Sjedim u kafiću Limb u zagrebačkoj Plitvičkoj ulici, u koji zalazim otkako je prije trinaest godina otvoren. Nekad mi je do njega trebalo pet minuta od Filozofskog fakulteta, a danas pet minuta od novinarskog stola. Upoznao sam u njemu zacijelo tisuću ljudi. Limb je početkom ovog desetljeća postao stalno okupljalište glumaca, pisaca, novinara, muzičara, slikara, montažera i sličnih likova iz moje generacije. Čak i nekih odvjetnika.
Tada, na pragu tridesetih, bili su još bahato razigrani, neki već gotovo slavni, a danas, na pragu četrdesetih, Limbovi su gosti već pomalo umorni i već pomalo smiješni, rjeđe navraćaju pa se nadaju više kao kakve svečane karikature; poneka žena s uvijek istim grčem na licu i čašom bijelog vina u ruci i poneki za šank zakačen rocker sa sijedim zulufima i uvijek istim glazbenim željama nakon trećeg piva.
Stalni gosti Limba su i različiti čudaci, osamljenici, koji iz praznih soba hrle pod ugodno žuto ili crveno svjetlo. Neki su logoreični a neki nisu. Stalni gosti u Limbu zapravo međusobno ne razgovaraju više nego što to pristojnost nalaže. Radije ugodno meditiraju skriveni glazbom. Usput možda zure u televizor pod stropom, u sliku bez tona. Svojedobno se po Limbu stalno muvao i neki crnomanjasti inspektor za narkotike koji je, želeći se valjda približiti slavnim gostima, stao toliko obilno piti jeftina pića da se za manje od godine dana toliko propio da se počeo zalagati za legalizaciju marihuane. Gnjavio je goste svojim aktivizmom. Potom su ga valjda premjestili na novu, manje napornu dužnost.
Dekor pak čine studenti, oni su prolazni gosti, kako diplomiraju ili propadnu, tako odu, rijetki se trajno zakače za Limb. To je Limb uvečer i noću, do dva sata, kad umorne konobarice proglase fajrunt. Ujutro navru profesori sa susjednog Fakulteta elektrotehnike i računarstva, pa ispiju bezbroj kava. Neko vrijeme su ih čak i kuhali sami jer je djevojka koja je radila jutarnju smjenu bila odviše pospana da se bakće s kafe-aparatom. Lijepo bi profesor zašao za šank i poredao šalice.
Limb je i kvartovski birc, nekoliko pijanaca iz susjedstva već je otpratio na Miroševac, a vlasnici okolnih kućeraka tu su ljetos, na sparnoj terasi, pregovarali s predstavnikom zagonetnog Investitora, koji cijelu tu ulicu kani kupiti, srušiti pa ondje podići više velebnih zdanja. Iza leđa je pak Kupska ulica i oni kućerci koji će uskoro opet, ali ovaj put definitivno, nestati s lica zemlje.
Sjedim u Limbu i razmišljam kako je prije četiri dana, nakon fajrunta, na asfaltu ispred ostakljene terase ostao ležati tridesetogodišnji muškarac nastrijeljen u glavu. Akteri masovne tučnjave su se razbježali, a neki je priseban svjedok mladiću spasio život, okrenuvši ga na bok, jer se već gušio u vlastitoj krvi. Drugi je pozvao Hitnu, pa je muškarac na vrijeme dopremljen na operacijski stol. Zrno je, srećom u nesreći, ispaljeno iz malokalibarskog pištolja i, srećom u nesreći, očito pod takvim kutom da nije direktno prodrlo u mozak, nego se zaustavilo u sinusnoj šupljini.
Kad nije pod sedativima, muškarac može razgovarati, a nije mu narušena ni motorika. Najsretniji ishod nije nemoguć: da se potpuno oporavi. Kako je to zrno završilo u njegovoj glavi i kakvu je on ulogu imao u tome, znaju jedino neposredni svjedoci i akteri. Očevid i naknadne radnje pribavit će i druge dokaze, balističke, toksikološke i ine nalaze, pa nema sumnje da se slučaj može rasplesti do kraja.
