.jpg)
Na petak trinaesti, prva mrtva vrana. Na pun mjesec, druga mrtva vrana. Onda ubijena sova, pa neki dan jastreb. Ptice jedna veća od druge ovješene o orah uz ogradu crkve nasuprot farofa, župnog dvora. Na svakoj ptici fluorescentnom bojom ispisana riječ “pop”.
Mrtva vrana na ulici nije ugodan prizor, kamoli privezana raširenih krila uz željeznu ogradu stare seoske barokne crkve. Mrtva sova izgleda prijeteće, ali prizor mrtvog jastreba, sajlom okačenog za vjetrokaz pored župnikove kuće, podiže dlačice na rukama i na temperaturi od 36. I njegova su krila raširena, pričvršćena za dugački štap, tako da sirota ptica izgleda kao da je u mukama skončala na raspelu.
Nalazimo se u Cirkveni, 15-ak kilometara od Križevaca. Uz mjesnu crkvu dotrajale fasade je frizerski salon, preko puta Konzum i kafić, do njih škola (pohađa ju, doznajemo, 85 dječice), Poljocentar i niz kuća raštrkanih uz cestu na granici s Bjelovarsko-bilogorskom županijom. Od urednih okućnica s cvijećem veselih boja, ljepši je jedino prilaz školskoj zgradi jarkocrvena pročelja. Naselje od kojih četristotinjak stanovnika izgleda kao idealno mjesto za miran, seoski život.
- Ovaj užas traje već sedam mjeseci. Ne mogu uperiti prst ni u koga, ne znam tko ubija ptice, ali znam da s njim treba na nekoliko mjeseci u Vrapče. To je bolesno, sestro, bolesno. Ubijaju ptice i vješaju ih župniku pred stan i crkvu. Pa gdje tog ima? - pita zgodan mladić za šankom. Podne je, sunce vani prži, tko ne mora, taj ne radi. Mladić pije viski-kolu i groze ga te mrtve životinje najviše, kaže, zbog djece koja idu na misu. Prestrave se siročići, veli.
Naručili smo kavu, prednost pred zatvorenim klimatiziranim prostorom dali oparenoj terasi s pogledom na crkvu i stan u kojem živi župnik Ivan Novak, taman kada je svečano odjeveni muškarac pozvonio na župnikova vrata. Preko osam prozora na pročelju navučene su škure, nitko mu ne otvora, pa se pridošlica ubrzo vraća u smjeru groblja. Donedavno je, pričaju nam kasnije dečki iz obližnje pilane, velečasni pio kavu s mještanima baš za stolom za kojim sjedimo, a nakon što je sve ovo počelo, nema ga više među ljudima.
Žalba biskupu Huzjaku
Problemi su počeli u siječnju, kada je prema jednoj od verzija župnik otkazao usluge orguljaša i zvonara. A mještani vole svog orguljaša, starosjedioca Mirka Kovačića. Vodi im KUD s folklorašima i tamburašima i preko 50 godina svira orgulje u crkvi. Vole i bivšeg zvonara, koji je konop u ruci zvona naslijedio od svog oca. Svećenika optužuju da je navodno neracionalno trošio novac župe. Požalili su se na njega i biskupu Huzjaku, optužujući velečasnog Novaka da je pri preuzimanju dužnosti prije osam godina preuzeo iz župne blagajne određenu svotu, navodno oko 170 tisuća kuna, ali nije uredio staru pohabanu crkvu, za što je novac bio namijenjen, već sebi sređivao župni dvor, kupio skupu kuhinju i slične stvari. Kudi dio mještana svog župnika i da se riješio orguljaša pa im više nije toliko lijepo na misi, kao što ni zvonjava umjetnog zvona koje je dao ugraditi nije toliko mila kao što je to bio zvonarev zvon.
- To umjetno zvono ide tum-dam, tum-dam, a pravo ide din-don, din-don. Bolje nam je pravo, navikli smo na njega. Ali ne, sestro, on je stavio umjetno - veli nam mladić s viski-kolom, seleći se sa šanka na terasu.
Mještani su se zato podijelili za i protiv župnika, iako ih je, čini se, najviše onih neutralnih. No, situacija je eskalirala od travnja, kada je župniku netko ovjesio prvu pticu i na njoj napisao “pop”. Svećenik je, naravno, slučaj shvatio kao ozbiljnu prijetnju i prijavio morbidan događaj policiji. Ipak, nakon prve ptice, stigla je druga, pa treća, četvrta, i sve je to tako redom dojavljivano u policijsku postaju u Križevcima. Između prve dvije i druge dvije ptice, netko je, pak, jedne noći na nedjelju u ključanicu crkvenih vrata nagurao ljepilo. I to je prijavljeno policiji.
