Damir Karakaš više je nego osebujna pojava na našoj književnoj sceni - za njegove prve dvije knjige gotovo nitko nije čuo, potom je zbirkom "Kino Lika" razbio sve medijske barijere, ali i pohvale kritike, a zadnjih godina svira na ulicama Bordeauxa i Pariza, o čemu je napisao i "reality" roman "Kako sam ušao u Europu".
Po predlošku "Kina Lika" Dalibor Matanić snima film na egzotičnim ličkim lokacijama, a Karakaš igra samoga sebe. U samo nekoliko godina prošao je, dakle, put od svojevrsnog autsajdera do alternativnog, multitalentiranog umjetnika (i književnika) kojega u kojekakvim naj-popisima spominju i vrlo mainstream ispitanici u istim takvim tiskovinama.
Nisam sigurna koliko u svemu tome ima iskrenosti, a koliko u pojedinim krugovima samo pomodnosti u smislu kako je baš fora čitati priče o ličkoj zabiti i njezinim oriđinalima i time se javno pohvaliti, no činjenica je kako je Karakaš doista talentiran autor kratkih priča, jakog naboja i velike energije i tema u kojima je posve originalan i bez konteksta. Karakaš je dobro došao naturščik na često lažno ispoliranoj ili umjetno zaprljanoj domaćoj proznoj sceni.
Zbirka "Eskimi" donosi pet kratkih priča koje predstavljaju svojevrstan nastavak "Kina Like", odnosno dislokaciju njegovih junaka iz Like u veliki grad. Nema tu više one ličke kulise, niti dominacije stare ličke čakavice kojom je pisano "Kino Lika", neke su se stvari promijenile, ali samo u formi života njegovih junaka.
Karakaš je i dalje fokusiran na socijalnu tematiku - siromaštvo, sirove strasti, grubost ili ogrubjelost od životnih uvjeta, samo što je to sada ružna i tužna svakodnevica koja se odvija iza zatvorenih vrata skučenih unajmljenih gradskih stanova, osim u priči "Osvajanje sela iza kojeg nema ničeg" gdje je background ratni.
Kronična besparica, totalna bijeda, prostitucija i svijest o tome kako se uopće nije trebalo nikamo otići, a kad se već otišlo, onda je jedini izlaz odlaziti i dalje, u Švedsku, gdje bi život mogao biti bolji. U takvom svijetu, dakako, svađe među supružnicima, nemanje sluha za dječje potrebe, generacijsko nerazumijevanje i dr. jednostavno se podrazumijevaju, dok rijetki svijetli trenuci kad se čini kako bi se moglo voljeti, otići - spasiti se, ostaju tek trenuci ili ih pripovjedač namjerno ostavlja u formi otvorenih završetaka.
Eskimi
Izdavač Profil - Ghetaldus optika, Zagreb, 2007.
Stranica 104
Cijena 89 kuna
Ili im, kao u priči "Svjetlo u kući", pridaje gotovo tragikomičan prizvuk, kad se starac uputi na rodnu grudu, u kuću koju godinama gradi, ali ga tik ispred nje napadne vuk, baš vuk kao jedan od simbola njegova života prije grada. U novoj se zbirci izgubilo dosta od bizarnosti i morbidnosti koja se mogla pronaći u starim pričama, vezanima uz domicilni prostor Karakaševih "Eskima". No, mnoge su stvari ostale iste, iako dorađenije i ujednačenije, negdje na granicama prema radikalnom naturalizmu.
Iako svoje pisanje posve sigurno ne temelji na kojekakvim teorijama, Karakaš je itekako "na ti" upravo s teorijom kratke priče, čijim zakonitostima intuitivno vlada. One počivaju na ekonomičnosti, ogoljenosti koja ih svodi uglavnom na dijaloge i naznake atmosfere, tek s pokojim zametkom opisa.
Sve je u "Eskimima" kratko i jasno, ali i vrlo dramatično. Uvijek s naglašenim krajem koji poentira priču, često neočekivano tragičnim ili otvorenim završetkom. Karakaševi junaci koji sanjaju bolji život, dalje od onoga gdje su sada, doista se u gradu osjećaju otprilike kao Eskimi u tropima, a posve obične stvari kao što su eurokrem, tenisice ili špekula mogu postati povodom i uzrokom čitavih tragedija.
