Mali narodi imaju malo velikana. S druge strane, uče se vladati prema uzoru na velike tako da na jednog-dvojicu istresu sve svoje kolektivne traume. Kolikoća još proizvodi kakvoću - stvari i odnosa. Kako u dobru, tako i u zlu.
A to ovdje znači da je kipar Ivan Meštrović (Vrpolje 1883. - South Bend 1962.) jedinstven u Hrvata, pa ipak nema, još uvijek, definitivne biografije. Nad tom je činjenicom zdvajao nezavisni istraživač i klasični književni povjesnik Branimir Donat, predstavljajući javnosti Meštrovićev roman “Vatra i opekline”.
Dolazeći povrh memoarskih “Uspomena na političke ljude i događaje” (1961.) i knjige pripovjedaka “Ludi Mile” (1970.), roman “Vatra i opekline” (1998.) - autobiografski ljubavni roman s ključem - nekako je zaokružio književno djelo slavnoga kipara. Pa ipak, radije se raspreda o tome tko su kipareve romantične ljubavi u romanu (Ružena Zatkova Kvoćinski, Marija Račić Banac), negoli o vrsnoći njegova pera.
Sada se s iznenađujućom objavom Meštrovićevih “Razgovora s Michelangelom” (Školska knjiga) pojavljuje, mimo svih ostalih, jedno ključno pitanje: nije li u vezi s rukopisima neumrlog kipara posrijedi jedna velika urota, ili predrasuda, kojoj je glavni cilj očuvati njegovu kiparsku veličinu skrivanjem njegova književnog opusa? Bez obzira na to dolazi li ta pomisao od njegovih nasljednika - djece ili pak od sredine, kako bivše jugoslavenske tako i hrvatske, riječ je o medvjeđoj usluzi velikanu čiju posebnost književna ostvarenja samo dograđuju i zaokružuju.
Kao da se silom i silovanjem htio sačuvati “mali čoban sa Svilaje” na uštrb sjajnog pisca i intelektualca kojega je taj čoban od sebe napravio. Možda Nikola Adžija, koji je prvi upozorio javnost na bogomdanog tinejdžera-pastira, nije bio Cimabue, no svima se svidjelo podržavati predodžbu o momku Meštroviću kao inkarnaciji pastira Giotta. Talent bez rada malim je sredinama podsjetnik na veliki kapitalizam i njegove nasljednice i nasljednike.
A Meštrović je, naprotiv, bio veliki radnik, kao i svi umjetnici od formata. Bio je i, sudeći prema “Michelangelu”, samouki, a sjajni poznavatelj i analitičar renesansne umjetnosti, jedan od onih umjetnika koji doktorandima, ali i nama novinarima stvaraju velike probleme. Kako je, naime, i odakle sve to naučio? Jer, trebao bi biti i ostati tek neuka budala čije ruke tako dobro slijede Božje stvaranje?
Sve to nije dovoljan razlog da Meštrovića hiberniramo ondje odakle je samo došao, da bi nastavio ići vlastitim putem kroz naukovanje od najvećih umjetnika, ali i teoretičara neoplatonizma, odnosno neoneoplatonizma kako predlaže Panofsky, čuvajući prvu titulu za Plotina, a ne za Firentince.
Upravo u trećem razgovoru “Buđenje Adamovo” pisac Meštrović kroz usta dvojice protagonista, Machiavellija i samog Michelangela, ističe svoje poznavanje antičkog utjecaja na renesansu, i svijest kako su ostaci antike oblikovali renesansne majstore (spominje Donatella i Brunelleschija) baš kao što su ovi za rimskog boravka tijekom Prvog svjetskog rata oblikovali njega samoga.
Meštrovićevo je znanje, eto, ostalo toliko da ga nisu popravila dvojica doktora - kiparev sin Mate i pisac pogovora Nikola Batušić - kao ni izdavač (Školska knjiga), odnosno urednici ovog veličanstvenog rukopisa. U njemu Machiavelli pita Michelangela: “Zar ste manje naučili od Ficcina, Benevienija, Politiena nego od Ghirlandaija? Je li za vas bilo više poticaja nego u onim fanatičnim besjedama Jeronimovim?”
To su možda dva ključna pitanja cijele knjige zato što nekako određuju Meštrovićevo stajalište prema odnosu umjetničke teorije i prakse, odnosno stvaranja, ako hoćete umjetničke kritike i umjetničkog djelovanja. U samom je pitanju Meštrović pokazao znanje o firentinskom neoplatonizmu, o njegovu utjecaju na doživljaj ljudskog tijela i umjetnosti u renesansi. Ovo učenje ima implikacija i na njegovo djelo, makar na njegovu monumentalnost, i pritom je sasvim nevažno to što je pogrešno napisao tri od četiri prezimena.
