Naš ugledni redatelj i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti
Branko Ivanda obavlja posljednje pripreme uoči snimanja svoga novog igranog filma koji govori o dvije iznimno talentirane djevojčice koje su, svaka na svoj način, nedužne stradale tijekom Drugoga svjetskog rata. Obje su glumile, plesale i pjevale u sklopu zagrebačkog kazališta za djecu Dječje carstvo pri HNK, koji su vodili
Mladen Širola i
Tito Strozzi. Ideja o filmu rodila se kada je Ivanda čuo priču o maloj
Lei Deutch koju su između 1935. i 1943. godine nazivali hrvatskom
Shirley Temple. No, veliki talent nadvladan je činjenicom da je bila Židovka. Život je skončala u vlaku za Auschwitz. Druga djevojčica,
Daria Gasteiger, bila je dijete folksdojčera i njezina je karijera završila dvije godine kasnije kada je s roditeljima pobjegla pred partizanima.
- Lea Deutch je fenomenalno plesala, glumila i pjevala. Kada bi nastupala u HNK, sve bi ulaznice bile prodane. Pitao sam prijatelja Relju Bašića sjeća li se Lee. ‘Kako ne! Ja sam išao u Evangeličku osnovnu školu na uglu Gundulićeve i mi smo uvijek gledali u prozor Gundulićeve 29 gdje je Lea živjela i bili smo svi zaljubljeni u nju’, rekao je. No, došla je NDH i njoj je zabranjeno ići u školu i ući u kazalište. Viđali su je kako u olinjalom kaputiću sa žutom zvijezdom sjedi na klupici ispred teatra gdje je nekad bila zvijezda - ispričao je redatelj.
Lea Deutsch i Daria Gasteiger u operi ‘Ivica i Marica’ kazališta za djecu pri HNK ‘Dječje carstvo’, koje je vodio i veliki Tito Strozzi
Gavella i Strozzi u filmu
Potresen pričom, Ivanda je počeo istraživati i naišao na fenomenalna lica i splet događaja te niz tadašnjih poznatih zagrebačkih glumaca i redatelja poput Branka Gavelle i Tita Strozzija. Bio je tu i izvjesni Rod Riffler koji ih je poučavao stepu i imao svoj studio na Dolcu. I on je tragično završio kada se otkrilo da se zapravo zove Robert Ungar. To što je bio homoseksualac također mu je bila otežavajuća okolnost. Umro je u Jasenovacu.
Besmisleno suparništvo
- Istodobno se pojavljuje druga mala zvijezda, Daria Gasteiger, koja je bila iz njemačko-hrvatske obitelji i njih su dvije 1940. nastupale u Humperdinkovoj operi ‘Ivica i Marica’. Ona i Daria su se jako sprijateljile, ali među roditeljima je nastala kompeticija koja je bila besmislena, pogotovo onog trenutka kad je 14-godišnja Lea umrla u vagonu za Auschwitz 1943., a mama i njezin mlađi brat Saša nestali su u logoru. Mnogo je Hrvata pokušalo spasiti tu obitelj, a njezini su se zanosili da se takvoj zvijezdi neće ništa dogoditi. Nesretni otac se spasio jer ga je izvjesni doktor Panac u bolnici Sestara milosrdnica sakrio na Odjelu za trahom - objasnio je Ivanda.
Mala Daria imala je također nesretnu sudbinu jer su njezini roditelji morali bježati pred partizanima.
- Prva ideja je bila da radim dokumentarni film i napravio sam ga, no moram ga premontirati jer smo lani doznali da je Daria Gasteiger živa. Supruga i ja smo u Innsbrucku našli staru, finu gospođu koja je zaboravila hrvatski. Polako se počela prisjećati, ali se nikako nije mogla sjetiti Lee Deutch! Tada sam odlučio da ću raditi igrani film pun plesa i smijeha u kojem počinje rasti ta neman koja ih na kraju obje proguta - dodao je Ivanda.
Sljedeći problem bio je pronaći djevojčice koja sjajno plešu i glume.
Potraga za malim glumicama
- Sam Bog me spojio s Jasenkom Zajec, bivšom balerinom iz Komedije, koja ima dvije krasne kćerkice, plesačice, i osnovala je u Zagrebu plesnu školu za mlade Step by step. Lani sam odabrao dvije djevojčice, ali su mi narasle i sad moram naći druge - objasnio je redatelj koji je uz pomoć velike balerine Sonje Kastl, koja je poznavala obje djevojčice, nabavio i snimke iz tog vremnea.
- To su prekrasne snimke Zagreba i nastupa Dječjeg carstva i dio će ih ući u film, iako će on biti romantiziran. Bit će i izmišljenih scena, a radni naslov je ‘Lea i Daria’ - otkrio je Ivanda.
• Uspješno ste režirali nekoliko sapunica. Kakav je vaš stav prema njima?
