StoryEditor
VIJESTI IZ LILIPUTA

Svi smo mi Dr. House

Što akteri visoke politike rade sa svojim viškom novca? Kupe puno kuća, pa ih slažu u slamarici kao seljak napoleondore 1930. godine. Ispada da ni Dr. House i svi hrvatski doktor-hausi ne vjeruju ni u koju drugu imovinu osim nekretnine. Ne vjeruju u svijetlu, mobilnu, financijski profitabilnu budućnost. Pa kako onda očekivati da u nju vjeruje - građanin?
Prema zemljišnim knjigama, na Kujundžića u Novalji glase dva apartmana, veličine 38,99 i 37,69 kvadrata, a u jučerašnjoj verziji njegove imovinske kartice stoji vlasništvo nad jednim tamošnjim apartmanom od 50 kvadrata
 Damir Krajac, Goran Mehkek, Duje Klaric / CROPIX

Pred desetak godina austrijska povjesničarka Karin Horvat objavila je zanimljiv znanstveni rad o jugoslavenskoj opsesiji vikendicama. U zanimljivom historiografskom eseju pokušala je objasniti tu tipično titoističku opsesiju kućama za odmor.

U tom tekstu austrijska je povjesničarka ponudila argument koji mi je, moram priznati, otvorio oči. Vikendice su, napisala je, bile, pored ostalog, i oblik štednje. One nastaju u periodu kad su se socijalistička srednja, a dijelom i radnička klasa ponešto “futrale”. Krediti su bili dostupni, ljudi su imali dosta slobodnog vremena i stanovitu uštedu. Pošto je to društvo bilo socijalizam, a ne kapitalizam, s kapitalom baš i niste imali što raditi. Niste mogli kupovati dionice jer ih nije bilo, niste mogli novac odlagati u stranoj banci, a inflacija je štednju činila nesigurnom. Stoga su ljudi višak vrijednosti ulagali u ono sigurno: nekretnine. Kupovali su stanove, vikendice i apartmane, ravnajući se onom čeličnom seljačkom logikom po kojoj ti kravu, zlato i devize iduća vojska može opljačkati, a kuća je tu i stoji.

Od tih “zlatnih” vremena prošlo je pola stoljeća. Došlo je novo doba u kojem ljudi baš više i nemaju puno uštede, a pogotovo nemaju slobodnog vremena. “Vikendice” su u međuvremenu postale dio vokabulara i mitologije baba i deda, a fond jadranskih vikendica postupno se transsupstancijom monetizirao i pretvorio u stanove za djecu, stipendije, školarine, karte za Sydney ili pologe za obiteljski biznis. U međuvremenu je stigao kapitalizam, a u kapitalizmu - hvala na pitanju - postoji sijaset načina da plasirate štednju. Možete kupovati dionice ili kriptovalute, možete ulagati u mirovinski fond, položiti ih u stranu banku, možete putovati svijetom poput nakvarcanog floridskog penzionera, možete ih - eto - čak i sakriti kroz Panama Papers.

Uza sve to, naravno, možete i kupovati nekretnine.

Tijekom posljednjih dvadeset godina lavovski je dio hrvatske ekonomske, konzultantske i novinarske elite uvjeravao Hrvate kako je fiksacija na nekretnine nešto anakrono, ekonomski zaostalo i neprofitabilno. Već dvadeset godina novine nas uče kako posjedovanje nekretnina otromljuje društvo i priječi mobilnost. Kako fiksacija na nekretnine Hrvatsku vodi prema lošoj, rentnoj ekonomiji. Kako nekretnine uopće nisu profitabilan način da se plasira novac te kako ćete bolje proći ako pare uložite u neopipljive apstrakcije poput dionica, životnih osiguranja ili mirovinskog fonda.

Lifestyle učitelji uče naše ljude kako vas vikendica negvama vezuje za uvijek istu valu, kako postajete rob kuće a ne ona vas, te kako je te pare bolje potrošiti na skupljanje avantura i iskustava, umjesto na skupljanje nepokošenih tratina, nefarbanih grilja i računa za komunalu. I sve nas tako lijepo podučavaju domaći ekonomisti, lifestyle savjetnici, sociolozi i financijski konzultanti. No, kao što su u postolara najgore cipele, tako - ispada - taj nauk najmanje slijede oni koji bi ga trebali javno promicati.