Služeći se pri reviziji rukopisa - započetog u jesen 1941. u ustaškom zatvoru na Savskoj cesti gdje je bio pritvoren “kao mason”” - tko zna kakvim američkim knjigama, Meštrović je iskoristio svoje pravo na formalnu pogrešku koja nikako ne umanjuje postojani i pronicljivi smisao njegova dijaloga. On ovdje odlučno zagovara dvojaku narav umjetničkog učenja - od velikih stvaralaca prošlosti, ali i od velikih pisaca, nekoć filozofa danas teoretičara.
Iza “Ficcino” nesumnjivo se sakrio Marsilio Ficino (1433. - 1499.). Meštrović je mogao pogriješiti u jednom 'c', ali morao je postaviti Ficina na teoretsko čelo zato što je znao da je upravo on otvorio neoplatonsku inačicu koja je zemaljski svijet povezala s nebeskim, uz presudno sudjelovanje antike i evolucionizma Vitruvija i Lukrecija. “Benevieni” zapravo jest Girolamo Benivieni, a “Politien” nitko drugi do Angelo Politian.
“O, ne, messer Niccolo, to se ne da zaboraviti, to je meni ostalo u pamćenju i srcu kao svijeća u tmini”, potvrdio je Meštrovićev Michelangelo svoju upućenost na postavljeno pitanje. Dakle, učio je od spomenutih filozofa, baš kao i od Ghirlandaija (Domenico Ghirlandaio).
No, zašto je Meštrovićev rukopis “Razgovori s Michelangelom” čekao na objavljivanje punih 66 godina? Riječ je o rukopisu “drama”, kako kaže kiparev sin Mate u proslovu, preciznije osam jednočinih drama u formi disputacijskog dijaloga, kako ih određuje Batušić u Pogovoru. Svih osam dijaloga objedinjuje lik Michelangela koji se u svakom pojavljuje kao protagonist, dok broj ostalih sudionika varira od dvije do tri ili pet osoba. Pozivom na zajedničku temu - stvaranje jednog klasičnog i bezupitnog umjetnika - može se reći da je Meštrović napisao “veliku postajnu dramu s osam različitih mansija, odnosno scenskih boravišta”.
Vremenski ona prati Michelangela od početka umjetničke karijere, preko “najvažnijih” mjesta njezina sazrijevanja i afirmacije do smrti i odra. Kako Michelangelo praktično razgovara sa svojim kolegama (Lippi, Botticelli, Perugino, Leonardo), odnosno naručiteljima (papa Julije II., kardinali), tako se kao svojevrsni provodni motiv pojavljuje pitanje umjetničke slobode.
“U oluji koja je bjesnjela u Europi i u svijetu, dospio sam i ja, kao prijatelj Kljaković (Joza), u zatvor na Savskoj cesti”, zabilježio je Meštrović u Predgovoru knjizi (Kako su nastali ovi Razgovori), napisanom 1952. u Syracusi, u američkoj saveznoj državi New York. Zahvaljujući “jednom ustaškom oficiru” koji im je prokrijumčario “nekoliko manjih listova pisaćeg papira”, Meštrović je i napisao ovu knjigu.
Prije im je taj isti oficir “švercovao” cigarete. “Komunisti (koji su bili zatvoreni u sobi sučelice našoj s druge strane hodnika) nam nakon nekoliko dana poručiše da je to buržujski sistem da nam se 'švercaju' cigarete: “Kad vas mi, poslije, zatvorimo, nećemo vam dati cigareta...” Mi smo se smješkali, divili zagonetnoj ljudskoj psihi i govorili: "Ovi naši ljudi su gorski kurjaci, ma koju ideologiju ispovijedali”, dodao je Meštrović.
Je li prethodna konstatacija bila pravi razlog “skrivanja” ovog Meštrovićeva rukopisa? “Pokušao ga je objaviti, no nije uspio”, kaže lapidarno kiparev sin Mate. Ne kaže je li baš Predgovor smetao i jednima i drugima, dakle i ustašama i partizanima. Pedesetih se o zločinima komunista šutjelo i provodilo ih se (Goli otok), a hrvatska emigracija, jednim dijelom ustaškog podrijetla, po svoj prilici nije htjela slušati kritike na svoj račun.
