Prvo je, mislim, prasnuo kiosk beogradske Borbe kod mosta i, kako je već u zgodama poput ove uobičajeno, zavladao je opći grabež. Stajao sam na pločniku pedesetak metara dalje, ispred tadašnjeg Studentskog kluba, i gledao prolaznike kako trče sretno grleći šteke cigareta, ispočetka skupljih, Marlbora i Winstona, zatim nešto jeftinijih, Filtera 160 i Benstona, a kad su se naposljetku pojavili jadničci s krdžom, Opatijom i niškom Drinom, lijepo se moglo vidjeti kako je taj izvor na izmaku.
Svjetina je do mraka skršila, ispreturala i opljačkala sve lokale srpskih poduzeća u Zadru, dućane tekstila, cipela i elektronike, kao i kafiće i pizzerije koje su držali Srbi. Ništa nije ostalo. Dvadeset tri godine kasnije još mi je u uspomeni živ taj dan kad sam definitivno shvatio da nema jebene šanse da izbjegnemo rat.
Nekoliko mjeseci kasnije počelo je za stvarno i mnogi Bibinjci su obukli uniforme i uzeli puške, borili se srčano i neustrašivo, spremno i nesebično ginuli za domovinu. Oni su naprosto takvi ljudi. Prvi će jurnuti u tučnjavu. Nikoga se ne boje. Sa strastvenim, naglim Bibinjcima nema zajebancije, znali su svi u Zadru.
‘Motori’ od Divljih jagoda
Ima jedna šaljiva priča o njima, zvuči gotovo nevjerojatno, ali nekoliko estradnih ljudi mi je potvrdilo njezinu istinitost. Kad god bi bio nekakav koncert u diskoteci u zadarskom kraju, i Bibinjci se progurali u prve redove, i podigli ruke okrećući šaku, gestom pokazujući kao da pojačavaju gas na motociklu, izvođač na pozornici smjesta bi shvatio njihovu neverbalnu poruku. Bio je to izraz muzičke želje koju je svaki, bez obzira na senzibilitet i žanr, morao ispuniti ako mu je draga živa glava na ramenima. Jura Stublić, Gibonni, Jasmin Stavros, Željko Bebek, Neki to vole vruće, Tony Cetinski i Magazin, nijedan od njih nije, majci, otišao iz diska, a da nije otpjevao Bibinjcima najmiliju pjesmu, “Motore” od Divljih jagoda.
Ipak, u jednoj prilici ti neobuzdani i naprasiti Bibinjci bili su zagonetno tihi i krotki. U selu su desetljećima poštovali i častili župnika don Nedjeljka Ivanova, premda je on silovao dječake. Svi su to, naravno, znali jer je takvu gadost teško sakriti u malom mjestu kao što je Bibinje. Vidio sam to i u mome Donjem Prološcu, gdje smo također imali župnika pedofila. Kad sam o tome čitao u novinama, bio sam vjerojatno jedini koji nije imao pojma kakav je prljavi vragolan, sriću mu đava odnio, naš fra Ante. Drugi su u gostionici godinama šaputali o tome. Ali, eto, nije im bilo zgodno zvati policiju. Nije red. Gdje ćeš na svećenika...
Baš kao u mene u Donjem Prološcu, i u Bibinju su šutke trpjeli seksualnog grabežljivca u sakristiji. Nitko nije razbio prozore na župnoj kući ili ponižavao don Nedjeljka da im pjeva “Motore” od Divljih jagoda. Pa ni kad su se javile dvije njegove sirote žrtve, danas odrasli muškarci, koji su se valjda morali odseliti iz Bibinja da bi otvoreno progovorili o svojim stravičnim dječačkim traumama, u selu nije buknuo skandal. Sve je prošlo veoma diskretno. Crkva je, istina, oprezno odmaknula popa od mališana, zabranila mu službu i priznala kako Nedjeljko Ivanov, blago rečeno, nije najčednija osoba na svijetu, ali na tome je sve ostalo. Civilne vlasti, na primjer, nisu ni pomislile da gnjusni zločin sankcioniraju u kaznenom postupku.