Novinski su izvještaji začudo, premda je posrijedi baš novinarski birc, uglavnom bili površni, a i netočni. Preštur je bio i prvi izvještaj Aleksandre Ljube, glasnogovornice Policijske uprave zagrebačke, koja je rekla da je 51-godišnji muškarac nakon svađe pucao u glavu tridesetogodišnjaku. Ne zna se, naime, kako je taj pištolj opalio i na koga je onaj tko je povukao obarač ciljao. I posrijedi nije bila svađa nego fizički obračun najmanje pola tuceta ljudi oko kojih je stajalo barem još toliko svjedoka.
Nije, nadalje točno, da je Limb prethodno okupirala banda skinheadsa ili redara iz obližnjeg KSET-a koja je stala maltretirati goste utjerujući redovit reket. Ali točno je da su svi akteri buduće nevolje prethodno boravili u kafiću. I svi potencijalni svjedoci. I neki, moguće, koji su se poslije tajno razbježali. Ustvari, vladala je atmosfera samo nešto napetija od one kakvu sam gore opisao. Iznimka je to što je bila subota, pa i više različitih namjernika, kad ljudi i piju više nego obično. Bližio se fajrunt. Za šankom umjetnički fotograf, čovjek već u pedesetima, u sakou, jedan od Limbovih doajena. Vjerojatno je popio koje pivo s kolegom, bratom poznatog muzičara, ćaskaju, tu su i neke dame s čašom vina u ruci.
Ondje su, u prvom separeu, i neki momci iz kvarta, koji su došli dosta kasno. I neke djevojke su kraj njih. I neki tipovi izvan kvarta. Svi dosta piju. Dvojica izgledaju baš opasno. Ali u kojem bircu u Hrvatskoj u subotu u pola dva ujutro ne piju dva takva lika? I još ima gostiju koji polako odlaze. Možda je pao pokoji prijeki pogled. I žene su šetale od stola do stola. Ništa posebno. Sad svi odlaze. I djevojke. I momci iz kvarta, oni iz prvog separea i još neki koji se s njima znaju. Posljednji izlaze umjetnički fotograf i njegov prijatelj. Sad su svi ispred kafića, kreću prema automobilima ili pješice. Tad izbija tučnjava.
Novinski izvještaji začudo, premda je posrijedi baš novinarski birc, uglavnom bili površni, a i netočni. Preštur je bio i policijski izvještaj. Ne zna se, naime, kako je taj pištolj opalio i na koga je onaj tko je povukao obarač ciljao
Što se točno događalo, ne znam, a i nisam pokušao doznati od neposrednih svjedoka. Smatram da je razgovor s neposrednim svjedocima koji još možda sudjeluju u istrazi utjecanje na njih. Oni trebaju svoje reći policiji, a ne novinaru. Novinar je tu da se uplete ako policija ili tužilaštvo ili sud ne vode dobro slučaj.
Oni svjedoci koji su se samoinicijativno već oglasili u tisku kažu sljedeće: više je muškaraca iz te spomenute heterogene skupine kvartovskih dečki, od kojih su neki, izvijestili su drugi, već imali problema sa zakonom, iz čista mira nasrnulo šakama na umjetničkog fotografa i njegova prijatelja. Gadno su ih istukli, a tučnjava je prekinuta pošto je tridesetogodišnji muškarac ostao ležati na tlu.
Unutra, iz kafića, pucanj se nije čuo, a nije se vjerojatno, u stisci i vrisci, čuo ni vani. I nije se mogao čuti jer je ispaljen iz, kolokvijalno rečeno, damskog pištolja, kakav stane u običan džep, a koji pripada pretučenom umjetničkom fotografu i koji ga je očito odnekud izvukao... Policija je privela dvadesetak svjedoka i aktera, pa i slučajnih prolaznika, vjerojatno sve bitne, pa ostavimo nju i istražnog suca da rade.