Za Meštrovića su svi pripadnici totalitarnih ideologija bili jedni te isti, daleko prije nego što će to “postati” u postkomunizmu. “Gorski kurjaci” svih naših ideologija naprosto su - naši kurjaci. Pronalazeći genezu ustaša u primitivizmu, Meštrović zapravo crta genezu svih pristaša totalitarnih ideologija. Oni nisu kurjaci zbog naravi ideologije uz koju pristaju, nego zbog naravi planina s kojih se većina spušta kako bi, zatim, odabrala ovu ili onu stranu zla.
Za Meštrovića je 1941. vrijeme “naših surovih fanatika”, koji oko sebe šire bolesnu “psihozu”. Vladaju se kao da su - hipnotizirani. “Pitaš se gdje je čovjek”, doslovce piše Meštrović, kao da parafrazira Prima Levija (“zar je ovo čovjek”). “I zgadi ti se on i njegovo držanje, bez dostojanstva, bez svijesti o sebi i drugima. Ti ljudi, koji su ljudsko dostojanstvo izgubili u nastaloj psihozi, ili ga nisu ni imali, najoštriji su protivnici onih koji su to dostojanstvo još sačuvali”, piše Meštrović.
Zatvor na zagrebačkoj Savskoj cesti (fotografija preuzeta iz Goldsteinove knjige ‘1941. Godina koja se vraća’) srušen je 1958. godine
Kipar je izdvojio obrat jednog ustaškog “primitivca” i “pračovjeka”, stražara koji je inače lupao čizmama o pod pjevajući hodnikom pjesmu o Mijatu Tomiću. Navirio se u ćeliju dvojice umjetnika i spazio na zidu crteže. “Zar vi to radite?” upitao ih je, a zatim “uzviknuo najtežu kletvu upravljenu poglavniku, dodavši: Kad on takve ljude zatvara, onda neka ide k vragu i on i država i svi mi koje je sa sobom poveo”.
Kljaković i Meštrović bili su zaprepašteni i pitali se “što je to moglo tako djelovati na ovog primitivca” koji je bio “od Duvna, od Tomislavgrada, oklen je bio i Mijat”.
O životnim, pak, uvjetima u zatvoru na Savskoj, koji je srušen 1958., Meštrović ne piše. O tome više kaže Slavko Goldstein u svom memoarskom remek-djelu “1941. - Godina koja se vraća”: “Zatvor je bio pod upravom zagrebačkog Ustaškog redarstva, što znači da je režim bio znatno teži nego u zatvorima pod civilnom upravom u Petrinjskoj ulici u Zagrebu”.
“Zatočenice su cijele dane provodile u zaključanim ćelijama. Tek ujutro bilo bi im dozvoljeno da nakratko odu do sanitarija. Nije bilo šetnje po dvorištu i nije se smjelo pisati kući niti od kuće primati pisma”, zapisao je Goldstein. Posjeti nisu bili dozvoljeni, a svakoga dana 'od 12 do 13 sati' dva ili tri ustaška stražara preuzimali su na glavnom ulazu posude s hranom i pakete za uznike.
Vjerojatno režim za Meštrovića nije bio posve jednak kao za zatvorenice, ali u osnovi se radilo o jednoj te istoj zatvorskoj atmosferi kroz koju je probijalo pjevanje pjesme o junačini Tomiću. U takvoj atmosferi nastali su “Razgovori s Michelangelom”.
A kiparu i nesuđenom piscu tada je bilo gotovo 60 godina. Bio je dugogodišnji profesor na zagrebačkoj Akademiji za umjetnost i umjetni obrt (1922. - 1944.) te njezin rektor dva mandata (1923. - 1932. i 1940. - 1944.). O njegovoj svjetskoj umjetničkoj slavi, pa ni međunarodnim intervencijama da se pusti iz zatvora, ne treba ni trošiti riječi. Michelangelo ga, dakako, nije počeo zanimati tek u Savskoj. Možda je pozornije razmišljao o umjetnikovu odnosu s vlasti, s naručiteljima (dijalog, primjerice, s papom Julijem II. u Sikstinskoj kapeli).
Naime, Meštrovićev rad “Michelangelo, glava” datira još iz 1925. i predstavlja jedan kraj svojevrsne umjetničke parabole na čijem početku stoji poprsje kipara Rodina (1914.) kojega kritika najčešće povezuje s njim, Meštrovićem. Bilo kako bilo, tobože neuki, primitivni Meštrović upravo “Razgovorima” preokreće predodžbu o pastiru koji je napustio kamenjar oko Drniša kako bi izašao pred bečku palaču industrijalca Wittgensteina, Ludwigova oca (Vrelo života, 1904. - 1906.).
