PIŠE ANTE TOMIĆ

Topovski udar na dobre ljude, koji ne navijaju zbog para, nego onako, budalasto, od srca

 Boris Kovačev / CROPIX

Ako ste vjernik, ne mora vam se sviđati Josip Bozanić. Naprotiv, vjerovat ćete usprkos svim skandaloznim crkvenim ljudima, odlaziti na nedjeljne službe, ispovijedati se, pričešćivati i pjevati nabožne pjesme, ne mareći za ustaške ludosti Luke Prcele ili za mržnjom ispunjene propovijedi Damira Stojića ili za glupe političke komentare u Glasu Koncila. Vjerovat ćete u bezgrešno začeće i u oprost grijeha i usrdno se moliti Isusu Kristu i njegovoj djevičanskoj Materi tko god da je župnik, biskup, kardinal, pa i sam papa. Vjera će vam ostati snažna i neustrašiva, unatoč svim iskušenjima jer je vaš Bog veći od ijednog čovjeka.

Mnogi vjernici koje znam uspješno su razdvojili Boga na nebesima od budala koje se na zemlji u Božje ime lažno predstavljaju, a jednaki intelektualni napor morali bi, mislim, poduzeti i nogometni navijači želimo li u budućnosti izbjeći besmisleno nasilje poput onoga u francuskom St. Etienneu prošle subote. Navijačima se, naime, ne moraju sviđati muškarci koji vode hrvatski nogomet. Dapače, razumljiv je njihov gnjev i frustracija zbog Zdravka Mamića i Davora Šukera i svih onih gadljivih ulizica, lupeža, ubojica i sisatih plavokosih švalerki s kojima su se nogometni moćnici okružili. Ali nije to Hrvatska.

Hrvatska je, jebem mu miša, veća od toga.

Domoljubni oganj navijanja za nogometnu reprezentaciju u vama se može raspaliti zbog bezbroj razloga. Srce će vam se uzlupati najprije zato što živite u Hrvatskoj i govorite hrvatski, ali emocionalni okidač zaista može povući koješta drugo. Možete, na primjer, biti bolećivo vezani za Hrvatsku zbog nekih pjesama Vice Vukova otprije milijun godina, ili se još i danas naježite od lirike Antuna Gustava Matoša, ili vas do suza potrese herojstvo Siniše Glavaševića, ili je to u nekakvoj čudnoj, nejasnoj vezi s Matom Parlovom. Sviđa vam se Hrvatska otkako ste prije nekoliko dana čitali o strašnoj sudbini Uzeira Srne, pokojnog oca kapetana naše reprezentacije. Čini vam se kako vrijedi navijati za zemlju koja je bila voljeno utočište jednome bošnjačkom djetetu koje je samo slučajno pobjeglo od četničkih klanja u podrinjskim selima.

Nije ovo ipak najgore mjesto na svijetu. Nasumično i bez reda mogli biste u beskraj nabrajati kako su tu živjeli ili žive mnogi stvarno odlični ljudi, kako volite književnost Janka Polića Kamova, ili kiparstvo Marije Ujević, ili filmove Branka Bauera, ili ploče Olivera Dragojevića, ili novinarstvo Borisa Rašete, ili perfektne tjelesne proporcije Nives Celzijus... I sve je to dobro. Hrvatska, kako je ja shvaćam, uključuje različite ljude, vjere i nacije i neizmjerno mnogo raznorodnih, katkad i kontradiktornih ideja i pojava, i nije mi jasno, zbilja mi ne ide u glavu otkud isključivi stav kako nema Hrvatske mimo onih dvadesetak strašila u svečanoj loži stadiona.

