Novu ljubljansku banku (NLB) treba pustiti da djeluje u Hrvatskoj, naravno.
Ali pod jednim uvjetom: da prije toga u potpunosti budu isplaćeni svi ulozi koje su hrvatski štediše (hrvatski državljani i svi ini stanovnici Hrvatske) imali u Ljubljanskoj banci, zajedno s kamatama.
Pedagogija bi zahtijevala da nakon toga Nova ljubljanska banka (ili kako se god zvao zavod u koji je prenesena aktiva Ljubljanske banke) čeka onoliko koliko su čekali štediše (dosad, brat bratu, 20 godina, a kraja se ne vidi).
Ipak je pedagogija za djecu, ne za zrele kriminalne bankrotere. Ni za košarkaše (koji su NLB već poljubili u ono; uostalom, u nas neki športski klubovi i nazivima slave razbojnike, nijedan se ne zove po poštenjaku).
Ljubljanska banka je opljačkala svoje štediše u Hrvatskoj kriminalnim bankrotom; slovenski Državni zbor je ustavnim zakonom spriječio povrat opljačkanoga opljačkanima, postavivši se kao jatak bankarskih bandita. Sada se, koliko čujemo, tim kriminalnim aktima dodaje ucjena: Hrvatska neće u Evropsku uniju dok ne dopusti ulazak Novoj ljubljanskoj banci na hrvatsko bankarsko tržište. U pristojnim zemljama ucjena je kažnjiva.
Hrvatska na tu ucjenu ne smije pristati, jer bi time dezavuirala sav svoj napor da napokon ustroji pravnu državu s dostojnim pravosuđem. Ozakonila bi pravo lupežu da ponovo uđe u kuću koju je već orobio. Divnoj Rojsovoj paradigmi: “Ko je jamio - jamio je” dodala bi korolar: “…pa neka jami opet!”
Iako mi se kadikad čini da je hrvatski birač već ozakonio i taj korolar, za hajduke iz ove i poneke susjedne države.