Gdje je taj Armin?! Moram ga naći da mu čestitam! - uzbuđeno je govorio svojim tjelesnim čuvarima premijer Ivo Sanader dok je nakon premijere "Armina" Ognjena Sviličića u zagrebačkom CineStaru žurio na domjenak, koji su priredili producenti i distributer filma.
Nije ni slutio da Armin Omerović hoda nekoliko metara iza njega, ali mu se ne uspijeva približiti zbog profesionalne pratnje. Na domjenku su mu napokon predstavili malog glumca, koji je uistinu zaslužio sve komplimente koje su mu uputili nakon premijere u Berlinu, Beogradu (tamo je dobio posebno priznanje žirija programa "Europa izvan Europe", ne samo za "Armina" nego i za ulogu u "Putu lubenica" Branka Schmidta), Sofiji i Sarajevu.
Armin Omerović nesvakidašnja je pojava u hrvatskoj kinematografiji. Kada se prijavio na audiciju za ulogu Mehe u filmu "Put lubenica", imao je samo 14 godina, no odigrao ju je kao da je već desetljeće pred kamerama.
Uloga u "Arminu" još je zahtjevnija, lik dječaka koji ne pokazuje koliko je traumatiziran sve dok pritisak na njega ne postane nepodnošljiv. Nakon Slavka Štimca, Omerović je zasigurno najveći talent koji se iznjedrio među maloljetnim glumcima u hrvatskom filmu. "Put lubenica" i "Armin" svjedoče o njegovu nepatvorenom glumačkom instinktu, čija je dodatna potvrda i činjenica da su mu redatelji oba filma dozvoljavali da bitno sudjeluje u kreiranju likova koje tumači.
- U 'Putu lubenica' iznenađivao sam redatelja svojim dodacima napisanoj sceni. Na primjer, kada Meho pobjesni zato što padne motor. Ja sam dodao kako se on zaleti i udari ga nogom. To mi je bila logična reakcija jednog klinca. Ili ono kad Mei Sun nešto prigovara Kreši Mikiću na kineskom. Bez obzira na to što moj lik nema pojma što ona govori, dodao sam rečenicu 'Dobro ti žena kaže'. Poslije sam vidio da je upravo to izazvalo smijeh publike.
• 'Put lubenica' prilično je težak film za debitanta...
- Pa i bio je. Jednom smo snimali i 15 sati u kontinuitetu. Recimo, ona scena u kojoj Mehi izvade oko, to nije bilo lako. Poslije sam bio u autu s ocem i Emirom Hadžihafizbegovićem i on mi je odao priznanje. Rekao je: 'Nisam vjerovao da ćeš ovo izdržati'. Jer, nije to bilo toliko teško fizički, koliko psihički. Bili smo jako dugo u zatvorenom prostoru, snimali smo kako me udaraju, bacaju i zapravo je sve super prošlo.
• U odnosu na 'Armina', u 'Putu lubenica' imaš puno više teksta, a i lik koji glumiš je aktivniji...
- Puno sam puta pročitao taj scenarij i dobro se pripremio. Igrao sam ga s majkom kod kuće, skakali smo po sobi dok smo se unosili u likove. Shvatio sam da Krešo Mikić nema puno teksta, da se ono što govori Mei Sun neće prevoditi te da Meho na neki način osvježava film. Bilo mi je jasno da bi bez Mehe sve te scene između Kreše i Kineskinje bile nekako opore i depresivne te da je on neophodan da unese neku živost u ono što se odigrava među njima. Zato sam se nastojao što više ubacivati s replikama, biti što dinamičniji.
• I o tome si imao svijest cijelo vrijeme snimanja?
- Cijelo vrijeme.
• Svaka čast. Onima koji nemaju iskustva pred kamerama obično su najgora prva dva-tri dana snimanja. Kako je to izgledalo u tvom slučaju?
