Zagreb je malen grad, uvijek na istim mjestima viđaš iste ljude. Zagrebački flaneur jest žrtva. Unaprijed zna da će ga tkogod željan razgovora zaustaviti, prekinuti u sanjarenju.
Nemoguće je ostati nezapažen u središtu grada. Ondje nitko ne može zauzeti neutralnu pozu, praviti se nevidljiv. Prolaze tako godine, pa desetljeća, a lica ostaju ista, doduše promijenjena.
Neka nestanu, pa se vrate, ali kad čovjek umre, začas više nitko ne pita za njega, ako ga se prolaznik i njegov ad hoc sugovornik i sjete, to su najčešće neugodni tračevi. Gotovo bi se moglo reći da je u Zagrebu mnogo ugodnije živjeti, nego li umrijeti. No, ima tako lica koja odbijaju potonuti prvo u trač, a potom u zaborav svakodnevice. Svatko tko desetljećima šparta središtem Zagreba ima svoje junake, lica kojih zaista već dugo nema, ali ipak ih ponekad ugleda.
Ugledao sam u proteklih deset godina Simu Mraovića tri ili četiri puta. Jednom je požurio u šesticu na Jelačić-placu, u istoj onoj svijetlo braun jakni od nebrušene kože, uskog lica, spretan na nogama; drugi put sam ga zapazio kako s grupom turista izlazi iz Katedrale; treći put je brzo okretao pedale u Zvonimirovoj…
Ima ljudi koji odbijaju nestati, koje smrt ne priječi da nastave obitavati među nama. Ima, dakle, ljudi čiji nas nestanak pogodi dublje nego što smo mogli pretpostaviti, za koje naša podsvijest uporno traži dokaz da smo se prevarili u procjeni. Više puta sanjao sam da je Simo zbilja živ, da idemo u Jabuku, da sjedimo na terasi uz more…
Nikad nisam sa Simom bio na moru. Najdalje kamo smo dospjeli bijaše Ljubljana. Ja bih vozio, a Simo pripovijedao. Ne znam kako je danas, ali moja je generacija odrasla ipak poštujući starije. Činjenica da je Simo stariji tri godine davala mu je prirodno pravo prvenstva u iznošenju životnih iskustava i činjenica. U vožnju se nije uplitao, nije znao voziti, ali je i u njoj sudjelovao - hrabrenjem.
O čemu pričaju dvojica novinara i pisaca, još u tridesetima, jest dakako predvidljivo - o drugim novinarima i piscima te o ženama. Simo je gajio plemenitu crtu obzirnoga konverziranja. Nije ljude doživljavao nego kroz humor, a taština koja ga je krasila bijaše - mangupska. Naime, Simi je pucao prsluk za literarna mudrovanja, njemu je jedino bilo bitno tko iskazuje, a tko ne iskazuje respekt prema uopće činjenici da netko nešto piše, pa makar i loše. Iskazati respekt prema drugome, znači iskazati respekt prema sebi.
No, koliko god se činio umilan i miroljubiv, bio se u stanju i fizički obračunati s potpunom budalom.
Biti zagrebački flaneur otkako nema Sime Mraovića, a nema ga evo deset godina, znači biti zakinut za jedan dobar susret, za mjericu ljudskog razumijevanja, humora i stila, koji će te razveseliti i oraspoložiti ako je ikako moguće. Za ljude se često kaže da su poput pijavica - isišu ti svu energiju. Simo bijaše, pak, kao neki gradski punjač za poznanike iscrpljene od susreta. Ako imaš loš dan, nema bolje slučajnosti nego da sretneš Simu i popiješ s njim kavicu.
Prema ženama Simo nije gajio nikakve posebne iluzije, kao niti prema sebi, a voljele su ga jer je bio drzak, a nimalo vulgaran, duhovit i nimalo kompliciran. Simo je imao vibru da si mu sve i svakoga poželio povjeriti na čuvanje. Čak i ženu. Ne mogu zamisliti da bi koga emocionalno zlostavljao ili odbio shvatiti.
Najveća zajednička operacija koju smo ikad izveli jest preseljenje ne baš malenog akvarija i za njega posebno izrađenog stola. Naime, kao i štošta drugo, meni uzgoj ribica baš nije polazio za rukom. Kad sam žalosno potegnuo vodu u wc-u za petom ili šestom, odlučio sam prekinuti tu seriju smrti.
U Sime su pak ribice, na njegovoj novozagrebačkoj visini, plivale sretno i berićetno. Simo je umro, ali akvarij nije.
Simo je, uza sve svoje društvene vještine, bio i usamljen čovjek. Čovjek na biciklu, čovjek koji se ne može dugo zadržati na istome mjestu. Čovjek čije ambicije nisu stjecanje nego razdavanje. Što ne znači da je Simo bio neumjeren i nepromišljen. Svijetu se nije davao više nego što je od njega očekivao. Bio je cijepljen o ljubomore. Stoga izvrstan promatrač. Kako bi se pojavio koji pisac, Simo bi ga odmah “prokužio” i prihvatio, bez obzira na to sviđa li mu se ili ne. Nije ljude promatrao hladno, nego ga je krasila jedna, rekao bih, nadpersonalna empatija.