"Eskimi" Karakaša potvrđuju kao autora totalnog (i funkcionalnog) minimalizma, koji zna biti itekako dramatičan i koji se ovom knjigom negdje blago približava onome carverovskom minimalizmu. Originalnost je prije svega u neobičnom spoju gotovo arhaičnih socijalnih tema s gradskoga ruba, divljine izričaja i zapravo vrlo suvremenog shvaćanja kakva bi književnost trebala biti.
Jagna Pogačnik
Po predlošku "Kina Lika" Dalibor Matanić snima film na egzotičnim ličkim lokacijama, a Karakaš igra samoga sebe. U samo nekoliko godina prošao je, dakle, put od svojevrsnog autsajdera do alternativnog, multitalentiranog umjetnika (i književnika) kojega u kojekakvim naj-popisima spominju i vrlo mainstream ispitanici u istim takvim tiskovinama.
Nisam sigurna koliko u svemu tome ima iskrenosti, a koliko u pojedinim krugovima samo pomodnosti u smislu kako je baš fora čitati priče o ličkoj zabiti i njezinim oriđinalima i time se javno pohvaliti, no činjenica je kako je Karakaš doista talentiran autor kratkih priča, jakog naboja i velike energije i tema u kojima je posve originalan i bez konteksta. Karakaš je dobro došao naturščik na često lažno ispoliranoj ili umjetno zaprljanoj domaćoj proznoj sceni.
Zbirka "Eskimi" donosi pet kratkih priča koje predstavljaju svojevrstan nastavak "Kina Like", odnosno dislokaciju njegovih junaka iz Like u veliki grad. Nema tu više one ličke kulise, niti dominacije stare ličke čakavice kojom je pisano "Kino Lika", neke su se stvari promijenile, ali samo u formi života njegovih junaka.
Karakaš je i dalje fokusiran na socijalnu tematiku - siromaštvo, sirove strasti, grubost ili ogrubjelost od životnih uvjeta, samo što je to sada ružna i tužna svakodnevica koja se odvija iza zatvorenih vrata skučenih unajmljenih gradskih stanova, osim u priči "Osvajanje sela iza kojeg nema ničeg" gdje je background ratni.
Kronična besparica, totalna bijeda, prostitucija i svijest o tome kako se uopće nije trebalo nikamo otići, a kad se već otišlo, onda je jedini izlaz odlaziti i dalje, u Švedsku, gdje bi život mogao biti bolji. U takvom svijetu, dakako, svađe među supružnicima, nemanje sluha za dječje potrebe, generacijsko nerazumijevanje i dr. jednostavno se podrazumijevaju, dok rijetki svijetli trenuci kad se čini kako bi se moglo voljeti, otići - spasiti se, ostaju tek trenuci ili ih pripovjedač namjerno ostavlja u formi otvorenih završetaka.
Eskimi
Izdavač Profil - Ghetaldus optika, Zagreb, 2007.
Stranica 104
Cijena 89 kuna
|
Damir Karakaš
|
Iako svoje pisanje posve sigurno ne temelji na kojekakvim teorijama, Karakaš je itekako "na ti" upravo s teorijom kratke priče, čijim zakonitostima intuitivno vlada. One počivaju na ekonomičnosti, ogoljenosti koja ih svodi uglavnom na dijaloge i naznake atmosfere, tek s pokojim zametkom opisa.
Sve je u "Eskimima" kratko i jasno, ali i vrlo dramatično. Uvijek s naglašenim krajem koji poentira priču, često neočekivano tragičnim ili otvorenim završetkom. Karakaševi junaci koji sanjaju bolji život, dalje od onoga gdje su sada, doista se u gradu osjećaju otprilike kao Eskimi u tropima, a posve obične stvari kao što su eurokrem, tenisice ili špekula mogu postati povodom i uzrokom čitavih tragedija.
"Eskimi" Karakaša potvrđuju kao autora totalnog (i funkcionalnog) minimalizma, koji zna biti itekako dramatičan i koji se ovom knjigom negdje blago približava onome carverovskom minimalizmu. Originalnost je prije svega u neobičnom spoju gotovo arhaičnih socijalnih tema s gradskoga ruba, divljine izričaja i zapravo vrlo suvremenog shvaćanja kakva bi književnost trebala biti.
Jagna Pogačnik
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....