Upravo u ovim dijalozima, u kojima je Michelangelo ne samo protagonist, nego i autorov alter ego, “dječak samouk bez ikakve škole” pokazao je učeno razumijevanje renesanse. Tkogod bi mogao reći da je to zasluga bečke Akademije likovnih umjetnosti i njegovih učitelja Helmera, Bitterlicha i Wagnera. No, skloniji sam onima koji će Meštrovićevo poznavanje povijesti umjetnosti otkrivati u njegovim talijanskim boravcima. U salonu Olge Signorelli družio se s Rodinom, Gorkim, Masarykom, Marinettijem, Stanislavskim, Djagiljevim...
Nakon uspjeha na Bijenalu u Veneciji 1914. i sarajevskog atentata Meštrović se vratio u Italiju. I tada je Michelangelova “Pieta” postala sastavnim dijelom njegovih svakodnevnih rimskih hodočašća. A to je ujedno ono djelo firentinskoga genija koje Meštrović u “Razgovorima” najčešće spominje.
“Prekrasna je ona tvoja pijeta što si je učinio, no neki kažu da ona nije naša Bogorodica, već poganska Demetra. Malo ti je prevelika prema sinu, ali njegovo je tijelo prekrasno”, kaže papa Julije II. Michelangelu. Taj je komentar svetogrdan i ponižavajući za ovo remek-djelo. Možda je “sin” malen prema Majci, no tko se usuđuje takvo što govoriti pokraj živućeg kamena?
Koliko god se Meštrović bavio odnosom gospodara i robova, pri čemu je Michelangelo nedvojbeno rob prohtjeva svojih naručitelja, kolikogod se bavio vlašću i slobodom pojedinca, toliko je njegov diskurs o umjetnosti, prvenstveno renesansnoj i antičkoj, pravi stožer “Razgovora s Michelangelom”. Meštrović s pravom, naime, poentira u osmom, završnom dijalogu da je baš kipar pravi knez Toskane, onaj knez koji je nadživio sve svjetovne knezove.
Mimo svake vlasti, upravo je umjetnik jedina vlast prema kojoj su vrijeme i zaborav blagonakloni. S tim je uvjerenjem Meštrović bio uznik stražara iz Tomislavgrada koji je nosio ustašku uniformu. Meštrović je bio baš onaj uznik koji je nadživio svoje tamničare i razotkrio im pravo lice.
Brojne su poveznice Michelangela i Meštrovića. O onoj temeljnoj razini njihova pobratimstva u svemiru ili srodnosti po izboru, o kiparstvu dakle ne treba mnogo govoriti.
Ovdje neću raspredati ni zašto je Meštrović 1911. izlagao u Paviljonu Kraljevine Srbije u Rimu, ni zašto se primio Vidovdanskog ciklusa ili kosovske simbolike. Sve su to poznate priče.
No, s “Razgovorima” postaje jasno da Meštrović ambiciozno raspravlja o graditeljstvu, da ne velim arhitekturi, uspoređujući Svetu Sofiju u Carigradu sa Svetim Petrom u Rimu, na kome je radio i Michelangelo kao jedan od arhitekata. (1938. u Zagrebu je bio podignut Dom hrvatskih likovnih umjetnika u čast kralju Petru po Meštrovićevoj zamisli. Potonja džamija, danas opet umjetnički Dom, obilježava središte grada.)
Kao piscu, Meštroviću je graditeljstvo manje upitni dio Michelangelova stvaranja, dok soneti (književnost) i crtež (kao priprema za kip) predstavljaju upitni dio njegova djela. Meštrović u liku Michelangela zastupa, zapravo, ideju prema kojoj je svakome čovjeku dan samo jedan Božji dar. Kipar ostaje kipar. “Meni nije Bog dao riječi”, kaže Michelangelo.
“Nisam slikar, nego kipar, ništa više”, kaže na drugome mjestu. Možda je i sam Meštrović bio jednako sumnjičav prema svojim spisteljskim radovima, pa je obitelj slijedila njegovu volju u vezi s objavljivanjem njegovih književnih djela. Iako pritom nije jasno kako je Mate Meštrović u prepisci s Donatom, prije deset godina, govorio jedino o romanu, a ove “Razgovore” nije ni spomenuo. Moguće je, stoga, da postoji još koji neotkriveni Meštrovićev rukopis. Bilo kako bilo, već je sada jasno da su pedesete bile vrijeme Meštrovićeva spisateljskog zamaha o kome će povijest književnosti i umjetnosti morati progovoriti na drugačiji način.
