Posljednjih dana mnogo smo naučili o “glupači koja je pala s broda”. Prvo je to bila samo “pijana Engleskinja” s koktelom u ruci, onda se čulo za njezinu nesretnu vezu, za svađu s dečkom, pa ju je to “promoviralo” u “pijanu glupaču koja je nakon svađe s dečkom skočila s broda”, da bi se na kraju pročulo kako je svoje hrvatske spasitelje, nakon što je provela desetak sati u vodi, pitala “a koliko će me sve to koštati?”. Žena je glupača, složili su se svi.
Njezin otac, umirovljeni policajac, napomenuo je da se teško nosila s gubitkom majke u djetinjstvu i da je nedavno i sama imala neku ozbiljnu operaciju. Pa kaj onda? I dalje je to glupača. Koja je skočila s kruzera i time poremetila njegovu strogo predviđenu putanju, napravila ne znam koliki trošak putnicima koji se nisu mogli sutradan ukrcati na svoje avione, jer bio je to zadnji dan putovanja, golemi trošak kompaniji, zbog čega se oglasila čak i majka vlasnika kompanije, gospođa u osamdesetima: “Žena je glupača”, utvrdila je gospođa, a kad vam je sin vlasnik kompanije, valjda znate tko je glup, a tko nije. Doista, za stjuardesu ne možemo naći previše lijepih riječi. Zašto je uopće krenula na to putovanje koje će završiti prekidom veze i skakanjem u more, zašto se pritom napila, pa ju je to još i ohrabrilo u njezinom nemogućem činu, zašto se nije mogla kontrolirati barem do kraja putovanja i tada krenuti svojim putem, a dečka pustiti da ode u nekom drugom smjeru.
Kao da više poštujemo ljude koji kažu da su se rastali ili razišli “u prijateljskom duhu i da će zbog zajedničke djece zauvijek ostati prijatelji”, pa tako i sve holivudske zvijezde nakon razvoda vole tu vrstu objava, premda su se prethodno potukli i porazbijali kuću i sve to pred djecom. Čovjek si, pa se izvoli kontrolirati, mislimo. Premda i sami znamo da se gubitak kontrole može dogoditi svakome od nas. “Nikad ne znam koliko duboko mogu potonuti”, napisao je u svojim “Bilježnicama” Paul Valéry. Okidač za to da “potonemo” uglavnom je emotivna trauma, gubitak voljene osobe ili prekid i razvod od nekoga koga smo smatrali bliskim.
Ne ulazim u to koliko su se voljeli stjuardesa i njezin dečko. Možda malo. Možda puno. I što ju je ustvari navelo na opasnu, mračnu i besmislenu radnju. S druge strane, majka vlasnika kompanije cijepljena je od tame. Zamišljam je kao praktičnu i dotjeranu majku Caryja Granta u filmu “Sjever-Sjeverozapad”. “Znate li vi koliko nas taj pad košta? To su stotine i stotine tisuća”, rekla je ljutito vrteći glavom. “Pritom, ta je žena bacila ljagu na kompaniju mojega sina.” Jer netko bi se mogao zapitati je li ograda dovoljno visoka i je li brod sklopljen po svim standardima sigurnosti. Ili možda nije.
A baš to, jako je naljutilo majku. Jer to što je pijana glupača skočila, nema baš nikakve veze s kvalitetom broda. Te dvije stvari nikako se ne smiju brkati. Svijet je pun glupih žena koje rade svašta kad im je srce slomljeno, ali brod je brod, kompanija je kompanija. S tim nema šale. Poslovanje njezina sina ne smije ni na koji način potonuti u tamu te opasne i poremećene žene. Koju bi i tako trebalo sprovesti u ludnicu umjesto da i dalje bude stjuardesa. Eh, pa vidite. Ja se doista nikada ne bih odlučila za kruzer čiji se vlasnici bez imalo sućuti odnose prema osobi koja je napravila previše pogrešaka u jednoj noći. Pila je, svađala se, skočila. Svatko od nas dobro zna za svoje noći i dane u kojima je gubio kontrolu.
Vjerojatno nije skočio s broda ili prouzročio stravičnu nesreću. Možda se samo gledao u ogledalo dok su mu niz lice curile suze. Ili se obratio za pomoć sedativu. Ili je dugo i povjerljivo šaptao s najboljom prijateljicom na telefon. Naši su mrakovi uglavnom veći nego što slutimo. Kad u njih potonemo, vratiti se nije lako. Najsličnije je to skoku s broda u tamu. Glupo, skupo i bez veze. Vrijedno svake osude. Ali i barem malo sućuti. Jer ljudi smo i svašta nam se može dogoditi. Jedino majka vlasnika kruzera baš nikad nije izgubila samokontrolu, osim kad je neka glupača skočila sa sinovljeva plovećeg hotela.