- Nije mi to bio nikakav problem. Branko Schmidt je u mene imao veliko povjerenje, a s Krešom i Mei Sun imao sam posebne probe kako bi funkcionirali kako treba u zajedničkim scenama. Branko bi mi rekao: 'Kamera će biti ovdje, ton majstor tu, na setu ima toliko i toliko ljudi'. I to je bilo to.
• Koliko si puta ponavljao scene u kojima si igrao?
- Najviše četiri puta. U 'Arminu' je maksimum bio devet puta.
• Koji ti je film bio teži, 'Put lubenica' ili 'Armin'?
- Iskreno da kažem, ne znam. Ja sam to naprosto shvatio kao ozbiljan posao i tako sam ga i obavio. Ako govorimo o izvanjskome, o onome što je sve trebalo napraviti pred kamerom, uloga Mehe je bila teža. Napatio sam se i s onim motorom iz 1962. godine. Zato mi je i tako došlo samo od sebe da ga u onoj sceni udarim.
• Koliko ti je u snimanju filmova pomoglo to što si u školi bio u dramskoj sekciji?
- Pa, ne znam, ja sam u dramskoj sekciji bio samo u osnovnoj školi. Tek ću sada u srednjoj školi osnovati dramsku sekciju. Dobio sam već prostor i suglasnost uprave škole. Ideja mi je upoznati vršnjake s onim kroz što sam prošao i omogućiti im da se i sami izraze. Mislim da bismo prvo trebali samo razgovarati, da vidimo što bi kome odgovaralo, a zatim pokušati i pripremiti neki komad. Nemate pojma koliko oko nas ima talentirane djece a da to nitko i ne sluti.
• Je li ti pomoglo gledanje filmova u pripremi uloga? Koje filmove voliš?
- Ove naše, hrvatske i bosanske. Sviličić je nevjerojatan, s mnogo detalja obogati priču. Sjajan mi je film Pjera Žalice 'Kod amidže Idriza'. Tim je filmom objasnio cijelu situaciju u Bosni i Hercegovini a da se uopće nije dotaknuo rata. Prikazao je različite generacije i pokazao kako su to različiti svjetovi, koji se ponekad i sudaraju.
Strašno me se dojmio i 'Armin', ne samo zato što u njemu glumim. Sve je nekako jednostavno, u zatvorenom prostoru, a opet ostavi snažan utisak. Neka mi je žena povjerila da je nakon gledanja 'Armina' dva dana sa svima morala razgovarati o filmu, pa čak i kad je bila u taksiju.
• Koji je bio prvi film koji si ikad gledao?
- Ne mogu se sjetiti... (majka Fadila ga upozorava da je to bila boksačka melodrama Franca Zeffirellija 'Šampion' s Jonom Voightom i Rickyjem Schroederom). Ah, da. No, ne volim baš gledati filmove ovdje u Orašju, puno je djece koja neprestano galame. A film 'Harrisonovo cvijeće', koji je sniman u Hrvatskoj, gledao sam samcat.
Bili su i nekakvi predstavnici kulturnih organizacija, ali od obične publike sam bio samo ja. Jeo sam kokice i, premda je bio poprilično težak, uživao u filmu. Žao mi je što moramo čekati Dane hrvatskog filma, koje u Orašju organizira Ivo Gregurević, da vidimo novu hrvatsku produkciju. Ali mislim da će se to ubrzo promijeniti.
• Gregurevića si tek upoznao na snimanju 'Puta lubenica'? Nisi ga znao otprije?
- Ne, tek sam ga na snimanju upoznao. Samo sam ga cijenio kao glumca. Njegovi imaju kuću nekoliko kilometara od Orašja. Ali zahvaljujući njemu, ja sam i dobio ulogu. On je, naime, preporučio Schmidtu da nađe nekog dječaka iz Posavine. Tako je naposljetku tekst i došao do mene, pa sam se mogao pripremiti za audiciju u Zagrebu.