Dečki iz pilane završili su svoj radni dan. Sjede za stolom do našeg i okrjepljuju se gemištom. Jedan ustaje, počinje mobitelom fotografirati parkirani stari Mercedes, pa ga pitamo je li na prodaju. Tema automobila skoknula je na mrtve ptice jednakom brzinom kao što je na naš stol stigao prvi olimpijski gemišt kojim su nas dečki uljudno počastili, dok se borimo protiv laganonotnog refrena koji dopire iz kafića: “Puno sam te volela dok si bio mlađi, sada kad si ostario i još si mi slađi” (...).
Jezive ptice
- Ove su ptice jeza, to nitko normalan ne radi. Ja nisam ni za, ni protiv župnika. Jesam vjernik, ne idem baš često u crkvu, al’ zaista ne znam što imaju toliko protiv župnika. Neki su naši popovi prije imali kuharice i spavali s njima. Nikome nije smetalo. Pop Đuka je krao, pio i potukao se. I nitko se nije žalio. A ovom prijete mrtvim pticama. Dolje, niže, dabrovi su ovo proljeće podigli branu. Još će se netko dabra sjetit vješat’ po ogradi - govori Željko iz susjednog sela Mački, čiji su mještani, veli, najbrojniji na zagrebačkom Dolcu.
A sve je bilo, kaže, mirno donedavno. Ljudi ovdje rade u pilani More u vlasništvu nekog Talijana, rade u PIK-u, ima farmera, krava, prodaje se mlijeko. Znalo je biti svađa među susjedima, ali ovakvog ludila u Cirkveni nikad. Ovo je, kažu dečki, izgubljena kontrola.
- A što su skrivile životinje? Meni ih je žao. Evo, ove sam zime u šumi hranio divlju krmaču. Pred mojim se očima okrmila, izašlo njih sedam. Miješao sam im hranu i donosio, sve dok nisu otišle - priča Željko pružajući dokaz s nekoliko videa u mobitelu.
Konobarica Ivana ne priča puno, kaže tek: - Naći će se krivac za ovo kad-tad, doći će opet sve na svoje.
Odlazimo do drugoga kafića, preko puta Vatrogasnog doma. Tu je, navodno, nekad bila prva linija obrane od Turaka, a sada se okuplja na široko hvaljeni KUD Stari graničar, koji vodi orguljaš Mirko Kovačić. Ovaj put biramo unutarnji dio, koji hladi veliki pozlaćeni ventilator, gdje već nakon prvih pet-šest razmijenjenih rečenica o sparnom vremenu, gospodin Zlatko šalje dva mala piva za naš stol. Zove ih tridesetpetice i u narednim satima uporno ih reda pred nas.
- Napiši samo da ja nisam ni na jednoj strani. Ne zanima me to - poručuje Zlatko, autoprijevoznik velika srca prema gostima iz Zagreba. Kako vrijeme prolazi, a sunce se spušta, tako se puni kafić As. Gospođa za šankom nije previše pričljiva, ali jasno je i iz rijetkih rečenica da nije sklona svećeniku. Ali zato hvali njegova suparnika, orguljaša koji je, kaže, duša mjesnog KUD-a u kojem i ona sudjeluje. Pokazuje nam uspješnice KUD-a s Facebook stranica. Rasprava o mrtvim pticama u ovom je ambijentu šaljivija, pa jedan od susjeda, zabavljen utrkama pasa na aparatu za igranje veli: - Da umjesto pasa trče vrane, i svećenik bi došao zaigrati - padne prva šala, a za njom i pitanje kako to da na mrtvim pticama piše pop, a ne svećenik?
- E, da piše svećenik, trebalo bi naredati pet mrtvih vrana. Predugačka je ta riječ - kaže igrač.
