Građani su proteklih blagdana potrošili četiristo milijuna kuna više nego godinu ranije. Znači, ako smo štogod i zaradili, već smo se od te zarade oprostili. Siječanj je mjesec za debeli minus na računu. Tko u siječnju ima gotovine? Zacijelo, većina građana ne.
Ali bez obzira na socijalni sloj, kopneći srednji ili rastući donji, u njemu se krije nemala jezgra pripadnika koji su baš u siječnju najviše pri gotovini. Štoviše, solventniji su nego ikad u godini, ako ne računamo rođendansko slavlje. Ili neki važniji ali mnogo rjeđi obred inicijacije: prvu pričest ili maturalni ples.
Dakako, pogodili ste, riječ je o djeci i njihovim pubertetskim nastavcima. Eto, barem njima na ruku ide demografska katastrofa. Dolazi ih sve manje a odraslih ne odlazi sve više. Dijete je danas, ako već postoji, najčešće prioritet više obitelji.
Okruženo je, često i zaposlenim, tetama, ujacima, stričevima, bakama, djedovima, kumovima, koji redom i nemaju baš vremena da ga češće vide pa kad već do njega dospiju, za Božić pogotovo, oni i ne znaju kako bi ga darivali pa mu gurnu makar sto kuna “da si sam kupi”. Takvih stotinu po stotinu kuna, ili pedeset po pedeset, ili dvjesta po dvjesta, klinac se nauči skupljati do polaska u školu već vrlo rutinski.
Umiljato janje dvije majke siše, poslovica kaže a svako lukavije dijete zna da ih je moguće sisati i više.
Dijete shvati koncept novca vrlo rano, a njegovu vrijednost dovoljno dobro kuži, barem za sebe i svoje potrebe, i prije nego što pođe u školu. U školi čak i ne mora biti osobito natprosječno eda bi poboljšalo punjenje vlastita budžeta.
Naime, za to je dovoljno da bude susretljivo prema starijima u obitelji a osobito prema onima što samo povremeno svrate: lova će svakako kapnuti.
Još ako, što se danas od djece više i ne očekuje, ponudi kakvu pomoć, da štogod donese, odnese, stići će mu plaća po satnici kakvu nemaju ni odvjetnici.
Dijete isprva svoje dobitke predaje roditeljima i za njih traži smiješnu nadoknadu. S vremenom međutim razvije potrošački njuh i za svoju stoticu zahtijeva sve veću nadoknadu. Dok je na koncu ne zgrabi i sam potroši.
Blažen bio kapitalizam, djeca su njegovi anđeli. Naime, osim što sve daju za potrošnju, klinci brzo shvate da na to mogu nagovoriti i roditelje.
A kad napokon shvate da je i njima potreban novac, e onda već postaju mali bankari. Osobito u siječnju.
Koliko je samo takvih malih bankara proteklih dana posudilo svoju teško stečenu blagdansku lovu majci ili ocu ali ne za lijepe oči - nego za kamatu!
Djeca pravilno shvaćaju da je novac što su ga prikupili u socijalnom kontaktu s rođacima, pa čak i poznanicima, njihov i samo njihov. Isto tako, pravilno shvaćaju da im taj novac roditelj nema pravo silom oduzeti.
On im ga isprva oduzima pozivajući se na njegovo dobro. S vremenom postaje sve manje uvjerljiv. Na koncu mu ne preostaje nego da se posluži silom: tko jači, taj kvači. Međutim, roditelji većinom brzo shvate da će im sila donijeti samo još veće poniženje.
Zato, prije ili kasnije, odustanu od pobune. Umjesto revolucije, draže im postane mirno rješavanje spora. Zato radije od male ili maloga novac posude uz kakvo primamljivo obećanje. Malo-pomalo shvate da je to obećanje u stvari - kamata. Ako ne shvate sami, shvatit će njihov vjerovnik.
Djeca su, dakako, rođeni lihvari i kamate koje zaračunavaju najčešće nisu niže od pedeset posto. Kad jednom stignu na naplatu, dužnici se zapanje.
Oni su, zapravo, računali da će eventualno vratiti glavnicu, možda i nju ne cijelu, kao nekad u socijalizmu, ali vidi vraga: dug s kamatama doima se sad apsurdno visokim.
Bilo ne bilo, mnogi će roditelj najprije proglasiti bankrot i priopćiti vjerovniku da su njegova potraživanja nenaplativa. No nakon četvrtog ili petog bankrota, dužnik je toliko već zapravo nisko pao da mu je kreditni rejting ravan smeću i ne preostaje mu nego da se prepusti sudbini: zamci vječnog dugovanja, dakle dužničkog ropstva iz kojeg sve više nikad neće spasiti.
Kapitalizam usrećuje djecu, za njih je stvoren i ona ga podupiru po svaku cijenu. U našem slučaju, on nagriza svijet odraslih i njihov autoritet na način koji je samo generaciju prije bio nezamisliv.
Prije samo jedne generacije, dijete uopće nije smjelo razgovarati o novcu. Patrijarhalni obrazac diktirao je djetetu svijest da se o novcu ne isplati razmišljati.
Primjerice, tko bi se nekad usudio da od oca uopće žica lovu? Ako se djetetu nešto i davalo, to je rješavala majka a djedovi i bake katkad su vrijednom mališanu prepuštali kovanice za sladoled. Novčana nagrada kao takva nije postojala.
Ako bi koji klinac pak zaželio kakvu vrijednu stvar, a što je mogla biti i obična nogometna lopta, on ju je morao zaslužiti. Da biste pak dobili štogod krupnije, primjerice bicikl, trebali se tjednima prihvaćati neugodne dužnosti: ići u dućan, prati ocu automobil, šetati zorom psa…
Danas pak, kad novca navodno nema, djeca najbolje znaju da ga ipak ima. Roditelji sa katkad iskreno iznenade koliko je zapravo dijete spretno i vješto kad je u pitanju raspolaganje s istim.
Možda se zapravo tek sad rađaju generacije koje se realno mogu nositi s potrošačkim društvom. Generacije koje odmalena shvate što je novac, što je njegova vrijednost, što su kamate a što je dug.
Dječja nepromišljenost i impulzivnost, njihova nemogućnost da planiraju na duge staze sve kraće traju.
Djeci treba mnogo manje vremena nego odraslima da shvate kako je novac danas važniji od bilo čega drugog. Njima se taj svijet, štoviše, ne čini okrutnim nego im se čini logičnim i jedinim mogućim.
Je li posrijedi samo materijalizam? Ne bih rekao. Dijete će vam svoj novac posuditi s voljom, iskreno će se radovati što je pomoglo kućnom budžetu. Ono se na taj način uči velikodušnosti a i gradi samopouzdanje. Istina, tražit će kamate.
Ali, zar djecu ionako ne odgajamo tako da ih uvjeravamo kako ništa u životu nije besplatno i kako se za sve treba izboriti. I još ih plašimo da će im svaka pogreška kad-tad stići na naplatu.