Priprema je strašno važna. Morate sve znati o liku koji igrate. Kad smo pripremali 'Armina', pitao sam redatelja Ognjena Sviličića: 'Ogi, što je Armin radio prije deset godina, kojim se sportom bavi, koje pjesme najviše voli, svira li harmoniku?' Zapisivao sam sve što mi je rekao i zatim to malo razrađivao, da vidim mogu li nešto svoga ubaciti u lik.
• Je li vam Sviličić davao slobodu u završnom oblikovanju lika?
- On ima poseban način rada. Pozvao bi Emira i mene i rekao: 'Evo, ovakva bi trebala biti scena. A sada da vidim kako biste je vi napravili na vaš način?' On je u 'Putu lubenica' bio zadužen za odabir glumaca i probao je sa mnom uloge Mehe, s tim da je sam glumio Krešinu ulogu.
Probu je snimao svojom kamerom. Ispalo je da smo nastavili i mimo onoga što je trebalo, on je ubacivao svoje dodatke u tekst, ja svoje. Trajalo je to pet minuta. Poslije sam čuo da je bio oduševljen tom probom.
• Nakon dvije filmske uloge, kako sada gledaš filmove?
- Puno drukčije, ove u kojima sam glumio prvi put sam gledao samo da bih vidio ima li u njima kakvih grešaka. Poslije se udubljuješ u priču, zapažaš stvari koje ti u prvi mah nisu bile očite. Zarekao sam se da ću 'Armina' gledati barem dvadeset puta, ali mislim da to neću moći održati. Previše mi je tu emocija. Ipak je to i osobna priča.
• Znaš li klince koji su imali problema poput Armina?
- Znam (Upada Fadila Omerović i objašnjava da je Armin imao dvije godine kad su granatirali Posavinu i da mnoga djeca imaju posljedice iz tog razdoblja - od padavice do mucanja i mokrenja u krevet. Na premijeri 'Armina' u Sarajevu, Luna Mijović koja igra kćer Mirjane Karanović u 'Grbavici' nije mogla vjerovati da i sam glavni glumac nije hendikepirani dječak).
• Koliko ste dugo snimali scenu u kojoj Armina na audiciji za njemački film, usred sviranja, uhvati napad padavice?
- Ogi mi je htio olakšati posao, da tu scenu razlomimo u dva kadra. Prvo, ni pjesma koju sviram na harmonici nije baš laka za izvođenje, treba pogledavati u oca i vidjeti njegovu reakciju, pa u filmsku ekipu koja ocjenjuje tvoj nastup. Osim toga, taj dan je na snimanje došlo puno ljudi, pa čak i njemački producenti.
Ogi je predložio da ih sve odstrani, no rekao sam mu: 'Nema potrebe'. Ispalo je dobro, no jedino je ton majstoru ispala šipka za snimanje zvuka. Gotovo je zaplakao jer je mislio da je upropastio dobar kadar. Drugi put sam odradio još bolje. Producenti su poludjeli od sreće.
• Jesi li što mijenjao u tekstu koji ti je dao Sviličić?
- Pa bilo je puno scena pušenja. To mi je smetalo i prigovorio sam da Armin izgleda kao nekakav ovisnik. Smatrao sam da je u redu da zapali cigaretu nakon što se razočara u sve. Predložio sam da umjesto toga uvedemo ping-pong lopticu koju je još u djetinjstvu bacao o zid i kojom kanalizira energiju.
• Jesi li određivao i izbor odjeće?
- Donekle, uz pomoć kostimografa. Isto kao i Emir. Nastojali smo se što prirodnije osjećati u odjeći koju nosimo.
• Je li 'Armin' već igrao u Orašju?
- Ne, još nije.
• Hoćeš li u New York na Tribeca festival, na kojem se prikazuje i tvoj film?
- Zasad to ne znam. Ovisi koliko ljudi iz ekipe pozovu. Ali svakako idem na filmski festival u Norvešku. Koliko zemalja čovjek vidi zahvaljujući filmu?!