Evo, recimo, političari.

Ovog tjedna ispratili smo u suton političku karijeru još jednog bivšeg Plenkovićevog ministra - Kujundžića. Donedavnom ministru zdravstva Plenković se zahvalio nakon što je izbilo nekoliko simultanih afera koje su se ticale čudnih pozajmica, zatajene imovine i ataka na novinarke. Da pitate, međutim, i pomnije čitatelje novina što je točno Kujundžić zeznuo - nisam siguran da bi znali objasniti. Ono što su građani jedino upamtili jest Kujundžićev fascinantni hobi skupljanja kuća. Do trenutka kad je afera kulminirala, mediji su razotkrili da je imotski liječnik skupio dvije kuće i stan u Zagrebu, dva apartmana na Pagu te kuću s bazenom u rodnoj Ivanbegovini. Nije zato čudo što su internetski memdžije u jednom trenutku Kujundžića prozvali “Doktor House”.

A ta fascinantna sklonost skupljanju kuća - treba reći - nipošto Kujundžića na čini unikumom među hrvatskih političarima. Još uvijek pamtimo Lovru Kuščevića i njegovu uzornu kolekciju vila koju je - poput pravog lokalpatriota - koncentrirao na areal puno uži od Kujundžićevog. Pamtimo kuću s vilom za roštiljanje bivšeg ministra Tolušića. U novinama čitamo o vikendici u Žaboriću ministra obrane Krstičevića. Pada nam na pamet imovinska kartica šefa diplomacije Grlić Radmana na kojoj ima nekretnina kao u kojoj manjoj ravnokotarskoj općini. U sjećanje nam naviru i drugi živopisni primjeri iz nedavne prošlosti.

Ivica Mudrinić, s njegovim kornatskim “selom” lažnih krovova sagrađenim za helikopterski snimak. Nadan Vidošević, s njegovim privatnim planinarskim domom i vilom u Nemiri. Kerum, s njegovim čardakom u Stupinu kod Rogoznice, najružnijom kućom u najružnijoj uvali na Jadranu. Damir Mišković, s njegovom osebujnom “interpretacijom” pomorskog dobra na Pagu. Zubak, s privatnom podvelebitskom uvalom. Todorić, s istim takvim rogozničkim otočićem.

Primjera je i previše za ovako kratak tekst. Što se hrvatskog establišmenta tiče - ispada - nismo “svi mi Mirko Norac”. Svi smo mi Dr. House.

Nema što: ovdje se radi o pravoj, autentičnoj hobističkoj monokulturi. U nekim društvenim krugovima ljudi učestalo skupljaju marke, kovanice, slije Figurine Panini. U hrvatskim vrhovima društva, međutim, samo je jedan skupljački hobi dominantan - a to je skupljanje nekretnina.

U nekim ozbiljnijim lopovskim zemljama političari i biznismeni posisani novac pohranjuju kreativno. Dovijaju se da ga sakriju na švicarske račune, kolekcioniraju s tim novcem Pollocka i Chagalla, kupuju PSG i Chelsea. Cijeli su Panama Papers smišljeni da tu imovinu skriju nevidljivo. Ti elaborirani oblici “štednje” - ispada - kod nas nisu ni izdaleka toliko rašireni. Naša elita voli po starinsku - voli cement, šalung i mistriju. Ona imovinu pohranjuje da je svatko vidi: uz pašku plažu, na podslemenske brege ili - još predvidivije - u rodno selo.

Pritom bi se cijela mala arhitektonska disertacija mogla napisati o graditeljskom vokabularu tih hrvatskih “oblika štednje”. Prva od tih tipskih formi je zagrebačka urbana vila. Uvijek sjevernije od Ilice, uvijek u mrvu diskretnijoj zabiti, ta vila je uvijek moderna, u novim materijalima, s puno stakla i metala. Uvijek mora biti tamna, jednostavna i izgledati sumorno. To je kuća koja isijava diskretnom, nenametljivom moći, kuća koja kazuje da ste vi ozbiljni buržuj, a ne neki kamenjarski dotepenac i skorojević.