- Telenovele su fenomen od kojih se mnogi hrvatski intelektualci, ali i ljudi iz moje branše ograđuju, gnušaju i smatraju ih prizemnim, ali duboko sam uvjeren da je to posao koji moraju raditi profesionalci. On ima svoje granice, ali popularnost i gledanost opravdava njihovo snimanje. To su teški uvjeti rada, ali već imamo cijelu plejadu prvorazrednih glumaca koji se vrlo dobro u tome snalaze. Sapunice su fenomen kao što je bio ‘Pulp Fiction’.
• Smatrate li ih banalnima?
- Kad se uspostave karakteri, određene radnje, komplikacije, razvoj među licima, zapleti i kad je ispričano dobrim televizijskim jezikom, može biti jako gledljivo i zašto ne i popularno. Ima i određeni dignitet. Jasno, to nije duboko umjetničko djelo, ali ima elemente umjetnosti, zanata, pa čak i stripa. To svakako trebaju raditi profesionalci. Ne smije se zanemariti ni to da su, u financijskoj nevolji u kojoj se branša našla, onima malo manje nadarenima telenovele osigurale pristojnu egzistenciju.
• Sin Nikola pošao je vašim stopama. Je li dobar u svom poslu?
- I moj sin ‘sapuna’, a sada je završio scenarij za jedan igrani film. Imao je dosta uspjeha sa svojim kratkim dokumentarnim i studentskim filmovima, no ja ne smijem ništa o njemu pričati i ja ga razumijem jer je vrlo teško kad ti otac radi istu stvar i u tome je relativno uspješan. S njim radim tek kao šef redatelj.
• Jeste li strog profesor na Akademiji?
- Nisam. Moja praksa i teorija pedagogije jest da trebaš otvoriti svu moguću kreativnost koju jedno mlado biće nosi u sebi, dati mu podršku i ne nametati svoj način pogleda na svijet i način režiranja.
• Smatrate li da su vaši počeci bili teži nego mladima danas?
- Danas se debitantu pruža mnogo više prilika, bez obzira na permanentni nedostatak novca u umjetnosti kod malih naroda kao što smo mi. Više su im otvoreni televizija, film i kazalište pa im je na taj način lakše. Teže, možda, može izroniti veliki talent.
• Koji vam je vaš film najdraži?
- Prvi mi je bio ‘Gravitacija’ i samim time mi je posebno drag. Središnje mjesto ima ‘Prijeki sud’, film koji publika nije voljela, ali meni je drag. No, najdraži mi je ‘Konjanik’.
• Koji je vaš omiljeni žanr?
- Strašno bih volio raditi komedije, i to lagane, ali to mi ne uspijeva jer na kraju uvijek ispadne drama. Čini se da je nešto u meni što me miče od toga. Bio bih najsretniji čovjek na svijetu da mi je napraviti dva filma kao Billy Wilder, poput ‘Apartmana’ i ‘Neki to vole vruće’. Kako sam sve stariji i senilniji, možda ipak napravim jednu dobru komediju.
Marija Lokas
- Lea Deutch je fenomenalno plesala, glumila i pjevala. Kada bi nastupala u HNK, sve bi ulaznice bile prodane. Pitao sam prijatelja Relju Bašića sjeća li se Lee. ‘Kako ne! Ja sam išao u Evangeličku osnovnu školu na uglu Gundulićeve i mi smo uvijek gledali u prozor Gundulićeve 29 gdje je Lea živjela i bili smo svi zaljubljeni u nju’, rekao je. No, došla je NDH i njoj je zabranjeno ići u školu i ući u kazalište. Viđali su je kako u olinjalom kaputiću sa žutom zvijezdom sjedi na klupici ispred teatra gdje je nekad bila zvijezda - ispričao je redatelj.
Lea Deutsch i Daria Gasteiger u operi ‘Ivica i Marica’ kazališta za djecu pri HNK ‘Dječje carstvo’, koje je vodio i veliki Tito Strozzi
|
Zagreb ih je obožavao
|
 |
Gavella i Strozzi u filmu
Potresen pričom, Ivanda je počeo istraživati i naišao na fenomenalna lica i splet događaja te niz tadašnjih poznatih zagrebačkih glumaca i redatelja poput Branka Gavelle i Tita Strozzija. Bio je tu i izvjesni Rod Riffler koji ih je poučavao stepu i imao svoj studio na Dolcu. I on je tragično završio kada se otkrilo da se zapravo zove Robert Ungar. To što je bio homoseksualac također mu je bila otežavajuća okolnost. Umro je u Jasenovacu.
Besmisleno suparništvo
- Istodobno se pojavljuje druga mala zvijezda, Daria Gasteiger, koja je bila iz njemačko-hrvatske obitelji i njih su dvije 1940. nastupale u Humperdinkovoj operi ‘Ivica i Marica’. Ona i Daria su se jako sprijateljile, ali među roditeljima je nastala kompeticija koja je bila besmislena, pogotovo onog trenutka kad je 14-godišnja Lea umrla u vagonu za Auschwitz 1943., a mama i njezin mlađi brat Saša nestali su u logoru. Mnogo je Hrvata pokušalo spasiti tu obitelj, a njezini su se zanosili da se takvoj zvijezdi neće ništa dogoditi. Nesretni otac se spasio jer ga je izvjesni doktor Panac u bolnici Sestara milosrdnica sakrio na Odjelu za trahom - objasnio je Ivanda.
