Na ljetošnjem Festivalu u Puli "Sve džaba" bio je apsolutni pobjednik. Kao debitant, Antonio Nuić (rođen 1977.) postigao je ono što prije njega nije uspjelo nikome, osvojio je Zlatne arene za najbolji film, za režiju i za scenarij, Nataša Janjić je dobila nagradu za sporednu žensku ulogu. Ni mjesec dana poslije, na Sarajevskom filmskom festivalu Rakan Rushaidat osvojio je Srce Sarajeva za najbolju glavnu mušku ulogu, a film ovacije publike.
Rođeni Sarajlija, Nuić je đak zagrebačke Akademije dramske umjetnosti i u Zagrebu se profesionalno profilirao, radeći uglavnom spotove i sinkronizacije crtića, ali je već studentskim filmom "Na mjestu događaja" privukao pozornost i obišao nekolicinu studentskih festivala i na festivalu FRKA osvojio nagrade. U dugometražni se film prišuljao trećim filmom iz omnibusa "Sex, piće i krvoproliće", (po općem mišljenju i najuspjelijim dijelom tog budžetski skromnog projekta) gdje je počeo suradnju s producentom Borisom Matićem. U tom su se filmu vidjele kvalitete Nuića kao redatelja koji ima izvrstan osjećaj za scenarij, za jezik, za žive, stvarne dijaloge, da izvrsno radi s (tamo mladim) glumcima i da se odlično snalazi (što radi financija, što priče)u vrlo skučenom, gotovo klaustrofobičnom prostoru.
Nigdje ne može biti gore
Hrvatska, 2006.
Režija: Antonio Nuić
Scenarij: Antonio Nuić
Uloge: Rakan Rushaidat, Nataša Janjić, Emir Hadžihafisbegović, Bojan Navojec, Franjo Dijak, Enis Bešlagić
U svom prvom dugometražnom projektu "Sve džaba" Nuić (opet s Matićem kao producentom), međutim, pripovijeda priču o čovjeku koji se, nemajući ikakve druge ideje, odlučio provesti život na cesti, putujući od mjesta do mjesta u kojima ljudima toči besplatna pića u svojoj birtiji na kotačima, koju je kupio od starca kojemu spasi život (Vanja Drach), na kojoj je neonom ispisao Sve džaba. "Ne znam gdje ću, ni šta ću, ali gdje god dospijem, ne može biti gore nego ovdje", riječi su glavnog junaka Gorana, koji kreće u svoju avanturu.
U uvodu koji prethodi ovoj odluci Nuić nam pokazuje život letargične bosanske poratne svakodnevice polunapuštenog mjestašca u kojoj se stari prijatelji druže radi inercije, a dosadu i letargiju prekine saznanje da je jednom od njih žena zatrudnjela s drugim. Tada će svi Goranovi prijatelji u pucnjavi izginuti, zajedno s invalidom bez ruku (Navojec) s kojim je Goran živio, i pomagao mu, zauzvrat preživljavajući od njegove penzije.
Lokalni ulični tulumi
Tada Goran kupuje putujuću birtiju za novac od prodane roditeljske kuće i kreće samaritanski dijeliti piće. Ta začudna, originalna ideja daje poticajan okvir za umetanje niza situacije koje slijede. U svakom će se mjestu pojaviti prvo zazor i nepovjerenje, a nakon toga slijedi lokalni tulum na ulici, oko putujuće birtije.
Dobavljači od kojih Goran kupuje pića koja se dijele, skladištari (Sergej Trifunović i Almir Kurt) igraju 'Čovječe ne ljuti se' uz šahovski sat, stari računovođa (Boro Stjepanović) objašnjava na temelju pretpotopnog diplomskog ekonomske probleme Bosne, lokalni je birtijaš (Emir Hadžihafisbegović) rabijatan radi svoje nemirne konobarice (Nataša Janjić), katatonični spavač (Bogdan Diklić) stoji nasred ceste jer ga nemilosrdna žena (Jasna Žalica) ne pušta pijanog u kuću, ludi penzioner (Pero Kvrgić) baljezga o trovanju nacije, masni policajac prijeti, snalažljivi recepcioner prima mito - sve je to prekrasna galerija likova koji čine zanimljivu, nadrealističku svakodnevicu bosanskog druma, a scenarističke i glumačke minijature čine začudan, raznorodan i zabavan mozaik kakav rijetko viđamo i na svjetskom, a kamoli hrvatskom filmu.
Scene za stolom
Nuić, iako snima film ceste, koji je gotovo cijelo vrijeme u eksterijeru, ("Svugdje ostajem po jedan dan, a i to je previše", kaže Goran) i dalje ostavlja svoje likove u skučenom prostoru. Kamiončić - birtija vrluda gotovo ukrug i vraća se istim, uskim putevima, kroz zbijene kanjone i parkira po zbijenim, nagusto naseljenim kotlinicama, (što je za filmove ceste koji
se redovito oslanjaju na nesavladivost prostranstva gotovo nezamislivo), pa tako sugerira klaustrofobiju cijele sredine u kojoj se priča odvija. A uz to, on najvažnije scene filma uspije smjestiti u interijere i te ključne scene, smješta oko stola. Tako stol, ono oko čega su se nekada okupljale obitelji (kojih više nema), pile kafu, objedovale, družile se, postaje jakim i uočljivim znakom, a scene oko njega ne samo da su još preciznije režirane i da pokazuju veliku redateljsku vještinu, već ih Nuić doista postavlja kao ključne za cijeli film.
