Maribor s okolicom ima više instaliranih solarnih panela za proizvodnju električne energije od cijele Hrvatske. U trenucima kad Europska unija na temelju Europskog zelenog plana donosi regulativu kojom će se i zakonski obvezati na postizanje klimatske neutralnosti i konzekventne dekarbonizacije energetike do 2050. godine, ova spoznaja svakako ne pobuđuje optimizam oko pozicije Hrvatske u tom procesu.
Razlozi tako slabe investicijske aktivnosti po pitanju proizvodnje energije iz obilno dostupnog energenta - kao što je u Hrvatskoj Sunčeva svjetlost - ugrubo se mogu podvesti pod toksični koktel tržišne nerazvijenosti, loših regulatornih rješenja i djelovanja raznih interesnih skupina.
Je li Hrvatska u polju solarne energetike trebala i mogla napraviti više, učestalo je pitanje na domaćim energetskim forumima, no suštinski i potpuno promašeno. Fokus na prošle događaje poprilična je distrakcija pri razmišljanju o budućnosti. Već u bliskoj budućnosti pred Hrvatskom se otvara povijesna prilika da pokrene praktički nezapamćen investicijski ciklus u energetskom sektoru. Je li sazreo trenutak za Hrvatski solarni plan?
Iz više razloga odgovor na to pitanje mogao bi biti potvrdan. Kao prvo, nema nikakve sumnje da Hrvatska raspolaže vrlo značajnim solarnoenergetskim potencijalima. To je od ključne važnosti jer je insolacija najvažniji faktor koji određuje produktivnost sunčanih elektrana, a samim time i profitabilnost investicija. Za usporedbu, insolacija u središnjoj Istri je kojih 30 posto viša, a u dalmatinskom zaleđu 40 posto viša nego u okolici Münchena.
Pojednostavljeno rečeno, to znači da po jedinici instalirane snage solarna elektrana u Hrvatskoj proizvodi 30 do 40 posto više energije nego u južnoj Njemačkoj. A to, pak, znači i da će investitor u u Hrvatskoj, uz više-manje isti trošak, imati 30 do 40 posto kraći rok povrata ulaganja. Uz adekvatne kapacitete prijenosa električne energije prema susjednim državama - a njih Hrvatska posjeduje - i energetska i ekonomska logika sugerira da Hrvatska ima potencijala postati svojevrsni proizvodni hub za sjevernije, manje osunčane države.
Pri tome će poticaj za konkurentnost solarne energije doći iz tri izvora. S jedne strane, dobre su šanse da će se rapidni pad cijena solarnih fotovoltičnih panela i ostale opreme koji je vidljiv tijekom proteklih godina nastaviti u budućnosti. Analitičari američkog Bloomberga ovih su dana objaviili analizu investicijskih planova kineskih kompanija koje se bave proizvodnjom solarnih panela, koji inače zauzimaju devet od deset mjesta najvećih svjetskih proizvođača u toj industriji.
Prema toj analizi, Kinezi će samo u 2020. svoj godišnji kapacitet proizvodnje raznih komponenti solarne opreme povećati za dvadesetak posto. A do 2025. godine ukupni kapacitet bi se trebao udvostručiti, što sugerira oštru bitku među kompanijama za tržišni udjel. A to, pak, znači da bi barem kratkoročno ponuda nadmašila potražnju, a cijena padala.
Monetarni poticaj za solarnu revoluciju dolazi od ekspanzivnih mjera koje kroz smanjenje referentnih kamatnih stopa diljem svijeta poduzimaju centralne banke. Prekjučer je tako prinos na desetogodišnje američke obveznice prvi put u povijesti pao ispod 1 posto. Takav razvoj događaja za projekte u solarnoj energetici blagotvoran je po dvije osnove. S jedne strane, pada cijena kapitala potrebnog da se takvi projekti financiranju, a s druge - zbog pada prinosa alternativnih investicija - poboljšava se i bankabilnost takvih projekata.
Na koncu tu je i institucionalni poticaj, koji će doći kroz već spomenutu europsku regulativu. Pri tome se ne smije zanemariti činjenica da će u sljedećem budžetu Europske unije 25 posto ukupnog iznosa u fondovima biti posvećeno zelenim projektima, što je također značajan potencijal za primjenu solarne fotovoltične tehnologije kao poluge ruralnog razvoja.
Dakako, bilo bi iluzorno vjerovati da će se taj investicijski ciklus realizirati sam od sebe, bez obzira na sve povoljne okolnosti. Iako pojedine interesne skupine u tome kontekstu zagovaraju uspostavu novog modela financijskog poticanja takvih investicija, čini se da je važniji impetus koji donosi čvrsta politička volja te jasne procedure dodjele javnih zemljišta adekvatnih za tu namjenu.
Prema podacima vodećeg hrvatskog developera solarne energetike Zlatka Bukovca, samo kroz gradnju elektrana na 30 lokacija koje su danas u prostornim planovima predviđene za tu namjenu moglo bi se realizirati elektrane snage oko 1,8 gigavata, s godišnjom proizvodnjom od 2 teravatsata energije.
Kako smo u izbornoj godini gdje će se političari tradicionalno nabacivati svakakvim idejama, bilo bi lijepo kad bi podmorske tunele, kanal Dunav-Sava i slične Potemkinove megaprojekte kakvima uvijek obiluju gospodarski programi hrvatskih stranaka, zamijenila posvećenost realizaciji investicijskog ciklusa za kojeg nije potreban državni novac. Njegovom realizacijom Hrvatska bi uz prihod koji na temelju svog položaja već ubire kroz turizam mogla postati i energetski rentijer. Tko god bude izabran za sljedećg hrvatskog premijera, ne bi smio propustiti tu priliku.