Blagdan nevine dječice
Nekadašnji bibinjski dušebrižnik umirovljeničke dane provodi u udobnosti i spokoju apartmana u svećeničkom domu Zmajević u centru Zadra, odmah do katedrale. Navode ga čak na internetu kao stanovnika ove cijenjene ustanove. Ima i telefon. Nazovite ga, najbolje 28. prosinca. Don Nedjeljku će biti drago ako ga se sjetite na katolički Blagdan nevine dječice.
Čitajući o ovome neobičnom slučaju netko bi neupućen ili stranac, putnik namjernik u Lijepoj našoj, pomislio možda kako mi ovdje pretjerano ne marimo ako matori čudaci dečkićima diraju pišulince, ali, naravno, jedva da je išta dalje od istine. Hrvatice i Hrvati su odgovorne i zabrinute majke i očevi. Mi želimo da naša djeca odrastaju u sigurnoj i zdravoj sredini, zaštićeni od perverzija, a to se vrijedno pedagoško nastojanje vjerojatno najzornije zrcali u oštroj kritici dijela roditelja navodno isuviše slobodnom spolnom odgoju u školama. Mogao bih vam osobno posvjedočiti o tome, žalac te kritike u jednoj sam prilici i sam osjetio.
Evo, baš u Zadru desetak entuzijasta okupljenih u Kulturno-umjetničkom društvu “Bleke i konji”, pod vodstvom stanovitog Enija Meštrovića, lani je na karnevalu čitav grad oblijepilo plakatom s fotomontažom vrlo nastranog homoseksualnog odnosa Željka Jovanovića, Borisa Dežulovića i mene. Čudnovatom su akcijom, ako vam je slučajno promakao njezin nesvakidašnje slaboumni smisao, željeli kazati kako lijeva vlast, odnosno ministar Jovanović, u sprezi s komentatorima iz liberalnih medija, Dežulovićem i mojom malenkošću, neće imati mira dok svu nevinu hrvatsku nejač ne baci u duboki kal razvrata.
U Hrvatskoj se zbog nekog razloga upravo takvi čine najgorim perverznjacima, ljevičari, liberali, ateisti, agnostici, pacifisti, socijalisti i komunisti. Nema pedofila koji nije jugonostalgičar.
Čuvari ćudoređa
Napokon, jednaku stvar tvrdi i američka znanstvenica Judith Reisman, koju je u Hrvatsku nedavno pozvala konzervativna katolička organizacija “Ne dirajte djecu!”, a koja se prije nekoliko dana u u Samostanu školskih sestara franjevki obratila i mnoštvu svojih zadarskih poklonika. I tu se opet uzrujano kričalo kako će liberali i komunisti uništiti naše nevine i čiste kršćanske tradicije.
Ne znam zašto, ali nitko se na tome uvaženom skupu nije sjetio bivšeg bibinjskog župnika. A prilika je zapravo idealna. Ako su već uzeli ime “Ne dirajte djecu!” - baš super, tu je za njih, po mjeri, jedan takav, što je dirao djecu, a nekažnjen još uvijek živi u neposrednoj blizini.
Dragi čuvari ćudoređa, trebali ste uzeti u lijevu ruku baklju, a u desnu vile, sjekiru ili kakvu drugu oštru alatku, i poći lijepo iz samostana na Arbanasima preko cijelog grada, povesti sa sobom usput svakako i onoga imbecila Enija Meštrovića, i u centru pozvoniti na adresi Trg svete Stošije 1, a kad se javi usnuli portir, ljubazno ga zamoliti da vam zovne don Nedjeljka Ivanova, jer da dragog starčića neodgodivo trebate zbog jedne stvari.