Vijest o smrti pisca i izdavača Alberta Goldsteina (1943.-2007.) šokirala me kao što takve vijesti šokiraju svakog onog tko s preminulim ima odoka urečen sastanak. Posebno onog koji ga znade, pa makar izdaleka, više od četvrt stoljeća.
Sreli smo se još ovog proljeća na dodjeli nagrade Jutarnjeg, u Klovićevim dvorima. Berti, kako smo Goldsteina nazivali i mi koji smo bili samo njegovi znanci, ali ne i prijatelji, došao je kao izdavačka pratnja svoga autora, Dubravka Škiljana. Malo tko je, zapravo, mogao objaviti Mappu mundi. Goldstein je oduvijek bio takav izdavač, još od vremena kada je 80-ih u Grafičkom zavodu Hrvatske vodio takozvanu Borgesovu biblioteku. Onu koja je svojim grafičkim izgledom, ali i izborom autora (Papini, Voltaire itd.) stršala u sivilu tadašnje ponude.
Dogovorili smo se da ću navratiti u njegov čardak 'ni na nebu ni na zemlji' na Novoj Vesi, odnosno u ured Izdanja Antibarbarus koji je vodio niz godina. I to na samo svoj, prepoznatljiv način, na način jedne autentične intelektualne osobnosti koja ga je pratila u radu kamo god je došao. Goldsteinov urednički potpis pokazao je da urednik ne samo 'potpisuje' knjige, već i radi na njima, naručuje ih, izaziva njihov nastanak. Svaka je knjiga svijet za sebe, a Berti je tijekom desetljeća stvarao vlastitu, Goldsteinovu biblioteku koja je mijenjala izdavačke kuće, ali je ostala prvobitno i jedinstveno njegovom.
Albert Goldstein rođen je 31. 1. 1943. u Zagrebu. Polazio pučku školu u Splitu i Beogradu. Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet (1961.-'68.) završio u Zagrebu. Časopis Teka uređivao od 1972. do 1978. Od 1972. profesionalni urednik u izdavačkim kućama u Zagrebu (GZH, A. Cesarec). 1993. suosnivač izdavačke kuće Izdanja Antibarbarus. S francuskog preveo 'Knjigu smijeha i zaborava' Kundere. Autorska djela: 'Pamfilos ili pripovijesti dokonjaka' (priče, 1971.); 'Usmjereni odgoj Anne Boleyn' (poeme, 1982.); 'Orfejev posao' (poeme, 1990.).
Nažalost, nisam kao recenzent imao priliku pisati ni o jednoj knjizi ovoga preminulog pisca. Čak mi se čini da mnogi mlađi ljudi u njegovoj izdavačkoj samozatajnosti nisu prepoznavali i autora koji je u vremenu samoreklamerstva šutio o sebi. Na brzu ruku svrstan među hrvatske borhesovce, Goldstein je u tišini pokrajnje 'sobice' ispisao možda malobrojno naslovima, ali autentično prozno-poetsko djelo.
Možda mu žanrovi nisu bili toliko bitni - priče i poeme tako reći proznih naslova - pa nije odgovarao 'našim' čistim graničnim stavovima. No vjerujem da autentičnost Goldsteinova književnog rukopisa s vremenom mora zadobiti onaj značaj koji sadrži u halabuci pomodnog, medijskog i samoreklamerskog. Goldstein nije bio takav urednik, ni izdavač, držao se duhovnog prostora, malenog, ali vlastitog, i nije ga prilagođavao nalozima dana i heteri publike odnosno javnosti.
Žao mi je što ovaj tekst ne pišem Albertu koji, recimo, sjedi negdje na brijegu u Grožnjanu s Grlićem i Zuppom početkom danas dalekih 90-ih. Kada smo ondje sjedili zajedno. Žao mi je što ga ne pišem Albertu u Novoj Vesi, koji će sjediti ondje sa mnom ili nekim drugim za koji dan. Eto, to se dogodilo. Smrt. Jednom prilikom zahvalio sam mu zato što mi je odbio jedan rukopis i prisilio me da se suočim sa sobom. 'Možda to nisam napravio dobro', rekao mi je Albert Goldstein.
Malo tko je to mogao, usudio se izreći. Bilo kome, ne tek potpisanome. Napokon, to je glasno priznanje samome sebi. Malo tko to još može reći poslije Bertija Goldsteina. Žaliti za nedogođenim susretima možda samo poučava da je dobrog društva, i to dobrog uredničko-književničkog društva tako malo. Da ga iskupljuje tek naša bahatost prema životu. Bok, Bertie, rekao sam Goldsteinu pozdravljajući se od njega posljednji put.
Nisam znao da ćemo se naći negdje drugdje, ali svakako više ne u njegovoj izdavačkoj kući Izdanja Antibarbarus. Osnovao ju je s pokojnim Nikšom Župom i - Vjeranom Zuppom, s kojim je prolazio umjetničkim svijetom još od ITD-a. A samo je sudbina htjela da je jedna od posljednjih knjiga na kojima je Goldstein kao urednik radio bila upravo Zuppina knjiga "Ispruženi jezik". Goldstein je znao da dobre knjige ne treba gurati, pa ni u medije, jer njih 'reklamiraju' tišina i ispraznost glasne 'braće'. Imao je pravo. Nedostajat će nam diskretni šarm njegove osobe, no knjige živjet će. Zbogom, Berti.