Mamića i Šukera valja, naravno, zaustaviti. Užasno je da netko ima doživotnu zaradu od zelenaških ugovora s jedva punoljetnim mladićima, uvredljivo i ponižavajuće je za državu koja to dopušta i stvarno vas raspizdi kad se sjetite da će se besprizornim izrabljivačima masno isplatiti svaki gol reprezentacije, ali nije to ipak razlog da navijači bakljama i topovskim udarima prekinu utakmicu Europskog prvenstva jer će se tako posrati na veselje i milijunima drugih, dobrih ljudi, koji ne navijaju zbog para, nego onako, budalasto i nepromišljeno, od srca, jer ih je ganula priča o Uzeiru Srni, ili zato što vole Vicu Vukova, Olivera Dragojevića, Matu Parlova ili Nives Celzijus.

Redovitiji čitatelji ove rubrike znaju kako ja nisam bogzna kako dobar Hrvat. Ima ih i koji zaključuju kako mrzim sve što je hrvatsko, a ja bih se u određenim trenucima, drago mi je da to mogu reći, pa i složio s njima. Većinu vremena ovo držim užasnom zemljom nastanjenom nepodnošljivim bitangama i maloumnicima, ali čak ni meni, u mojim najgorim nepatriotskim ispadima, nije došlo da Hrvatsku izjednačim sa Zdravkom Mamićem. Da su Hrvatska samo Zdravko Mamić i njegovi šupci i švalerke, da u Hrvatskoj nema ničega osim njihovog razdrljenog, šovinističkog bahaćenja, jedne jedine sekunde ovdje više ne bi vrijedilo živjeti.

Navijači bi morali znati da u takvom paklu, srećom, ipak nismo. Morali bi, osim toga, shvatiti kako rade baš ono što njihov dušmanin očekuje da će uraditi. Pamtimo kako je Zdravko Mamić u mnogim prilikama svoj interes prostački izjednačio s nacionalnim interesom. Mamić se, upravo kao i njegov prijatelj Tomislav Karamarko, zbog nečega voli predstavljati kao branitelj autentičnih hrvatskih vrijednosti. Mamić je, po vlastitim tvrdnjama, Hrvatska kao takva. Lijepa naša počinje i završava njegovim nabijenim tijelom u iskidanom Dinamovom dresu. Prekinete li jednu međunarodnu utakmicu Hrvatske zbog Mamića, vi ste mu dali za pravo. Sva njegova nevjerojatna baljezganja odjednom postanu istinita. Navijačima se to zacijelo neće dopasti, ali bakljama i topovskim udarima oduzeli su Hrvatsku milijunima drugih da zbog nekog svog razloga navijaju za nju i lakomisleno je prepustili samo jednom čovjeku, svome najljućem neprijatelju.

Nevolja je s navijačkim radikalima, nažalost, da su često jednako isključivi i nacionalisti kao i Zdravko Mamić. Sebično sebi uzimaju nešto što pripada svima i stavit će se ispred svih, pa i ispred igrača, koji bi valjda ipak trebali biti važniji, jer to je njihova fešta, nešto za čime su daroviti mladići čitav život žudjeli, zbog čega su bezbrojnim jutrima pospani trčali, udarali se, padali, odricali, ginuli, i za što su se, naposljetku, svojom odvažnom i moćnom igrom, zacijelo najljepšom koju smo vidjeli na ovom prvenstvu, zasluženo izborili.

Zar nije grozno kad vam netko razjebe godine i godine truda u jednom trenutku neshvatljivog nasilja?

Na kraju krajeva, čemu uopće baklje i topovski udari ako postoji mnogo učinkovitiji, tiši i neopasniji način da se uredi stanje u nogometnim organizacijama? Navijači samo trebaju prestati s nepoštenom i kukavičkom pričom kako valja maknuti politiku iz sporta. Oprostite, koju točno politiku? Što ja znam, Hrvatski nogometni savez nisu upropastili ni esdepeovci, ni pravaši, ni HSS, ni HSLS, ni Laburisti, ni Božo Petrov ni Ivan Vilibor Sinčić. Sasvim konkretno, kriva je samo jedna politika. I samo je jedino rješenje. Želite li maknuti Zdravka Mamića, pa jebote, prestanite više glasati za HDZ.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. travanj 2024 07:29