Župnik Ivan Novak
Ekipa se skuplja, postaje sve bučnije, a najglasniji je mladi obrtnik, doseljenik iz Janjeva, čija prilagodba na život u hrvatskom selu nije bila nimalo laka. Trebao je upisati sedmi razred, ali spustili su ga, kaže, u peti. Nije znao ni riječi hrvatskog, djeca nikako da ga prihvate, još ga i vrijeđaju pogrdnim nazivima. Ali sve je to on mučki podnosio, da bi se danas grlio sa svakim i malo-malo uskliknuo: - Kosovo Republjik! Kaj ne! Živili! Tko se s nama druži, život mu je duži... i tako dalje.
Druga strana priče
Niti svećenik nije rodom iz ovoga kraja, kažu nam. Prije Cirkvene bio je u Križevcima. Prema jednima, tamo je “dobio pedalu”, kako kažu, jer je dugoprstić, no drugi to odmah demantiraju.
Svoju stranu priče iznosi nam Mirko Kovačić (67), orguljaš koji je posljednju misu odsvirao u crkvi u veljači ove godine. Od tada, kaže, u crkvu nije stupio zbog svećenika.
- Župnik stalno šalje policiju na mene, evo već četvrti put. Danas sam bio na ispitivanju. Otišao u 8, vratio se u 15.30 sati, jeo nisam. Taj čovjek me zlostavlja, nepovratno nanosi štetu mojem zdravlju, štetu mojem ugledu koji sam gradio 28 godina kao voditelj KUD-a. Osamsto sati godišnje radim gratis, 52 godine sviram orgulje u crkvi. Više ne, jer je uz njega to nemoguće. On je zlostavljač, protjerao me. Imam 56 kila, a on 156. Vođenje zbora u crkvi stara je tradicija, kao i pjevanje “Muke Isusove” na Cvjetnicu. Sve je to on ukinuo jer želi ukinuti naše običaje i tradiciju, a mene proganja. Ne vjerujem više da je ta osoba svećenik, on je vražji izaslanik. Nijedna njegova riječ ne pripada evanđelju - uzrujan je orguljaš Kovačić.
Tvrdi da je sukob počeo kada je u veljači javno ustvrdio da je na primopredaji župne dužnosti u blagajni bilo 164.000 kuna.
- Ja to znam jer sam vidio zapisnik. Optužio me da lažem, pred narodom u crkvi, pred njih 250 me optužio da širim neistinu. Od tada me proganja policijom, samo zato što sam govorio istinu. Novac koji je bio namijenjen obnovi crkve je nestao, a župnika štite biskupija i Kaptol, govori Mirko Kovačić.
Pitamo ga tko vješa mrtve ptice.
- Ja živim tu cijeli život, poznajem ljude. Nemam ni na umu tko bi to mogao raditi. On od svega ima ključeve, ima i kamere, tko bi to mogao napraviti da on ili neko njegov nije prisutan? Ne optužujem ga, ali vjerujem da to ne može biti bez njegova znanja. Ne možeš objesiti njemu vranu pred vrata da to baš nitko ne vidi. I drago mi je da ima onih koji ga štite, da su se pokazali u selu. Neka im svima Bog da to što sam ja doživio od veljače - uznemiren je orguljaš.
Pitamo ga ima li rješenja, mogu li ikako on i župnik mirno riješiti sukob.
- On služi misu u mojoj crkvi, moji su djedovi gradili tu crkvu. Zbog njega ne idem u svoju crkvu. Što da ga pitam? Što da mu kažem? Da, mislim da ptice vjerojatno on sa svojima sam vješa. Ne optužujem, ali... - završava gospodin Mirko.
Umoran od svega
Suton prelazi u noć kad zvonimo na svećenikova vrata. Otvara i bez čekanja da se predstavimo poziva na ulazak. Sjedimo u prostoru koji zove palačom. Pristojno nas ugošćuje (očito je da u ovome selu gost naprosto mora biti dobro opslužen). Župnika pitamo kako se osjeća nakon četiri mrtve ptice.
- Tužno i umorno od svega. Svako nosi svoj križ. Osam godina sam tu. Sjedio sam svaki dan u kafiću preko puta na kavi, trudio sam se biti od pomoći ljudima, pomagao siromašnima… Bio sam im dobar, a sada odjednom nisam. Sad kad sjednem u kafić dobacuju mi “dabogda se zadavio kavom”. Zato više ne idem tamo, radije odem do Križevaca, Zagreba ili sam doma - kaže svećenik.
