u mnogočemu joj je predsjednik Vlade Zoran Milanović, potpuno nepotrebno i iz čiste taštine, otežavao ustavnu poziciju, valjda kako bi joj jasno dao do znanja tko ustvari vodi državu i čija je zadnja. Međutim za ispunjenje nekih obećanja ima otvorene ruke i nitko joj ne može stati na put. Naravno, pod uvjetom da od njih nije odustala.
Kolinda Grabar Kitarović bi najradije vjerojatno da birači mogu zaboraviti njezino obećanje da će se preseliti s Pantovčaka u skromniji ured bliže narodu. Ne samo da u proteklih sto dana nije preselila niti jednu stvar iz Vile Zagorje, osim Titove biste, već je od preseljenja napravila projekt dostojan, recimo, odluke o povećanju PDV-a. Osnovala je posebno povjerenstvo kojem je propisala vrlo detaljne zadaće, ali ne i rok u kojem moraju donijeti odluku. Koliko su agilni, može se dogoditi da odluku donesu pokraj mandata.
Isto je i sa smanjenjem broja ljudi. Znamo da su otišli Josipovićevi, a došli Kolindini, ali koliko ljudi manje prima plaću u Uredu predsjednika te kolike su uštede na plaćama - ne znamo.
Silovito je na početku svojeg predsjednikovanja krenula i na Vladu. Odmah, prvi dan, kako je i najavila, zatražila je sjednicu Vlade o gospodarskoj situaciji, a četiri dana kasnije i ostavku Vlade jer smatra da je to najvažniji uvjet za izlazak Hrvatske iz krize.
Milanović joj se potpuno nepotrebno inati, umjesto da udovolji njezinom zahtjevu i održi traženi sjednicu. No, ni ona se baš nije pretrgnula da ga uvjeri da ta sjedica može donijeti bili kakve pomake na gospodarskom planu. Ako misli ozbiljno pridonijeti rješavanju problema u gospodarstvu, zašto dosad nije imenovala barem gospodarskog savjetnika? No, zato se itekako angažirala oko toga gdje će se i kako slaviti 20. obljetnica Oluje. Radi toga je tražila od Vlade da osnuje i državni odbor. A i jedino svoje obraćanje javosti, otkada je postala šefica države, Grabar Kitarović posvetila je proslavi Oluje. Nakon više od tri mjeseca konačno smo, opet o Oluji, dobili i prvi konesenzus Pantovčaka i Banskih dvora. Bolje išta nego ništa, reći će neki, no činjenica je da građani očekuju da se prvi ljudi države dogovaraju o nečem važnijem od protokola proslave. Pa makar se radilo i o 20-godišnjici Oluje.
Nažalost, ponašanje i predsjednice i premijera pokazuje da željene kohabitacije prvih ljudi države nema, niti će biti. Barem ne dok je u Banskim dvorima SDP-ov premijer. Prvih 100 dana mandata Grabar Kitarović ni po čemu se posebno ne razlikuje od prvih sto dana njezina prethodnika. Odradila je i neke važne inozemne posjete, primjerice Njemačkoj, SAD-u, Vatikanu te BiH, a posjetila je i naše vojnike u Afganistanu. No, ostatak mandata provela je većinom u primanju različitih društvenih skupina, od gospodarstvenika i poduzetnika, vojske, branitelja, veleposlanika i stranih gostiju, posjetila je mnoge gradove i županije, bila na nizu humaniranih akcija... Otišla je u Jasenovac i Bleiburg. Baš kao i Josipović.
No, za razliku od Josipovića, koji je prvoga dana svog mandata na Pantovčaku ugostio tadašnju premijerku Jadranku Kosor, Kolinda je s aktualnim premijerom također razgovarala prvog dana mandata, ali telefonom. Od tada do danas oni se igraju gluhog telefona a predsjednica, umjesto političarke s početka mandata, a kamoli iz kampanje, polako postaje predsjednica u skladu s ustavnim ovlastima. A sve više u neskladu s predizbornim obećanjima.