Budući da je na literarnu scenu nos pomolio još gotovo kao tinejdžer, objavivši prvu zbirku pjesama u dvadesetoj, zarana je doživio iznutra svu provincijalnu blesavost naših literata, opsjednutih, u to doba, s jedne strane nacionalizmom, a s druge takozvanom postmodernom, u nas, u stvarnosti, mediokritetski prožvakanom prastarom avangardom. Simo, dakle, nema jednu svoju književnu generaciju, pripada i ne baš sjajnom zagrebačkom novom pjesništvu kasnoga socijalizma osamdesetih i generaciji koju je iznjedrio rat u devedesetim godinama prošloga stoljeća.
Njegove rane pjesme bile su zbilja šarmantno nadobudne, a razlikovale su se od sivila tadašnje produkcije zrelom ironijom, rekao bih, donkihotovski nastrojena lirskog subjekta. S godinama je u njegovu poeziju ulazilo podosta filozofskog snatrenja, a s vremenom i bijesa, otpora spram mehanizama moći, vlasti i kapitala.
Simo Mraović je, poput pokojnog Veselka Tenžere, isto prerano preminula sjajnog kroničara Novog Zagreba, ljude čitao otprve, a sudovi koje je o njima iznosio stoje i danas. A stajat će i sutra. Kad ti Simo za nekoga pisca, novinara, glumca ili pjevačicu kaže da će uspjeti ili neće - osjećaš da ne griješi. Pretpostavljam da, kao i svatko, nije u svim ljudima zbog te svoje pronicavosti budio simpatije, ali zbilja, s obzirom na to koliko bijaše inteligentan, ljude je volio više nego što je to potrebno.
Užasavam se formulacija poput “dobri ljudi prvi odlaze”, odlaze oni koji se razbole, nema tu logike, jedino možda oni tankoćutni negdje duboko u sebi cijelo vrijeme nose tu smrt, pa su spram života i obazriviji i radoznaliji. Zamijeniti pohlepu promatranjem, stjecanje radoznalošću, iskorištavanje podavanjem - sve to bijaše Simina životna filozofija. Pjesnik ne možeš biti napola. Napola pjesnici su falš pjesnici. Papige i tašti bedaci. Simo se dosta bio skanjivao hoće li mu narušiti pjesničku auru činjenica da se bacio na prozu.
Svaki pjesnik kad-tad odluči napisati roman, svjestan da nije romanopisac. Svaki pjesnik osjeća da je pisanje proze stanovito građanski mjerljivo zanimanje, kućevno bi se reklo. Romanopiscu je potrebna kuća, pjesniku je dovoljna kavana. Tako je bilo i bit će. Ozbiljan romanopisac ispisat će tisuće stranica, ozbiljnom pjesniku jest i jedan roman previše, a u idealnom slučaju - dovoljan.
Simin prvi i posljednji roman “Konstantin bogobojazni” možda bi dobio nastavak da je Simo poživio, ali ne vjerujem.
Umro je u doba osvita novih medija. Taman kad se pojavio Instagram, otišao je. A bio bi, među ostalim, njegova zvijezda. Simo je svojim interaktivnim kolumnama na portalima bio najvažnija preteča današnjih takozvanih influencera na mreži.
Vrijeme koje je došlo, barem kad su mediji posrijedi, jest vrijeme Sime Mraovića, jedino što, eto, nema njega da ga bilježi. Više autentična i promišljena kroničara ljudske taštine i potrebe za samoprezentacijom od Sime u našoj generaciji nije bilo. Bijaše vrhunski performer, recitator, fotogeničniji od hollywoodskog glumca A kategorije, ugodna glasa, bistra uma, vješt u slengu, komunikativan…
Uza sve to, Simo Mraović nije nasjedao generalnom optimizmu koji je opsjeo zagrebačku špicu na početku tisućljeća. Sumnjičavo je vrtio glavom na to da će u kapitalizmu svi super živjeti, nije sanjao o velikoj plaći i velikim automobilima. Ostao je vjeran svojem biciklu, svojoj kavici, svojim pjesmama, svojoj samoći. I svojem kultu žena.
Bilo bi pogrešno reći da je Simo bio prema ženama nekritičan ili proračunat - obožavale su ga zbog njegove šarmantne otvorenosti. Jednako su ga voljele i gospođe u šezdesetima i djevojčice u dvadesetima. Moja majka, moja punica, moja susjeda - sve bi se jednako razveselile kad bi se pojavio.
Dakako, kao i mnogi iz naše generacije, Simo Mraović odbijao je odrasti. Njegov eskapizam bijaše vedro, neskriveno sebičan, njegovo epikurejstvo bijaše u neku ruku upravo sistematično. Sistematično se klonio pretjeranog angažmana oko ozbiljnih stvari, pretjeranog opijanja, pretjeranog druženja, pretjeranog grabljenja, a smrt nije prihvaćao sve do posljednjih dana. Kad je, pak, zaključio da je bitka izgubljena, u njegovu glasu ne bijaše zavisti spram onih što ostaju, jedino strah od samoće, da ne ode u ništavilo bez pozdrava.
Simo Mraović pokopan je na seoskom groblju u Kozarcu, rodnom selu svojega oca. Velik to sprovod bijaše, kiša je padala, a rata kao da nikad nije bilo - u Oluji sam prošao i taj teren, upravo kao likovi iz njegova romana. Možda je i Simu zapravo odnio rat. Bijaše ponosan, Srbin po ocu, Hrvat po majci, a zapravo - pjesnik.