U trinaest godina koliko odlazim u Limb nikad nije u njemu ili ispred njega opalio pištolj. Pa čak ni damski. A to je za jedan kafić usred Zagreba, koji je otvoren do dva sata ujutro, gotovo raritetno. Ovaj je pucanj točka na tu dugu epizodu. Limb više nikad neće biti što je bio: neobičan kafić. Sada je postao posve običan, tipično hrvatski, što čak nema veze ni s aktualnom histerijom oko uličnog nasilja.
Puka je istina da naše ulice danas nisu ništa nesigurnije nego što su bile u doba sivog socijalizma. Zar su u socijalizmu kvartovske grubijane slali na Goli otok? U polumilitarističkom društvu nabiti nekoga šakom u glavu i nije se smatralo nekim osobitim prijestupom. I zar nisu kriminalci radili za tajnu službu? Jedino nije bilo medijske histerije.
Istina, mediji katkad čine dobro. Evo, uz njihov pritisak, ovaj su tjedan napokon pronađeni ubojice Luke Ritza. U socijalizmu njegov slučaj bio bi notica u crnoj kronici. A i tad su ginuli dobri dečki pod udarcima testosteronskih nasilnika iz susjednog kvarta ili skupine.
I zar su ikad, još od Austro-Ugarske, u toj našoj provincijskoj metropoli postojale elitne umjetničke kavane u kojima nije bilo nasilja? Kaj god. Zar je ikad bilo sigurnije izići usred noći iz Tingl-Tangla nego danas iz Limba? I zar je nekad u Ritzu bilo manje zlatne mladeži nego danas? I kako to da nakon sto godina opet postoji samo taj Ritz bar.
I zar je ikad u nas bilo nevjerojatno da te na livadi pred zgradom, dok šećeš psa, zaskoči u svađi nekakav klošar i izbode nožem? I zar prije nisu bolesni muškarci ubijali svoje žene pa sebi pucali u glavu? Jedino što se promijenilo, evo recimo s prijelaska iz socijalizma u kapitalizam, jest to da više ljudi gine u prometu, jer sad svi voze, dakako jednako nepažljivo kao i oni nekad, i da su udbaška ubojstva zamijenila mafijaška. Ustvari, možda i nisu posve.
Kako god bilo, tranzicijska se Hrvatska upinje u svoj svojoj lažnoj veličini. I sad je taj sukob pred Limbom u razgovorima na zagrebačkoj špici, a u maloj je sredini uvijek važnije ono “što se priča” od onog “što jest”, već izrastao maltene u obračun umjetničke elite i organiziranog kriminala. Čekam samo da se javi koji političar. Kao u slučaju Luke Ritza. Zapanjila me, primjerice, izjava političara Ivana Čehoka da je za njegovu smrt odgovoran političar Milan Bandić. Dakle, ne klinac od 16 godina, nezreli siledžija prepušten ulici, nego osobno gradonačelnik.
Šef opozicije Zoran Milanović zatražio je pak istodobno u sabornici od premijera Sanadera ostavku zbog rastućeg nasilja u državi citirajući prigodno Gibonnija. Sričući, doista nespretno, banalne stihove iz pop-pjesmice pokušao ga je potaknuti da prizna državničku krivnju. Točno mogu zamisliti Milanovića kako nakon trećih izgubljenih izbora sa svojom PR savjetnicom ispija gemišt u Limbu. Svojedobno je u Limb u kasnim satima tako navraćao i profesor Ivo Banac. Svi mi, stalni gosti, shvatili smo da će mu karijera krenuti nizbrdo. Tad je upravo bio izgubio ministarsko mjesto, ali još nije znao da će sam sebi biti podstanar...
S druge strane, premijerova je kći glumica, pa stoga neće biti neobično da i ona na koncu završi u Limbu, naravno ako ga dotad već ne sravne sa zemljom spomenuti investitori.
