Kako si se nosila s tom prirodnom katastrofom - tinejdžerima u kući - o tome piši, kaže mi kolegica, ti si to prošla… Da prošla! Tinejdžeri su moja strast, moja propast, moje veselje, moj život. Kako sve to svesti na par tisuća znakova?
Jedna iskusna prijateljica dugo me upozoravala: djeca nisu naši prijatelji, oni su naš neprijatelj! I to onaj koji nikad ne spava pa moraš biti neprestano budna. Hm hm. Druga je tvrdila u prazno, kao u TV emisijama, samo je važno razgovarati, što više i što duže i postati njihov prijatelj, bez jasnih uputa kako se to razgovara s djecom koja glasnom muzikom i zatvorenim vratima sobe poručuju da samo žele da ih se pusti na miru, najvjerojatnije na internetu.
Knjige ne nude sve odgovore
Treća prijateljica smatra - a ona je najbliža onome što sam naučila u dugim razgovorima s psihologom - da djecu upravo treba što više “pustiti na miru”, da sami donose odluke, da se sami bore u školi, da se sami snalaze u pravom i virtualnom svijetu i sami rješavaju svoje ljubavne i druge nedoumice (osim ako pomoć zatraže eksplicitno, kad im obavezno moramo pomoći, ostaviti sve drugo i slušati pažljivo što nam imaju reći). No, prijatelji vam nude samo dijeliće te velike zagonetke, gotovo kušnje, u koju uvijek uranjaš sam.
Zajednička pravila
Mnogi psiholozi ne vole riječ odgoj, čini im se kao da se govori o dresuri ili pretvaranju djeteta u poslušnika - a znamo da poslušnici ne prolaze naročito dobro u životu. Neke škole psihologije demokratičnom i primjerenijom smatraju riječ suživot, jer sugerira izgradnju zajedničkih pravila i života u kojem se svi u obitelji osjećaju dobro.
Ovo je jako važno zbog toga što vodi do jedne naoko banalne, no najvažnije istine o odgoju koju vam gotovo nitko neće reći, a pogotovo ne stotine self help knjiga na tu temu. Dakle: ne postoji jedna savršena metoda odgoja za sve obitelji! Svaka knjiga koja sugerira zbunjenim roditeljima da nudi sve odgovore zapravo skriva suštinu.
U nastupu nekog ludila ja sam jednom davno, između ostalih, kupila i knjigu jednog američkog veoma popularnog “savjetnika za odgoj djece” koji svoje knjige prodaje u milijunskim nakladama. Knjiga se zove “Dare to Discipline” (“Osmjelite se i kažnjavajte”), a u njoj objašnjava kako malu djecu treba i fizički disciplinirati - i tako ih naučiti da zauvijek slušaju - povlačenjem čuperka kose iznad uha, jer to nije zlostavljanje, već dobrodošla roditeljska intervencija, tvrdi, iako počiva na boli i primjeni sile jačeg nad slabijim.
Hoću reći, na tržištu ima najrazličitijih priručnika za roditelje, no istina je zapravo bjelodana.
Svaka obitelj u okvirima svojih životnih vrijednosti i potreba na neki način zapravo kreira svoju školu odgoja - odnos prema djeci, obavezama u kući, moralu, školi, ne može izaći iz priručnika, već iz vrijednosti koje određena obitelj zastupa.
Nitko ne može uvjeriti cure iz udruge Rode da djecu ne treba dojiti kad već progovore i trče po sobi ili alternativce da je iznimno važno da tinejdžer svoju sobu drži urednom i svake nedjelje ide u crkvu.
Osobni stav
Što se radi nedjeljom i što se ne radi baš nikada obitelj mora sama za sebe odlučiti i organski, iz vlastitih životnih vrijednosti postavljati pravila. Nitko s tinejdžerom u nekoj žučnoj diskusiji neće pobijediti ako bude zastupao stav: tako se živi, tako se u dobrim obiteljima provode nedjelje i praznici. Svaka diskusija koju roditelj želi dobiti mora započeti s osobnim stavom: meni je važno da si uredna, da pročitaš “Rat i mir”, da barem jednom poslušaš “You Can Leave Your Hat On” (dobro, to je važno Tomiću)… Dakako, nakon toga mogu uslijediti brojne tinejdžerske primjedbe, ali ako čvrsto zastupate svoje etičke i druge vrijednosti, u raspravi ne možete izgubiti.
Ono što je zapravo u takvom odgoju najteže, za tu vrstu stava potrebno je samopoštovanje, odnosno odluka da se u vlastitom životu i mi želimo i smijemo osjećati dobro. Ako to ne možete uz dijete koje je, recimo, odlikaš, ali se odijeva poput ruske sponzoruše ili Nancy Spungen, pankerice i narkomanke kojoj je na kraju Sid Vicious zabio u trbuh finski nož u tuči, to svojoj tinejdžerki svakako morate reći. Mirno i jasno, s puno respekta za svoje životne stavove i odabire.
Nađite se u sredini
Objasnite da u vašoj kući nema samo tinejdžer pravo na sretan život, već da vas je više s istim pravima: ponudite da se nađete negdje u sredini. No, to sa samopoštovanjem i zastupanjem vlastitih potreba, to je problem gotovo svih žena koje poznajem. Baš zato mnogi psiholozi smatraju da je za uspostavljanje sretnog odnosa s tinejdžerima najvažnije da roditelji prvo srede sebe. Ukratko, prije psihoterapije za “tinejdžera u nevolji”, bolje da terapiju prođu majka ili otac, onaj tko ima najviše problema s djecom. Kako da se netko postavi kao razuman, blagonaklon no čvrst vođa, onaj koji uspostavlja i određuje pravila koja vrijedi slijediti, ako ne poštuje samog sebe?
Neraskidiva veza
Još jednu važnu stvar sam naučila, priznajem, od stručnjaka, a rijetko ćete je čuti: roditelji nisu tu da u svakom trenutku djecu zaštite od tuge, frustracije ili životnog nezadovoljstva. Djeca se moraju naučiti nositi i s tim emocijama, koje su sastavni dio života. Naučite reći “ne”, jasno i glasno.
Ne moraju biti oduševljeni svakom vašom odlukom, nemojte se ulagivati vlastitom djetetu u strahu da će vas odbaciti. Ono nije vaš ljubavnik u prvim danima veze, vaše su veze neraskidive i zato smijete reći sve što osjećate. Ako je potrebno, povremeno, kao Hamlet, kažite sebi: “Ja moram surov biti da bih dobar bio”.
I još nešto za kraj, ne manje važno: razgovor s tinejdžerima zna biti tako zanimljiv, pun smijeha (oni imaju sjajan smisao za humor koji život nije dotakao), od njih se toliko može učiti o filmu, glazbi, književnosti, novinama. Neprocjenjivo!