Čista je bedastoća, tvrdi, da je on protjerao orguljaša i zvonara iz crkve. Sam je, veli, otišao, iako mu je nudio pravednu plaću kako je po crkvenom zakonu. No njih crkveni zakoni ne zanimaju. Tu su i dokazi, evo zvonar koliko je dobio za, primjerice, veljaču 2018. Pokazuje nam uplatnicu na kojoj je zvonarevo ime.
- Orguljaš je tata-mata svega ovog. Naravno da nisam ukrao novac, a zvono sam morao dati promijeniti zbog narušene statike crkvenog tornja. Novo nam je za Uskrs darovala gospođa Štefica. Ja sam samo pokušao uvesti red u župi, no da sam znao da će me sve ovo čekati, ne bih se toga svega primio. Nisam znao da ne smijem dirati orguljaša i zvonara.
Zbog dva čovjeka oko kojih se okupilo njih još 20-ak, nastao je ovaj kaos. Cijelo vrijeme se mene napada. Bez razloga. Ispadam da sam netko tko je bahat, tko se razbacuje novcem. Optužuju me da sam mijenjao aute. Pa uvijek sam imao jedan auto, star deset godina. Nemojte biti smiješni… Stalno se ponavlja ova svota od 164.000 kuna prilikom primopredaje. Potencira se da je to bilo za obnovu crkve. To uopće ne stoji - o tome se očitovala pismeno i biskupija, što je javno pročitano u crkvi na misama. Zašto se stalno to potencira? Pa novac je utrošen tamo gdje su bile potrebe. I na kraju, ne znam kako se vama čini, ali meni se čini da ako nekoga krivo optužiš bez argumenata, bez dokaza, da je ipak red da mu se ispričaš. Ali očito ne poznaju svi lijepe manire ponašanja. Moje je, kako do sada, tako i od sada da molim za cijelu župu da Duh Sveti obnovi ovu našu Cirkvenu - priča župnik.
U razgovoru koji je potrajao do ponoći, Novak priznaje da je zbog čitave situacije teško i članovima njegove obitelji. Ne razumiju zašto ne ode iz ove župe.
- Sve je to otišlo predaleko i moji se boje doći jer mi oko kuće vješaju ptice i stavljaju silikon u bravu, a i fizički su me ljudi napali za oltarom. Nisu mi dali da nakon mise uđem u sakristiju, primili su me, ali sam uspio uzmaknuti i otići u drugu stranu. I to sam prijavio policiji. Prije mjesec dana biskupija je dala postaviti oko crkve kamere, policija radi svoj posao, kaže. Kako to, pitamo, da kamera ništa nije zabilježila.
- O tome ne mogu govoriti, to je stvar policije i pitanje istrage, kaže svećenik.
Ivan Novak (47) rodom je iz Čakovca. U Zagrebu je završio teologiju, nakon čega je bio sedam godina pomoćnik župnika u nekoliko župa. Potom je postao župnikom u Torontu, gdje je boravio pet godina. Prebačen je na tri u Križevce, otkud je stigao do Cirkvene.
Tvrdi Međimurac
- Čujte, nije ugodno, sigurno, imam i zdravstvenih problema. Ali ne mislim bježati zbog četiri mrtve ptice i “tamburaša”. Ima tu u Cirkveni dobrih ljudi, vrijednih, pobožnih, puno je i starih. Nemam srca ostaviti ih. Žao mi je što sad Cirkvena ispada da je to neko čudno, ludo mjesto, što uopće nije istina. Siguran sam da ste i sami mogli danas to osjetiti. Ljudi ovdje imaju svoje duhovne potrebe, ali siguran sam da ako ja odem, nitko tu neće doći i zatvorit će crkvu.
Ja sam Međimurac, a mi smo tvrdi. I reći ću vam još nešto, crkva nikada nije bila punija no sada, i ne želim se baviti tračevima tko što kaže ili govori. Ja raspolažem argumentima, a ne pričama rekla-kazala - zaključuje župnik na čijem ormariću stoji priznanje Hrvatskog motociklističkog saveza iz siječnja 2015.
Dodijeljena mu je za poseban doprinos motociklističkom sportu i motociklizmu u 2014. Blagoslivljao je, objašnjava, motocikliste, a i sam je donedavno vozio motor, star, kaže 15 godina. U svojoj biskupiji odgovoran je za misije - ravnatelj je Papinskih misijskih Djela i to mu, kaže, čini veliku radost i zadovoljstvo. Sada mu, zaključuje, ne preostaje drugo no čekati ishod policijske istrage i nadati se mirnijim danima u Cirkveni.