Četiri dana nakon, što se kaže, nemilog događaja, Limb diše uobičajenim ritmom. Stalni gosti na svojim su pozicijama za šankom, svratio je Filip Šovagović i zatražio knjigu žalbe u koje je upisao stanovite primjedbe. Ta iskrzana, poluraspadnuta knjiga njegov je povremeni dnevnik, čiji su dijelovi kao senzacija svojedobno objavljeni u književnom časopisu Fantom slobode.
Limb je proslavila i dopsnica njemačkog Die Zeita koja je u njemu započela reportažu o novoj hrvatskoj književnosti i njezinim slavnim predstavnicima koji ovdje ispijaju svoja Ožujska piva. Bilo joj je, doduše, malo sumnjivo što se birc nalazi u ulici koja vodi od, kako je napisala, “nikuda k ničemu”, ali slavnijih birceva od toga, na žalost, nemamo.
Između saborske fotelje i Limba nema dakle nego jedan korak. Od blještave premijere u kazalištu do pijanog kasnog ispada u Limbu redatelja često dijeli samo sto metara. Ne postoji ni jedno važno mjesto u gradu od kojeg se do Limba ne bi moglo doći pješice.
Budimo iskreni, Hrvatska je srećom premala zemlja da elita živi odvojeno od ostatka. U Zagrebu noću jednako je sigurno ili nesigurno, kakoveć tko na to gleda, biti i na Srebrnjaku i na Jarunu, i u centru i na periferiji, i ispred rock kluba i ispred narodnjačkog kluba. Ubojice Luke Ritza dolazili su u alternativni kafić za tinejdžere i starije rockere Krivi put, koji je od Limba udaljen manje od pet minuta hoda. Oni koji izlaze u Krivi put navraćaju i u Limb. To je uhodana noćna staza.
U urbanim vilama u kakvima stanuje naša samoprozvana viša klasa neki pariški bogataš držao bi poslugu. Prije dva tjedna vozio sam sam noću sa Sljemena i ispod Kulmerovih dvora, što su ih odnedavno zapasali veletrgovci Todorići, uz jednu takvu nedovršenu kuću, zastao je čopor: tri dobermana i među njima, očito kao neki vođa, golemi rotvajler. Nadrealan prizor. Lutaju samo tako. Je li sigurnije da ti se dijete vraća iz škole tom ulicom ili recimo da nabada uz kanal na Kozari boku?
Tomislav Čadež
Tada, na pragu tridesetih, bili su još bahato razigrani, neki već gotovo slavni, a danas, na pragu četrdesetih, Limbovi su gosti već pomalo umorni i već pomalo smiješni, rjeđe navraćaju pa se nadaju više kao kakve svečane karikature; poneka žena s uvijek istim grčem na licu i čašom bijelog vina u ruci i poneki za šank zakačen rocker sa sijedim zulufima i uvijek istim glazbenim željama nakon trećeg piva.
Stalni gosti Limba su i različiti čudaci, osamljenici, koji iz praznih soba hrle pod ugodno žuto ili crveno svjetlo. Neki su logoreični a neki nisu. Stalni gosti u Limbu zapravo međusobno ne razgovaraju više nego što to pristojnost nalaže. Radije ugodno meditiraju skriveni glazbom. Usput možda zure u televizor pod stropom, u sliku bez tona. Svojedobno se po Limbu stalno muvao i neki crnomanjasti inspektor za narkotike koji je, želeći se valjda približiti slavnim gostima, stao toliko obilno piti jeftina pića da se za manje od godine dana toliko propio da se počeo zalagati za legalizaciju marihuane. Gnjavio je goste svojim aktivizmom. Potom su ga valjda premjestili na novu, manje napornu dužnost.
Dekor pak čine studenti, oni su prolazni gosti, kako diplomiraju ili propadnu, tako odu, rijetki se trajno zakače za Limb. To je Limb uvečer i noću, do dva sata, kad umorne konobarice proglase fajrunt. Ujutro navru profesori sa susjednog Fakulteta elektrotehnike i računarstva, pa ispiju bezbroj kava. Neko vrijeme su ih čak i kuhali sami jer je djevojka koja je radila jutarnju smjenu bila odviše pospana da se bakće s kafe-aparatom. Lijepo bi profesor zašao za šank i poredao šalice.