Mala Daria imala je također nesretnu sudbinu jer su njezini roditelji morali bježati pred partizanima.
- Prva ideja je bila da radim dokumentarni film i napravio sam ga, no moram ga premontirati jer smo lani doznali da je Daria Gasteiger živa. Supruga i ja smo u Innsbrucku našli staru, finu gospođu koja je zaboravila hrvatski. Polako se počela prisjećati, ali se nikako nije mogla sjetiti Lee Deutch! Tada sam odlučio da ću raditi igrani film pun plesa i smijeha u kojem počinje rasti ta neman koja ih na kraju obje proguta - dodao je Ivanda.
Sljedeći problem bio je pronaći djevojčice koja sjajno plešu i glume.
Potraga za malim glumicama
- Sam Bog me spojio s Jasenkom Zajec, bivšom balerinom iz Komedije, koja ima dvije krasne kćerkice, plesačice, i osnovala je u Zagrebu plesnu školu za mlade Step by step. Lani sam odabrao dvije djevojčice, ali su mi narasle i sad moram naći druge - objasnio je redatelj koji je uz pomoć velike balerine Sonje Kastl, koja je poznavala obje djevojčice, nabavio i snimke iz tog vremnea.
- To su prekrasne snimke Zagreba i nastupa Dječjeg carstva i dio će ih ući u film, iako će on biti romantiziran. Bit će i izmišljenih scena, a radni naslov je ‘Lea i Daria’ - otkrio je Ivanda.
• Uspješno ste režirali nekoliko sapunica. Kakav je vaš stav prema njima?
- Telenovele su fenomen od kojih se mnogi hrvatski intelektualci, ali i ljudi iz moje branše ograđuju, gnušaju i smatraju ih prizemnim, ali duboko sam uvjeren da je to posao koji moraju raditi profesionalci. On ima svoje granice, ali popularnost i gledanost opravdava njihovo snimanje. To su teški uvjeti rada, ali već imamo cijelu plejadu prvorazrednih glumaca koji se vrlo dobro u tome snalaze. Sapunice su fenomen kao što je bio ‘Pulp Fiction’.
• Smatrate li ih banalnima?
- Kad se uspostave karakteri, određene radnje, komplikacije, razvoj među licima, zapleti i kad je ispričano dobrim televizijskim jezikom, može biti jako gledljivo i zašto ne i popularno. Ima i određeni dignitet. Jasno, to nije duboko umjetničko djelo, ali ima elemente umjetnosti, zanata, pa čak i stripa. To svakako trebaju raditi profesionalci. Ne smije se zanemariti ni to da su, u financijskoj nevolji u kojoj se branša našla, onima malo manje nadarenima telenovele osigurale pristojnu egzistenciju.
• Sin Nikola pošao je vašim stopama. Je li dobar u svom poslu?
- I moj sin ‘sapuna’, a sada je završio scenarij za jedan igrani film. Imao je dosta uspjeha sa svojim kratkim dokumentarnim i studentskim filmovima, no ja ne smijem ništa o njemu pričati i ja ga razumijem jer je vrlo teško kad ti otac radi istu stvar i u tome je relativno uspješan. S njim radim tek kao šef redatelj.
• Jeste li strog profesor na Akademiji?
- Nisam. Moja praksa i teorija pedagogije jest da trebaš otvoriti svu moguću kreativnost koju jedno mlado biće nosi u sebi, dati mu podršku i ne nametati svoj način pogleda na svijet i način režiranja.
• Smatrate li da su vaši počeci bili teži nego mladima danas?
- Danas se debitantu pruža mnogo više prilika, bez obzira na permanentni nedostatak novca u umjetnosti kod malih naroda kao što smo mi. Više su im otvoreni televizija, film i kazalište pa im je na taj način lakše. Teže, možda, može izroniti veliki talent.
• Koji vam je vaš film najdraži?
- Prvi mi je bio ‘Gravitacija’ i samim time mi je posebno drag. Središnje mjesto ima ‘Prijeki sud’, film koji publika nije voljela, ali meni je drag. No, najdraži mi je ‘Konjanik’.
• Koji je vaš omiljeni žanr?
- Strašno bih volio raditi komedije, i to lagane, ali to mi ne uspijeva jer na kraju uvijek ispadne drama. Čini se da je nešto u meni što me miče od toga. Bio bih najsretniji čovjek na svijetu da mi je napraviti dva filma kao Billy Wilder, poput ‘Apartmana’ i ‘Neki to vole vruće’. Kako sam sve stariji i senilniji, možda ipak napravim jednu dobru komediju.
|
Sapunice nisu umjetnost, ali su profesionalni izazov
|
Marija Lokas
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....