Željko Ivanjek
A to ovdje znači da je kipar Ivan Meštrović (Vrpolje 1883. - South Bend 1962.) jedinstven u Hrvata, pa ipak nema, još uvijek, definitivne biografije. Nad tom je činjenicom zdvajao nezavisni istraživač i klasični književni povjesnik Branimir Donat, predstavljajući javnosti Meštrovićev roman “Vatra i opekline”.
Dolazeći povrh memoarskih “Uspomena na političke ljude i događaje” (1961.) i knjige pripovjedaka “Ludi Mile” (1970.), roman “Vatra i opekline” (1998.) - autobiografski ljubavni roman s ključem - nekako je zaokružio književno djelo slavnoga kipara. Pa ipak, radije se raspreda o tome tko su kipareve romantične ljubavi u romanu (Ružena Zatkova Kvoćinski, Marija Račić Banac), negoli o vrsnoći njegova pera.
Sada se s iznenađujućom objavom Meštrovićevih “Razgovora s Michelangelom” (Školska knjiga) pojavljuje, mimo svih ostalih, jedno ključno pitanje: nije li u vezi s rukopisima neumrlog kipara posrijedi jedna velika urota, ili predrasuda, kojoj je glavni cilj očuvati njegovu kiparsku veličinu skrivanjem njegova književnog opusa? Bez obzira na to dolazi li ta pomisao od njegovih nasljednika - djece ili pak od sredine, kako bivše jugoslavenske tako i hrvatske, riječ je o medvjeđoj usluzi velikanu čiju posebnost književna ostvarenja samo dograđuju i zaokružuju.
Kao da se silom i silovanjem htio sačuvati “mali čoban sa Svilaje” na uštrb sjajnog pisca i intelektualca kojega je taj čoban od sebe napravio. Možda Nikola Adžija, koji je prvi upozorio javnost na bogomdanog tinejdžera-pastira, nije bio Cimabue, no svima se svidjelo podržavati predodžbu o momku Meštroviću kao inkarnaciji pastira Giotta. Talent bez rada malim je sredinama podsjetnik na veliki kapitalizam i njegove nasljednice i nasljednike.
A Meštrović je, naprotiv, bio veliki radnik, kao i svi umjetnici od formata. Bio je i, sudeći prema “Michelangelu”, samouki, a sjajni poznavatelj i analitičar renesansne umjetnosti, jedan od onih umjetnika koji doktorandima, ali i nama novinarima stvaraju velike probleme. Kako je, naime, i odakle sve to naučio? Jer, trebao bi biti i ostati tek neuka budala čije ruke tako dobro slijede Božje stvaranje?
Sve to nije dovoljan razlog da Meštrovića hiberniramo ondje odakle je samo došao, da bi nastavio ići vlastitim putem kroz naukovanje od najvećih umjetnika, ali i teoretičara neoplatonizma, odnosno neoneoplatonizma kako predlaže Panofsky, čuvajući prvu titulu za Plotina, a ne za Firentince.
Upravo u trećem razgovoru “Buđenje Adamovo” pisac Meštrović kroz usta dvojice protagonista, Machiavellija i samog Michelangela, ističe svoje poznavanje antičkog utjecaja na renesansu, i svijest kako su ostaci antike oblikovali renesansne majstore (spominje Donatella i Brunelleschija) baš kao što su ovi za rimskog boravka tijekom Prvog svjetskog rata oblikovali njega samoga.
Meštrovićevo je znanje, eto, ostalo toliko da ga nisu popravila dvojica doktora - kiparev sin Mate i pisac pogovora Nikola Batušić - kao ni izdavač (Školska knjiga), odnosno urednici ovog veličanstvenog rukopisa. U njemu Machiavelli pita Michelangela: “Zar ste manje naučili od Ficcina, Benevienija, Politiena nego od Ghirlandaija? Je li za vas bilo više poticaja nego u onim fanatičnim besjedama Jeronimovim?”
To su možda dva ključna pitanja cijele knjige zato što nekako određuju Meštrovićevo stajalište prema odnosu umjetničke teorije i prakse, odnosno stvaranja, ako hoćete umjetničke kritike i umjetničkog djelovanja. U samom je pitanju Meštrović pokazao znanje o firentinskom neoplatonizmu, o njegovu utjecaju na doživljaj ljudskog tijela i umjetnosti u renesansi. Ovo učenje ima implikacija i na njegovo djelo, makar na njegovu monumentalnost, i pritom je sasvim nevažno to što je pogrešno napisao tri od četiri prezimena.