Limb je i kvartovski birc, nekoliko pijanaca iz susjedstva već je otpratio na Miroševac, a vlasnici okolnih kućeraka tu su ljetos, na sparnoj terasi, pregovarali s predstavnikom zagonetnog Investitora, koji cijelu tu ulicu kani kupiti, srušiti pa ondje podići više velebnih zdanja. Iza leđa je pak Kupska ulica i oni kućerci koji će uskoro opet, ali ovaj put definitivno, nestati s lica zemlje.
Sjedim u Limbu i razmišljam kako je prije četiri dana, nakon fajrunta, na asfaltu ispred ostakljene terase ostao ležati tridesetogodišnji muškarac nastrijeljen u glavu. Akteri masovne tučnjave su se razbježali, a neki je priseban svjedok mladiću spasio život, okrenuvši ga na bok, jer se već gušio u vlastitoj krvi. Drugi je pozvao Hitnu, pa je muškarac na vrijeme dopremljen na operacijski stol. Zrno je, srećom u nesreći, ispaljeno iz malokalibarskog pištolja i, srećom u nesreći, očito pod takvim kutom da nije direktno prodrlo u mozak, nego se zaustavilo u sinusnoj šupljini.
Kad nije pod sedativima, muškarac može razgovarati, a nije mu narušena ni motorika. Najsretniji ishod nije nemoguć: da se potpuno oporavi. Kako je to zrno završilo u njegovoj glavi i kakvu je on ulogu imao u tome, znaju jedino neposredni svjedoci i akteri. Očevid i naknadne radnje pribavit će i druge dokaze, balističke, toksikološke i ine nalaze, pa nema sumnje da se slučaj može rasplesti do kraja.
Novinski su izvještaji začudo, premda je posrijedi baš novinarski birc, uglavnom bili površni, a i netočni. Preštur je bio i prvi izvještaj Aleksandre Ljube, glasnogovornice Policijske uprave zagrebačke, koja je rekla da je 51-godišnji muškarac nakon svađe pucao u glavu tridesetogodišnjaku. Ne zna se, naime, kako je taj pištolj opalio i na koga je onaj tko je povukao obarač ciljao. I posrijedi nije bila svađa nego fizički obračun najmanje pola tuceta ljudi oko kojih je stajalo barem još toliko svjedoka.
Nije, nadalje točno, da je Limb prethodno okupirala banda skinheadsa ili redara iz obližnjeg KSET-a koja je stala maltretirati goste utjerujući redovit reket. Ali točno je da su svi akteri buduće nevolje prethodno boravili u kafiću. I svi potencijalni svjedoci. I neki, moguće, koji su se poslije tajno razbježali. Ustvari, vladala je atmosfera samo nešto napetija od one kakvu sam gore opisao. Iznimka je to što je bila subota, pa i više različitih namjernika, kad ljudi i piju više nego obično. Bližio se fajrunt. Za šankom umjetnički fotograf, čovjek već u pedesetima, u sakou, jedan od Limbovih doajena. Vjerojatno je popio koje pivo s kolegom, bratom poznatog muzičara, ćaskaju, tu su i neke dame s čašom vina u ruci.
Ondje su, u prvom separeu, i neki momci iz kvarta, koji su došli dosta kasno. I neke djevojke su kraj njih. I neki tipovi izvan kvarta. Svi dosta piju. Dvojica izgledaju baš opasno. Ali u kojem bircu u Hrvatskoj u subotu u pola dva ujutro ne piju dva takva lika? I još ima gostiju koji polako odlaze. Možda je pao pokoji prijeki pogled. I žene su šetale od stola do stola. Ništa posebno. Sad svi odlaze. I djevojke. I momci iz kvarta, oni iz prvog separea i još neki koji se s njima znaju. Posljednji izlaze umjetnički fotograf i njegov prijatelj. Sad su svi ispred kafića, kreću prema automobilima ili pješice. Tad izbija tučnjava.
