Prvi sam put Jimmieja Akessona uživo vidjela prije nekih osam godina, uoči izbora 2010., kad je malo ljudi znalo za njega i opskurnu krajnje desnu strančicu Švedski demokrati, koja je predstavljala antitezu vladajućoj ideologiji multikulturalizma. Očito su se tada odlučili baciti u visoku politiku, pa se tog hladnog ljeta na malom gradskom trgu u gradiću Hässleholmu na njihovu skupu okupilo nekih stotinjak ljudi. Mladoliki nesvršeni student (r. 1979.), odjeven u strogo tamno odijelo i bijelu košulju, više je podsjećao na bankovnog službenika ili biznismena u IT sektoru. Njegove riječi toga dana pratio je mlaki pljesak, iz pristojnosti.
Ali otad se situacija dramatično promijenila. Dokaz je upravo njegova strančica koja se 2010. jedva dočepala parlamenta sa 5,7% glasova, a na ovim je izborima pokazala zavidan uspjeh i sa 17,6% kao treća po rezultatima svrstala se napokon u velike stranke. Pritom se nisu ni morali previše truditi. Odnosno, ovaj rezultat pao im je u ruke više zbog okolnosti, a manje zbog njihovih ideja koje se svode na ponavljanje uobičajenih antieuropskih i antiimigracijskih populističkih fraza...
Nisu svi njihovi prijedlozi bili izvan pameti: primjerice, godinama govore da bi imigranti za dobivanje državljanstva trebali pokazati znanje jezika. Mnoge to zemlje imaju, ali Švedska ne. Međutim, s tom “benevolentnošću” vlasti imigranti zapravo gube, jer ako ne znaju jezik, dobar dio njih ostaje izvan političkog života zemlje. Doduše, nije Švedskim demokratima bila na pameti politička integracija pridošlica, što ne znači da nisu bili u pravu.
Nije se promijenila ta stranka, nego situacija u kojoj se odvijaju izbori. Dogodio se imigracijski val 2015./16. u kojem je Švedska primila najveći broj ljudi po glavi stanovnika i time se ponosila. Još su jednom pokazali da su moralni šampioni Europe, ako ne i svijeta. Naravno da ovakvo ponašanje ima cijenu, materijalnu i psihološku, ali - pokazalo se na ovim izborima - bogme i političku. Političari dviju glavnih stranaka, socijaldemokratske i konzervativne stranke odnosno bloka, predugo su umanjivali probleme vezane uz prijem tolikog broja imigranata. Raspravljati o tome nije bilo politički korektno.
Ova praznina dobro je došla Švedskim demokratima pa su oni jedini isticali financijske i socijalne probleme, ne mareći previše što ih nazivaju rasistima. Kad je vlada počela provoditi mjere ograničenja ulaska u zemlju, bilo je već kasno... Glasači im nisu više vjerovali i okrenuli su se Švedskim demokratima koji su o tome govorili i prije.
Bilo je zanimljivo promatrati političku korektnost ne samo političara nego i medija u kojima je vladalo, blago rečeno, prikrivanje neugodnih činjenica o izbjeglicama. Možda se imigracija i ne bi pretvorila u odlučujuću političku temu da se politika i mediji nisu ponašali licemjerno. Primjerice, 2013. autori Arnstberg i Sandelia u knjizi “Invandring och mörkläggning” (Imigracija i zamračivanje) pišu o imigraciji i prikrivanju podataka.
U njoj optužuju medije da namjerno prikrivaju službene podatke, odnosno izbjegavaju iznositi u javnost državnu statistiku koja jasno upućuje na vezu imigracije, nezaposlenosti, kriminala i neproporcionalnog korištenja socijalne pomoći. Pa iako je riječ o službenim i javno dostupnim brojkama, autori knjige optuženi su za predrasude prema toj populaciji, ako ne i ksenofobiju.
Tabuiziranje ovakvih tema švedskom se društvu vratilo kao bumerang. Nezadovoljstvo izazvano uljepšavanjem stvarnosti s jedne i zabrinjavajućim pojavama kojima su sami svjedočili s druge strane moralo je negdje izići na vidjelo. Ova je vrsta licemjerja samo koristila Švedskim demokratima koji su mogli reći: “A što smo vam mi govorili?” Tako da je uoči ovih izbora u zemlji vladala prilična strepnja da bi ta stranka mogli izbiti čak na drugo mjesto. Iako je i treće mjesto zabrinjavajuće za anonimne desničare koji su se pojavili na nacionalnoj pozornici pred samo osam godina.
No sada su svi zaokupljeni formiranjem vlade. Naime, bez obzira na to što su parlamentarna stranka, s demokratima nitko ne želi surađivati. Oni su u političkom životu zemlje bojkotirani do te mjere da ih drugi političari i ne pozdravljaju - još jedan dokaz moralne nadmoćnosti Švedske. Kako su vladin lijevi i opozicijski desni blokovi dobili podjednako glasova, pitanje je tko će i s kim sastaviti vladu. Prije svega zbog toga što velika koalicija nije u švedskoj tradiciji, a demokrati i dalje ostaju usamljeni.
Jimmie Akesson postao je poznato i važno lice. Nakon objave rezultata euforično je uzviknuo “Mi smo pravi pobjednici!” Iako s manjim postotkom nego što se strahovalo, pobijedili su utoliko što je njihova tema dominirala i što su se svrstali uz bok zemljama u kojima je desnica ili na vlasti ili joj je sve bliže. I zato što su lice Švedske promijenili nagore.