U ovoj gorkoj komediji kroz koju se provlači vječno nepovjerenje, odsustvo ikakve ambicije i smisla, nad kojima se nadvija teški zadah alkohola, tračak nade nađe se tek u ljubavnoj priči koja se začne, gotovo na silu, ali dovoljno da u nejasnom, otvorenom kraju, ostavi tračak nade i optimizma.
Saša Drach
Rođeni Sarajlija, Nuić je đak zagrebačke Akademije dramske umjetnosti i u Zagrebu se profesionalno profilirao, radeći uglavnom spotove i sinkronizacije crtića, ali je već studentskim filmom "Na mjestu događaja" privukao pozornost i obišao nekolicinu studentskih festivala i na festivalu FRKA osvojio nagrade. U dugometražni se film prišuljao trećim filmom iz omnibusa "Sex, piće i krvoproliće", (po općem mišljenju i najuspjelijim dijelom tog budžetski skromnog projekta) gdje je počeo suradnju s producentom Borisom Matićem. U tom su se filmu vidjele kvalitete Nuića kao redatelja koji ima izvrstan osjećaj za scenarij, za jezik, za žive, stvarne dijaloge, da izvrsno radi s (tamo mladim) glumcima i da se odlično snalazi (što radi financija, što priče)u vrlo skučenom, gotovo klaustrofobičnom prostoru.
Nigdje ne može biti gore
Hrvatska, 2006.
Režija: Antonio Nuić
Scenarij: Antonio Nuić
Uloge: Rakan Rushaidat, Nataša Janjić, Emir Hadžihafisbegović, Bojan Navojec, Franjo Dijak, Enis Bešlagić
| SVE DŽABA
|
U uvodu koji prethodi ovoj odluci Nuić nam pokazuje život letargične bosanske poratne svakodnevice polunapuštenog mjestašca u kojoj se stari prijatelji druže radi inercije, a dosadu i letargiju prekine saznanje da je jednom od njih žena zatrudnjela s drugim. Tada će svi Goranovi prijatelji u pucnjavi izginuti, zajedno s invalidom bez ruku (Navojec) s kojim je Goran živio, i pomagao mu, zauzvrat preživljavajući od njegove penzije.
Lokalni ulični tulumi
Tada Goran kupuje putujuću birtiju za novac od prodane roditeljske kuće i kreće samaritanski dijeliti piće. Ta začudna, originalna ideja daje poticajan okvir za umetanje niza situacije koje slijede. U svakom će se mjestu pojaviti prvo zazor i nepovjerenje, a nakon toga slijedi lokalni tulum na ulici, oko putujuće birtije.
Dobavljači od kojih Goran kupuje pića koja se dijele, skladištari (Sergej Trifunović i Almir Kurt) igraju 'Čovječe ne ljuti se' uz šahovski sat, stari računovođa (Boro Stjepanović) objašnjava na temelju pretpotopnog diplomskog ekonomske probleme Bosne, lokalni je birtijaš (Emir Hadžihafisbegović) rabijatan radi svoje nemirne konobarice (Nataša Janjić), katatonični spavač (Bogdan Diklić) stoji nasred ceste jer ga nemilosrdna žena (Jasna Žalica) ne pušta pijanog u kuću, ludi penzioner (Pero Kvrgić) baljezga o trovanju nacije, masni policajac prijeti, snalažljivi recepcioner prima mito - sve je to prekrasna galerija likova koji čine zanimljivu, nadrealističku svakodnevicu bosanskog druma, a scenarističke i glumačke minijature čine začudan, raznorodan i zabavan mozaik kakav rijetko viđamo i na svjetskom, a kamoli hrvatskom filmu.
Scene za stolom
Nuić, iako snima film ceste, koji je gotovo cijelo vrijeme u eksterijeru, ("Svugdje ostajem po jedan dan, a i to je previše", kaže Goran) i dalje ostavlja svoje likove u skučenom prostoru. Kamiončić - birtija vrluda gotovo ukrug i vraća se istim, uskim putevima, kroz zbijene kanjone i parkira po zbijenim, nagusto naseljenim kotlinicama, (što je za filmove ceste koji
se redovito oslanjaju na nesavladivost prostranstva gotovo nezamislivo), pa tako sugerira klaustrofobiju cijele sredine u kojoj se priča odvija. A uz to, on najvažnije scene filma uspije smjestiti u interijere i te ključne scene, smješta oko stola. Tako stol, ono oko čega su se nekada okupljale obitelji (kojih više nema), pile kafu, objedovale, družile se, postaje jakim i uočljivim znakom, a scene oko njega ne samo da su još preciznije režirane i da pokazuju veliku redateljsku vještinu, već ih Nuić doista postavlja kao ključne za cijeli film.
U ovoj gorkoj komediji kroz koju se provlači vječno nepovjerenje, odsustvo ikakve ambicije i smisla, nad kojima se nadvija teški zadah alkohola, tračak nade nađe se tek u ljubavnoj priči koja se začne, gotovo na silu, ali dovoljno da u nejasnom, otvorenom kraju, ostavi tračak nade i optimizma.
Saša Drach
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....