Novinski izvještaji začudo, premda je posrijedi baš novinarski birc, uglavnom bili površni, a i netočni. Preštur je bio i policijski izvještaj. Ne zna se, naime, kako je taj pištolj opalio i na koga je onaj tko je povukao obarač ciljao
Što se točno događalo, ne znam, a i nisam pokušao doznati od neposrednih svjedoka. Smatram da je razgovor s neposrednim svjedocima koji još možda sudjeluju u istrazi utjecanje na njih. Oni trebaju svoje reći policiji, a ne novinaru. Novinar je tu da se uplete ako policija ili tužilaštvo ili sud ne vode dobro slučaj.
Oni svjedoci koji su se samoinicijativno već oglasili u tisku kažu sljedeće: više je muškaraca iz te spomenute heterogene skupine kvartovskih dečki, od kojih su neki, izvijestili su drugi, već imali problema sa zakonom, iz čista mira nasrnulo šakama na umjetničkog fotografa i njegova prijatelja. Gadno su ih istukli, a tučnjava je prekinuta pošto je tridesetogodišnji muškarac ostao ležati na tlu.
Unutra, iz kafića, pucanj se nije čuo, a nije se vjerojatno, u stisci i vrisci, čuo ni vani. I nije se mogao čuti jer je ispaljen iz, kolokvijalno rečeno, damskog pištolja, kakav stane u običan džep, a koji pripada pretučenom umjetničkom fotografu i koji ga je očito odnekud izvukao... Policija je privela dvadesetak svjedoka i aktera, pa i slučajnih prolaznika, vjerojatno sve bitne, pa ostavimo nju i istražnog suca da rade.
U trinaest godina koliko odlazim u Limb nikad nije u njemu ili ispred njega opalio pištolj. Pa čak ni damski. A to je za jedan kafić usred Zagreba, koji je otvoren do dva sata ujutro, gotovo raritetno. Ovaj je pucanj točka na tu dugu epizodu. Limb više nikad neće biti što je bio: neobičan kafić. Sada je postao posve običan, tipično hrvatski, što čak nema veze ni s aktualnom histerijom oko uličnog nasilja.
Puka je istina da naše ulice danas nisu ništa nesigurnije nego što su bile u doba sivog socijalizma. Zar su u socijalizmu kvartovske grubijane slali na Goli otok? U polumilitarističkom društvu nabiti nekoga šakom u glavu i nije se smatralo nekim osobitim prijestupom. I zar nisu kriminalci radili za tajnu službu? Jedino nije bilo medijske histerije.
Istina, mediji katkad čine dobro. Evo, uz njihov pritisak, ovaj su tjedan napokon pronađeni ubojice Luke Ritza. U socijalizmu njegov slučaj bio bi notica u crnoj kronici. A i tad su ginuli dobri dečki pod udarcima testosteronskih nasilnika iz susjednog kvarta ili skupine.
I zar su ikad, još od Austro-Ugarske, u toj našoj provincijskoj metropoli postojale elitne umjetničke kavane u kojima nije bilo nasilja? Kaj god. Zar je ikad bilo sigurnije izići usred noći iz Tingl-Tangla nego danas iz Limba? I zar je nekad u Ritzu bilo manje zlatne mladeži nego danas? I kako to da nakon sto godina opet postoji samo taj Ritz bar.
I zar je ikad u nas bilo nevjerojatno da te na livadi pred zgradom, dok šećeš psa, zaskoči u svađi nekakav klošar i izbode nožem? I zar prije nisu bolesni muškarci ubijali svoje žene pa sebi pucali u glavu? Jedino što se promijenilo, evo recimo s prijelaska iz socijalizma u kapitalizam, jest to da više ljudi gine u prometu, jer sad svi voze, dakako jednako nepažljivo kao i oni nekad, i da su udbaška ubojstva zamijenila mafijaška. Ustvari, možda i nisu posve.