Služeći se pri reviziji rukopisa - započetog u jesen 1941. u ustaškom zatvoru na Savskoj cesti gdje je bio pritvoren “kao mason”” - tko zna kakvim američkim knjigama, Meštrović je iskoristio svoje pravo na formalnu pogrešku koja nikako ne umanjuje postojani i pronicljivi smisao njegova dijaloga. On ovdje odlučno zagovara dvojaku narav umjetničkog učenja - od velikih stvaralaca prošlosti, ali i od velikih pisaca, nekoć filozofa danas teoretičara.
Iza “Ficcino” nesumnjivo se sakrio Marsilio Ficino (1433. - 1499.). Meštrović je mogao pogriješiti u jednom 'c', ali morao je postaviti Ficina na teoretsko čelo zato što je znao da je upravo on otvorio neoplatonsku inačicu koja je zemaljski svijet povezala s nebeskim, uz presudno sudjelovanje antike i evolucionizma Vitruvija i Lukrecija. “Benevieni” zapravo jest Girolamo Benivieni, a “Politien” nitko drugi do Angelo Politian.
“O, ne, messer Niccolo, to se ne da zaboraviti, to je meni ostalo u pamćenju i srcu kao svijeća u tmini”, potvrdio je Meštrovićev Michelangelo svoju upućenost na postavljeno pitanje. Dakle, učio je od spomenutih filozofa, baš kao i od Ghirlandaija (Domenico Ghirlandaio).
No, zašto je Meštrovićev rukopis “Razgovori s Michelangelom” čekao na objavljivanje punih 66 godina? Riječ je o rukopisu “drama”, kako kaže kiparev sin Mate u proslovu, preciznije osam jednočinih drama u formi disputacijskog dijaloga, kako ih određuje Batušić u Pogovoru. Svih osam dijaloga objedinjuje lik Michelangela koji se u svakom pojavljuje kao protagonist, dok broj ostalih sudionika varira od dvije do tri ili pet osoba. Pozivom na zajedničku temu - stvaranje jednog klasičnog i bezupitnog umjetnika - može se reći da je Meštrović napisao “veliku postajnu dramu s osam različitih mansija, odnosno scenskih boravišta”.
Vremenski ona prati Michelangela od početka umjetničke karijere, preko “najvažnijih” mjesta njezina sazrijevanja i afirmacije do smrti i odra. Kako Michelangelo praktično razgovara sa svojim kolegama (Lippi, Botticelli, Perugino, Leonardo), odnosno naručiteljima (papa Julije II., kardinali), tako se kao svojevrsni provodni motiv pojavljuje pitanje umjetničke slobode.
“U oluji koja je bjesnjela u Europi i u svijetu, dospio sam i ja, kao prijatelj Kljaković (Joza), u zatvor na Savskoj cesti”, zabilježio je Meštrović u Predgovoru knjizi (Kako su nastali ovi Razgovori), napisanom 1952. u Syracusi, u američkoj saveznoj državi New York. Zahvaljujući “jednom ustaškom oficiru” koji im je prokrijumčario “nekoliko manjih listova pisaćeg papira”, Meštrović je i napisao ovu knjigu.
Prije im je taj isti oficir “švercovao” cigarete. “Komunisti (koji su bili zatvoreni u sobi sučelice našoj s druge strane hodnika) nam nakon nekoliko dana poručiše da je to buržujski sistem da nam se 'švercaju' cigarete: “Kad vas mi, poslije, zatvorimo, nećemo vam dati cigareta...” Mi smo se smješkali, divili zagonetnoj ljudskoj psihi i govorili: "Ovi naši ljudi su gorski kurjaci, ma koju ideologiju ispovijedali”, dodao je Meštrović.
Je li prethodna konstatacija bila pravi razlog “skrivanja” ovog Meštrovićeva rukopisa? “Pokušao ga je objaviti, no nije uspio”, kaže lapidarno kiparev sin Mate. Ne kaže je li baš Predgovor smetao i jednima i drugima, dakle i ustašama i partizanima. Pedesetih se o zločinima komunista šutjelo i provodilo ih se (Goli otok), a hrvatska emigracija, jednim dijelom ustaškog podrijetla, po svoj prilici nije htjela slušati kritike na svoj račun.