Željko Ivanjek
Sreli smo se još ovog proljeća na dodjeli nagrade Jutarnjeg, u Klovićevim dvorima. Berti, kako smo Goldsteina nazivali i mi koji smo bili samo njegovi znanci, ali ne i prijatelji, došao je kao izdavačka pratnja svoga autora, Dubravka Škiljana. Malo tko je, zapravo, mogao objaviti Mappu mundi. Goldstein je oduvijek bio takav izdavač, još od vremena kada je 80-ih u Grafičkom zavodu Hrvatske vodio takozvanu Borgesovu biblioteku. Onu koja je svojim grafičkim izgledom, ali i izborom autora (Papini, Voltaire itd.) stršala u sivilu tadašnje ponude.
Dogovorili smo se da ću navratiti u njegov čardak 'ni na nebu ni na zemlji' na Novoj Vesi, odnosno u ured Izdanja Antibarbarus koji je vodio niz godina. I to na samo svoj, prepoznatljiv način, na način jedne autentične intelektualne osobnosti koja ga je pratila u radu kamo god je došao. Goldsteinov urednički potpis pokazao je da urednik ne samo 'potpisuje' knjige, već i radi na njima, naručuje ih, izaziva njihov nastanak. Svaka je knjiga svijet za sebe, a Berti je tijekom desetljeća stvarao vlastitu, Goldsteinovu biblioteku koja je mijenjala izdavačke kuće, ali je ostala prvobitno i jedinstveno njegovom.
Albert Goldstein rođen je 31. 1. 1943. u Zagrebu. Polazio pučku školu u Splitu i Beogradu. Klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet (1961.-'68.) završio u Zagrebu. Časopis Teka uređivao od 1972. do 1978. Od 1972. profesionalni urednik u izdavačkim kućama u Zagrebu (GZH, A. Cesarec). 1993. suosnivač izdavačke kuće Izdanja Antibarbarus. S francuskog preveo 'Knjigu smijeha i zaborava' Kundere. Autorska djela: 'Pamfilos ili pripovijesti dokonjaka' (priče, 1971.); 'Usmjereni odgoj Anne Boleyn' (poeme, 1982.); 'Orfejev posao' (poeme, 1990.).
|
BIOGRAFIJA
|
Možda mu žanrovi nisu bili toliko bitni - priče i poeme tako reći proznih naslova - pa nije odgovarao 'našim' čistim graničnim stavovima. No vjerujem da autentičnost Goldsteinova književnog rukopisa s vremenom mora zadobiti onaj značaj koji sadrži u halabuci pomodnog, medijskog i samoreklamerskog. Goldstein nije bio takav urednik, ni izdavač, držao se duhovnog prostora, malenog, ali vlastitog, i nije ga prilagođavao nalozima dana i heteri publike odnosno javnosti.
Žao mi je što ovaj tekst ne pišem Albertu koji, recimo, sjedi negdje na brijegu u Grožnjanu s Grlićem i Zuppom početkom danas dalekih 90-ih. Kada smo ondje sjedili zajedno. Žao mi je što ga ne pišem Albertu u Novoj Vesi, koji će sjediti ondje sa mnom ili nekim drugim za koji dan. Eto, to se dogodilo. Smrt. Jednom prilikom zahvalio sam mu zato što mi je odbio jedan rukopis i prisilio me da se suočim sa sobom. 'Možda to nisam napravio dobro', rekao mi je Albert Goldstein.
Malo tko je to mogao, usudio se izreći. Bilo kome, ne tek potpisanome. Napokon, to je glasno priznanje samome sebi. Malo tko to još može reći poslije Bertija Goldsteina. Žaliti za nedogođenim susretima možda samo poučava da je dobrog društva, i to dobrog uredničko-književničkog društva tako malo. Da ga iskupljuje tek naša bahatost prema životu. Bok, Bertie, rekao sam Goldsteinu pozdravljajući se od njega posljednji put.
Nisam znao da ćemo se naći negdje drugdje, ali svakako više ne u njegovoj izdavačkoj kući Izdanja Antibarbarus. Osnovao ju je s pokojnim Nikšom Župom i - Vjeranom Zuppom, s kojim je prolazio umjetničkim svijetom još od ITD-a. A samo je sudbina htjela da je jedna od posljednjih knjiga na kojima je Goldstein kao urednik radio bila upravo Zuppina knjiga "Ispruženi jezik". Goldstein je znao da dobre knjige ne treba gurati, pa ni u medije, jer njih 'reklamiraju' tišina i ispraznost glasne 'braće'. Imao je pravo. Nedostajat će nam diskretni šarm njegove osobe, no knjige živjet će. Zbogom, Berti.
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....