U toj tipologiji cementnog oročenja druga je tipska kuća ona na moru. Tu već do izražaja dolaze kulturološke razlike, od Đapićevih brizganih cementnih stupića, preko Kerumovog novodalmatinskog eklekticizma do generalske “grassroots” jednostavnosti Damira Krstičevića. Oko tih uzmorskih nekretnina, čini se, hrvatska elita ne razbija estetsku glavu. Čovjek stječe dojam da ona služi samo da se aktivira kao padobran-renta ako politička karijera - kao Kujundžiću - skikne.

Treća (no i najvažnija) u ovoj tipologiji je kuća u rodnom mjestu. Kod nje nema mjesta ni diskreciji, ni sumornosti, ni jednostavnosti. Upravo suprotno, cijeli njen smisao je kurčenje. Ona mora biti takva da neonski poručuje “vidi što je naš čojk postigao”. A da bi ta poruka bila efektno odaslana, ta se kuća mora razlikovati i od čega uokolo. Zaboravite uklapanje u ambijent, regionalni stil, lokalni izričaj: ta kuća mora biti narančasta, jarko zelena ili žuta, s krovom na sedam-osam voda, kovanim stupićima, čudnim balustradama i razmetljivim PVC vratima. Kod te kuće bitna je ionako samo vanjština. U njoj - naime - ionako nikad ne boravite. Ona služi samo za pogled onima vani.

Kupnja nekretnine - uče nas sociolozi - i kod nas je, ali i drugdje, znak nepovjerenja u društvo. Kupujući nekretninu, kupujete srebrninu za crne dane, kupujete sigurnost za starost, kupujete vaučer da ne biste jednom ovisili o društvu u koje se ne možete pouzdati. Fiksacija na nekretnine simptom je nepovjerenja. To je impuls koji kazuje da mislite kako će još biti burzovnih kriza, hiperinflacija i propasti banaka. Da vjerujete da su svi ti suptilni proizvodi financijskog kapitalizma - pa, ipak, samo papir. Za razliku od njih, kuća je nešto što se može opipati. Može se naslijediti. Može se monetizirati kroz jedinu uspješnu ovdašnju ekonomiju: onu turističke rente.

Taj dubinski pesimizam oblikovao je Hrvatsku kakvu danas znamo. Za početak, oblikovao je prostor - sve te vale pune vikendica i apartmana samo su prostorni rezultat te kulture pesimizma. Nekretninska opsesija oblikovala je i političke odluke: na primjer, zbog nje se u Hrvatskoj nitko neće usuditi uvesti porez na nekretnine ili ozbiljni porez na nasljeđivanje. Taj mentalitet oblikovao je i ekonomiju jer je nacionalnu štednju usmjerio u cement i armature, umjesto u proizvodnju i kreaciju.

Ali, kako očekivati da obični hrvatski građanin rezonira drukčije kad - ispada - akteri visoke politike i biznisa nisu ništa drukčiji? Riječ je o ljudima koji bi trebali propovijedati Hrvatsku na uspješnom putu, koji bi trebali vjerovati u razvoj i rast, koji bi morali naciji usaditi vjeru u financijsku pismenost, aktivnu štednju, poduzetnički nerv, kreaciju i mobilnost. A što onda baš ti isti ljudi rade sa svojim viškom novca? Naravno, kupe kuću. Ne - kupe više kuća. Kupe puno kuća, pa ih slažu u slamarici kao seljak napoleondore 1930.

Ispada da ni Dr. House i svi hrvatski doktor-hausi ne vjeruju ni u koju drugu imovinu osim nekretnine. Ni oni - ispada - ne vjeruju u svijetlu, mobilnu, financijski profitabilnu budućnost. Pa kako onda očekivati da u nju vjeruje - građanin?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. srpanj 2020 23:49