Za Meštrovića su svi pripadnici totalitarnih ideologija bili jedni te isti, daleko prije nego što će to “postati” u postkomunizmu. “Gorski kurjaci” svih naših ideologija naprosto su - naši kurjaci. Pronalazeći genezu ustaša u primitivizmu, Meštrović zapravo crta genezu svih pristaša totalitarnih ideologija. Oni nisu kurjaci zbog naravi ideologije uz koju pristaju, nego zbog naravi planina s kojih se većina spušta kako bi, zatim, odabrala ovu ili onu stranu zla.
Za Meštrovića je 1941. vrijeme “naših surovih fanatika”, koji oko sebe šire bolesnu “psihozu”. Vladaju se kao da su - hipnotizirani. “Pitaš se gdje je čovjek”, doslovce piše Meštrović, kao da parafrazira Prima Levija (“zar je ovo čovjek”). “I zgadi ti se on i njegovo držanje, bez dostojanstva, bez svijesti o sebi i drugima. Ti ljudi, koji su ljudsko dostojanstvo izgubili u nastaloj psihozi, ili ga nisu ni imali, najoštriji su protivnici onih koji su to dostojanstvo još sačuvali”, piše Meštrović.
Zatvor na zagrebačkoj Savskoj cesti (fotografija preuzeta iz Goldsteinove knjige ‘1941. Godina koja se vraća’) srušen je 1958. godine
Kipar je izdvojio obrat jednog ustaškog “primitivca” i “pračovjeka”, stražara koji je inače lupao čizmama o pod pjevajući hodnikom pjesmu o Mijatu Tomiću. Navirio se u ćeliju dvojice umjetnika i spazio na zidu crteže. “Zar vi to radite?” upitao ih je, a zatim “uzviknuo najtežu kletvu upravljenu poglavniku, dodavši: Kad on takve ljude zatvara, onda neka ide k vragu i on i država i svi mi koje je sa sobom poveo”.
Kljaković i Meštrović bili su zaprepašteni i pitali se “što je to moglo tako djelovati na ovog primitivca” koji je bio “od Duvna, od Tomislavgrada, oklen je bio i Mijat”.
O životnim, pak, uvjetima u zatvoru na Savskoj, koji je srušen 1958., Meštrović ne piše. O tome više kaže Slavko Goldstein u svom memoarskom remek-djelu “1941. - Godina koja se vraća”: “Zatvor je bio pod upravom zagrebačkog Ustaškog redarstva, što znači da je režim bio znatno teži nego u zatvorima pod civilnom upravom u Petrinjskoj ulici u Zagrebu”.
“Zatočenice su cijele dane provodile u zaključanim ćelijama. Tek ujutro bilo bi im dozvoljeno da nakratko odu do sanitarija. Nije bilo šetnje po dvorištu i nije se smjelo pisati kući niti od kuće primati pisma”, zapisao je Goldstein. Posjeti nisu bili dozvoljeni, a svakoga dana 'od 12 do 13 sati' dva ili tri ustaška stražara preuzimali su na glavnom ulazu posude s hranom i pakete za uznike.
Vjerojatno režim za Meštrovića nije bio posve jednak kao za zatvorenice, ali u osnovi se radilo o jednoj te istoj zatvorskoj atmosferi kroz koju je probijalo pjevanje pjesme o junačini Tomiću. U takvoj atmosferi nastali su “Razgovori s Michelangelom”.
A kiparu i nesuđenom piscu tada je bilo gotovo 60 godina. Bio je dugogodišnji profesor na zagrebačkoj Akademiji za umjetnost i umjetni obrt (1922. - 1944.) te njezin rektor dva mandata (1923. - 1932. i 1940. - 1944.). O njegovoj svjetskoj umjetničkoj slavi, pa ni međunarodnim intervencijama da se pusti iz zatvora, ne treba ni trošiti riječi. Michelangelo ga, dakako, nije počeo zanimati tek u Savskoj. Možda je pozornije razmišljao o umjetnikovu odnosu s vlasti, s naručiteljima (dijalog, primjerice, s papom Julijem II. u Sikstinskoj kapeli).
Naime, Meštrovićev rad “Michelangelo, glava” datira još iz 1925. i predstavlja jedan kraj svojevrsne umjetničke parabole na čijem početku stoji poprsje kipara Rodina (1914.) kojega kritika najčešće povezuje s njim, Meštrovićem. Bilo kako bilo, tobože neuki, primitivni Meštrović upravo “Razgovorima” preokreće predodžbu o pastiru koji je napustio kamenjar oko Drniša kako bi izašao pred bečku palaču industrijalca Wittgensteina, Ludwigova oca (Vrelo života, 1904. - 1906.).
