Proteklih dana imali smo priliku, u većoj frekvenciji nego inače, biti informirani kako ni premijer osobno, ni ministri pojedinačno, a ni Vlada u cjelini nisu ništa posebno odgovorni za probleme koje građani primjećuju kao akutne u društvu.
Vlada je provela cijeli ovaj tjedan uglavnom u žustrim odbacivanjima svake odgovornosti, a zatim i u otklanjanju bilo kakvih nerealnih očekivanja javnosti u vezi s tim da bi oni možda mogli nešto i riješiti. Bilo da se radilo o stanju s Hitnom pomoći, o neprilikama s Uljanikom, o pogreškama s lex Agrokorom, sigurnosnim problemima na prometnicama ili bilo čemu drugome što se nametnulo kao konkretan izazov.
U dobro uređenim i razvijenim društvima, istina, vlade ni ne bi trebalo za sve zapitkivati, mnoge bi funkcije države efikasnije zamijenilo tržište, naravno kad bi ono bilo zasađeno na zdravim temeljima i ostavljeno da se razvija bez ometanja od politike na državnoj i posebno na lokalnim razinama.
No i tad bi se odgovorne vlade i dalje s pravom pitalo zašto se aktivno ne unapređuje javno zdravstvo, radi li policija dovoljno na prevenciji neodgovorne vožnje, pitalo bi ih se sa sto povoda o genezi krivih strateških odluka o ulaganjima u brodogradnju i nitko ne bi bio odgovorniji od njih za svaki eventualni promašaj u procesu najveće državne intervencije, kakva je bila ova s Agrokorom.
Ova se vlada, međutim, obložila nevidljivom gumom nekakvog neobjašnjivog imuniteta - koji je stečen uglavnom na dojmu “ma pusti, ovi barem nisu radikalni” - toliko su obloženi da već postaje zabavno pratiti kojom brzinom i s koliko birokratske hladnoće, povremeno i drskosti, ljudi kojima je povjereno upravljati državom odbacuju odgovornost za stvari koje građani prepoznaju kao prioritete. Sve se o njih odbija.
Ova vlada jednostavno ne želi i ne podnosi biti ni sekunde ometana u obavljanju vlastite agende, koja možda i nije do kraja postavljena u ovisnosti o potrebama većine građana niti je, kao što vidimo, nešto prilagodljiva nepredviđenim događajima u iznenadnom trenutku. To je također nekakav rad po “jamstvenoj kartici”, ali ne onoj neistinitoj Sanaderovoj koja je barem bila sastavljena tako da građani mogu pomisliti da se možda odnosi i na njih, nego po nekoj nevidljivoj, javno neispisanoj, o kojoj, lako moguće, ne znaju sve detalje ni svi ministri u Vladi. Ova vlada kao da je na ulazna vrata izvjesila hotelsku etiketicu za sobarice: Do not disturb/Ne uznemiravaj.
Nemojte nas gnjaviti u vezi s ukidanjem drugog stupa, nismo mi krivi za vaše mirovine. Nemojte ni oko pucanja cijevi u operacijskim dvoranama, nismo mi gradili bolnice. Nemojte nas maltretirati oko boljeg obrazovanja, pa znate da tu imamo svjetonazorske sudare svjetova. Nemojte oko brodogradilišta, ne da nam Europska komisija. Nemojte oko divljeg turizma, pa znate koliko je glasača među privatnim iznajmljivačima. Nemojte oko poreza na nekretnine, nije se tu nitko usudio dirati pa nećemo ni mi.
Kažete, previše je mirovina od kojih se ne može živjeti? OK, evo, oprostit ćemo vam dvije zadnje ovrhe. I, da, znamo već, izbije li opet neka vatrena stihija u Dalmaciji, morat ćemo svi ministri na teren i nešto ćemo tamo zabrinuto govoriti, ali, vjerujte nam, uz ove prave stvari kojima se mi bavimo, a koje vi površni građani ne možete ni dokučiti, to će za nas biti neopisiva gnjavaža i gubljenje dragocjenog vremena.
Ukratko, stav koji Vlada emitira u javnost u najvećoj je mjeri prezriv prema jednostavnim očekivanjima građana: da imaju više prilika za zaposlenje, manje razloga za razmišljanje o iseljavanju, da raspolažu nešto malo većim budžetom, da ne moraju godinama čekati na liječničke preglede, da iz godine u godinu imaju sve više prilika da u Hrvatskoj pametnije školuju svoju djecu...
Močvarni sustav, naprotiv, stvara društvo u kojem pravi problemi građana, poput, evo, švicarca, bivaju riješeni tek kad se građani sami organiziraju, državi usprkos, a na raspolaganje im se, što iz altruizma, što iz nekih svojih interesa, stave zainteresirani eksperti iz privatnog sektora, pravnici, odvjetnici i drugi.
S druge strane, državni sustav pravnika i činovnika nakaradno se koristi za utuživanje časti neuspješnih ministara poput Kujundžića pa će se na bilo kakvo unapređenje zdravstva opet morati čekati građanske inicijative, djelovanje različitih udruga za obeštećenja zbog propusta u liječenjima i slično, jer će javni sustav biti vječno zauzet podržavanjem pukog preživljavanja postojećeg, lošeg stanja.
Neće se ni obrazovni sustav prije svega unaprijediti zahvaljujući (imaginarnom) usklađenom, samoprijegornom radu svih Vladinih resora. Ne, najveće će proboje opet učiniti građanske inicijative, poput recimo one Nenada Bakića, poduzetnika koji je sebi u višegodišnji fokus stavio dodatno informatičko opismenjivanje novih generacija.
To da se Vlada najmanje bavi njima građani jako dobro osjećaju.
I stoga, ne crpi Plenkovićeva administracija svoje varljivo samopouzdanje iz osjećaja da su s građanima uspostavili odnos povjerenja, nego isključivo iz uvida u stupanj devastiranosti opozicije u državi. Nisu ministri tako lagani u odmahivanjima zato što bi tobože uočavali kako ih građani podržavaju i vjeruju u njihove odluke. Ne, stvar i dalje počiva isključivo na tome da je sve lakše kad opozicije - nema.
Ljudi se danas s puno nesputanog naslađivanja zgražaju nad rezultatima i dometima Davora Bernardića i tu svakodnevno padaju nekontrolirane uvrede i omalovažavanja. Ruku na srce, nije da Bernardić i SDP nisu sve to u velikoj mjeri zaslužili, ali, opet, tih njihovih 20-ak posto iz anketa u usporedbi s HDZ-ovih oko 25 posto nije neka razlika na kojoj bi se HDZ-ov premijer mogao uspavati od osjećaja bezbrižnosti.
Posebno kad se zna da su u ridikulizaciju SDP-a pozvani i uključeni apsolutno svi, a da je front permanentnog spašavanja Plenkovićeve vlade zasad još dugačak kao rusko-kineska granica.