Kako god bilo, tranzicijska se Hrvatska upinje u svoj svojoj lažnoj veličini. I sad je taj sukob pred Limbom u razgovorima na zagrebačkoj špici, a u maloj je sredini uvijek važnije ono “što se priča” od onog “što jest”, već izrastao maltene u obračun umjetničke elite i organiziranog kriminala. Čekam samo da se javi koji političar. Kao u slučaju Luke Ritza. Zapanjila me, primjerice, izjava političara Ivana Čehoka da je za njegovu smrt odgovoran političar Milan Bandić. Dakle, ne klinac od 16 godina, nezreli siledžija prepušten ulici, nego osobno gradonačelnik.
Šef opozicije Zoran Milanović zatražio je pak istodobno u sabornici od premijera Sanadera ostavku zbog rastućeg nasilja u državi citirajući prigodno Gibonnija. Sričući, doista nespretno, banalne stihove iz pop-pjesmice pokušao ga je potaknuti da prizna državničku krivnju. Točno mogu zamisliti Milanovića kako nakon trećih izgubljenih izbora sa svojom PR savjetnicom ispija gemišt u Limbu. Svojedobno je u Limb u kasnim satima tako navraćao i profesor Ivo Banac. Svi mi, stalni gosti, shvatili smo da će mu karijera krenuti nizbrdo. Tad je upravo bio izgubio ministarsko mjesto, ali još nije znao da će sam sebi biti podstanar...
S druge strane, premijerova je kći glumica, pa stoga neće biti neobično da i ona na koncu završi u Limbu, naravno ako ga dotad već ne sravne sa zemljom spomenuti investitori.
Četiri dana nakon, što se kaže, nemilog događaja, Limb diše uobičajenim ritmom. Stalni gosti na svojim su pozicijama za šankom, svratio je Filip Šovagović i zatražio knjigu žalbe u koje je upisao stanovite primjedbe. Ta iskrzana, poluraspadnuta knjiga njegov je povremeni dnevnik, čiji su dijelovi kao senzacija svojedobno objavljeni u književnom časopisu Fantom slobode.
Limb je proslavila i dopsnica njemačkog Die Zeita koja je u njemu započela reportažu o novoj hrvatskoj književnosti i njezinim slavnim predstavnicima koji ovdje ispijaju svoja Ožujska piva. Bilo joj je, doduše, malo sumnjivo što se birc nalazi u ulici koja vodi od, kako je napisala, “nikuda k ničemu”, ali slavnijih birceva od toga, na žalost, nemamo.
Između saborske fotelje i Limba nema dakle nego jedan korak. Od blještave premijere u kazalištu do pijanog kasnog ispada u Limbu redatelja često dijeli samo sto metara. Ne postoji ni jedno važno mjesto u gradu od kojeg se do Limba ne bi moglo doći pješice.
Budimo iskreni, Hrvatska je srećom premala zemlja da elita živi odvojeno od ostatka. U Zagrebu noću jednako je sigurno ili nesigurno, kakoveć tko na to gleda, biti i na Srebrnjaku i na Jarunu, i u centru i na periferiji, i ispred rock kluba i ispred narodnjačkog kluba. Ubojice Luke Ritza dolazili su u alternativni kafić za tinejdžere i starije rockere Krivi put, koji je od Limba udaljen manje od pet minuta hoda. Oni koji izlaze u Krivi put navraćaju i u Limb. To je uhodana noćna staza.
U urbanim vilama u kakvima stanuje naša samoprozvana viša klasa neki pariški bogataš držao bi poslugu. Prije dva tjedna vozio sam sam noću sa Sljemena i ispod Kulmerovih dvora, što su ih odnedavno zapasali veletrgovci Todorići, uz jednu takvu nedovršenu kuću, zastao je čopor: tri dobermana i među njima, očito kao neki vođa, golemi rotvajler. Nadrealan prizor. Lutaju samo tako. Je li sigurnije da ti se dijete vraća iz škole tom ulicom ili recimo da nabada uz kanal na Kozari boku?
Tomislav Čadež
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....