Upravo u ovim dijalozima, u kojima je Michelangelo ne samo protagonist, nego i autorov alter ego, “dječak samouk bez ikakve škole” pokazao je učeno razumijevanje renesanse. Tkogod bi mogao reći da je to zasluga bečke Akademije likovnih umjetnosti i njegovih učitelja Helmera, Bitterlicha i Wagnera. No, skloniji sam onima koji će Meštrovićevo poznavanje povijesti umjetnosti otkrivati u njegovim talijanskim boravcima. U salonu Olge Signorelli družio se s Rodinom, Gorkim, Masarykom, Marinettijem, Stanislavskim, Djagiljevim...
Nakon uspjeha na Bijenalu u Veneciji 1914. i sarajevskog atentata Meštrović se vratio u Italiju. I tada je Michelangelova “Pieta” postala sastavnim dijelom njegovih svakodnevnih rimskih hodočašća. A to je ujedno ono djelo firentinskoga genija koje Meštrović u “Razgovorima” najčešće spominje.
“Prekrasna je ona tvoja pijeta što si je učinio, no neki kažu da ona nije naša Bogorodica, već poganska Demetra. Malo ti je prevelika prema sinu, ali njegovo je tijelo prekrasno”, kaže papa Julije II. Michelangelu. Taj je komentar svetogrdan i ponižavajući za ovo remek-djelo. Možda je “sin” malen prema Majci, no tko se usuđuje takvo što govoriti pokraj živućeg kamena?
Koliko god se Meštrović bavio odnosom gospodara i robova, pri čemu je Michelangelo nedvojbeno rob prohtjeva svojih naručitelja, kolikogod se bavio vlašću i slobodom pojedinca, toliko je njegov diskurs o umjetnosti, prvenstveno renesansnoj i antičkoj, pravi stožer “Razgovora s Michelangelom”. Meštrović s pravom, naime, poentira u osmom, završnom dijalogu da je baš kipar pravi knez Toskane, onaj knez koji je nadživio sve svjetovne knezove.
Mimo svake vlasti, upravo je umjetnik jedina vlast prema kojoj su vrijeme i zaborav blagonakloni. S tim je uvjerenjem Meštrović bio uznik stražara iz Tomislavgrada koji je nosio ustašku uniformu. Meštrović je bio baš onaj uznik koji je nadživio svoje tamničare i razotkrio im pravo lice.
Brojne su poveznice Michelangela i Meštrovića. O onoj temeljnoj razini njihova pobratimstva u svemiru ili srodnosti po izboru, o kiparstvu dakle ne treba mnogo govoriti.
Ovdje neću raspredati ni zašto je Meštrović 1911. izlagao u Paviljonu Kraljevine Srbije u Rimu, ni zašto se primio Vidovdanskog ciklusa ili kosovske simbolike. Sve su to poznate priče.
No, s “Razgovorima” postaje jasno da Meštrović ambiciozno raspravlja o graditeljstvu, da ne velim arhitekturi, uspoređujući Svetu Sofiju u Carigradu sa Svetim Petrom u Rimu, na kome je radio i Michelangelo kao jedan od arhitekata. (1938. u Zagrebu je bio podignut Dom hrvatskih likovnih umjetnika u čast kralju Petru po Meštrovićevoj zamisli. Potonja džamija, danas opet umjetnički Dom, obilježava središte grada.)
Kao piscu, Meštroviću je graditeljstvo manje upitni dio Michelangelova stvaranja, dok soneti (književnost) i crtež (kao priprema za kip) predstavljaju upitni dio njegova djela. Meštrović u liku Michelangela zastupa, zapravo, ideju prema kojoj je svakome čovjeku dan samo jedan Božji dar. Kipar ostaje kipar. “Meni nije Bog dao riječi”, kaže Michelangelo.
“Nisam slikar, nego kipar, ništa više”, kaže na drugome mjestu. Možda je i sam Meštrović bio jednako sumnjičav prema svojim spisteljskim radovima, pa je obitelj slijedila njegovu volju u vezi s objavljivanjem njegovih književnih djela. Iako pritom nije jasno kako je Mate Meštrović u prepisci s Donatom, prije deset godina, govorio jedino o romanu, a ove “Razgovore” nije ni spomenuo. Moguće je, stoga, da postoji još koji neotkriveni Meštrovićev rukopis. Bilo kako bilo, već je sada jasno da su pedesete bile vrijeme Meštrovićeva spisateljskog zamaha o kome će povijest književnosti i umjetnosti morati progovoriti na drugačiji način.
Michelangelo i Meštrović
|
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....