U zadnjih mjesec dana nisam pročitao nijedan pozitivan članak o sebi ni o upravi, požalio se lani zagrebački rektor Damir Boras, da bi ga jučer u novinama (Jutarnji list) napokon dočekala pozitivna vijest. Doduše, ne o njemu i njegovoj upravi, nego o plasmanu Sveučilišta na šangajskoj ljestvici.
Vijest prema kojoj se Sveučilište u Zagrebu vratilo među 500 najboljih po kriterijima Šangajske liste realno nije bogznakakav napredak. Za povratak među šangajskih 500 nije zaslužna osigurana kvalitetna, sustavna promjena koja se na Sveučilištu toliko dugo očekuje. Pomak na ljestvici ostvaren je prvenstveno zbog pojedinaca unutar Sveučilišta, točnije fakulteta, znanstvenika koji su svojim radovima postali vidljiviji znanstvenom svijetu, što ponovno može biti kratkoga vijeka.
Glomazno, neintegrirano, loše organizirano, nesklono promjeni i u globalu stranim studentima neprivlačno sveučilište godinama vapi za reformom koje nema. Posljedica je da još imamo Sveučilište do te mjere rascjepkano (na fakultete) da ga se ne može smatrati modernim univerzitetom, prije zastarjelom, fragmentiranom tvorevinom s upravom koja u domaćim okvirima slovi kao najgora dosad. Ono što takvo Sveučilište ima su pojedini iznimno kvalitetni fakulteti opredijeljeni za razvoj i pojedine iznimno kvalitetne grupe znanstvenika, no problem je u onome što Sveučilište nema, volju za promjenom.
I sustavi znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj su formalno razdvojeni pa, za razliku od Beograda koji je svom sveučilištu pripojio sve znanstvene institute i povećao si time znanstvenu vidljivost za 30-ak posto, u Hrvatskoj godinama nitko ne zna što bi s tim istim institutima napravio - pripojio ih sveučilištu, ukinuo ili međusobno spojio u srodne. Kako odluke nema, instituti su prepušteni sebi, pa znanost koju imamo i koja u globalu ima dobar potencijal zapravo činimo nevidljivom.
Teza autonomne uprave Sveučilišta kako “hrvatska sveučilišta i nisu tako loša koliko se malo u njih ulaže” pritom bi bila realnija kada bi glasila - “ne možete nas tako malo platiti koliko mi dugo možemo kočiti promjene”.