• Imaš li planove nakon što maturiraš?
- Svakako idem na Akademiju dramske umjetnosti u Zagreb. Pokušat ću upisati glumu, a tko zna, možda se odlučim i za režiju.
Armin Omerović rođen je 12. kolovoza 1990. u Brčkom, gdje se nalazila područna bolnica za stanovnike Orašja. U mjestu na hrvatsko-bosanskohercegovačkoj granici, sa svega tri-četiri tisuće stanovnika, Armin je pohađao osnovnu, a sada je u 2. razredu srednje škole. Zahvaljujući snimanju "Armina" najprije je od roditelja dobio kompjutor, a zatim i digitalnu kameru, s kojom upravo realizira dokumentarac o turneji sa Sviličićevim i Schmidtovim filmovima. Preuzetno? Ni najmanje. Nekadašnji "najljepši glas Posavine" zahvaljujući majci Fadili otkrio je ne samo glumačku nego i glazbenu nadarenost. Zanima ga sviranje, pjevanje i skladanje, a ima čak i vlastiti band s kojim izvodi rock obrade "narodnjaka" (dosad su imali samo dva javna nastupa). Za što će se Armin za dvije-tri godine trajnije opredijeliti? Zasad to nije ni važno, važnije je da mu hrvatska kinematografije što prije osigura novu glumačku priliku.
Nenad Polimac
Nije ni slutio da Armin Omerović hoda nekoliko metara iza njega, ali mu se ne uspijeva približiti zbog profesionalne pratnje. Na domjenku su mu napokon predstavili malog glumca, koji je uistinu zaslužio sve komplimente koje su mu uputili nakon premijere u Berlinu, Beogradu (tamo je dobio posebno priznanje žirija programa "Europa izvan Europe", ne samo za "Armina" nego i za ulogu u "Putu lubenica" Branka Schmidta), Sofiji i Sarajevu.
Armin Omerović nesvakidašnja je pojava u hrvatskoj kinematografiji. Kada se prijavio na audiciju za ulogu Mehe u filmu "Put lubenica", imao je samo 14 godina, no odigrao ju je kao da je već desetljeće pred kamerama.
Uloga u "Arminu" još je zahtjevnija, lik dječaka koji ne pokazuje koliko je traumatiziran sve dok pritisak na njega ne postane nepodnošljiv. Nakon Slavka Štimca, Omerović je zasigurno najveći talent koji se iznjedrio među maloljetnim glumcima u hrvatskom filmu. "Put lubenica" i "Armin" svjedoče o njegovu nepatvorenom glumačkom instinktu, čija je dodatna potvrda i činjenica da su mu redatelji oba filma dozvoljavali da bitno sudjeluje u kreiranju likova koje tumači.
- U 'Putu lubenica' iznenađivao sam redatelja svojim dodacima napisanoj sceni. Na primjer, kada Meho pobjesni zato što padne motor. Ja sam dodao kako se on zaleti i udari ga nogom. To mi je bila logična reakcija jednog klinca. Ili ono kad Mei Sun nešto prigovara Kreši Mikiću na kineskom. Bez obzira na to što moj lik nema pojma što ona govori, dodao sam rečenicu 'Dobro ti žena kaže'. Poslije sam vidio da je upravo to izazvalo smijeh publike.
• 'Put lubenica' prilično je težak film za debitanta...
- Pa i bio je. Jednom smo snimali i 15 sati u kontinuitetu. Recimo, ona scena u kojoj Mehi izvade oko, to nije bilo lako. Poslije sam bio u autu s ocem i Emirom Hadžihafizbegovićem i on mi je odao priznanje. Rekao je: 'Nisam vjerovao da ćeš ovo izdržati'. Jer, nije to bilo toliko teško fizički, koliko psihički. Bili smo jako dugo u zatvorenom prostoru, snimali smo kako me udaraju, bacaju i zapravo je sve super prošlo.
• U odnosu na 'Armina', u 'Putu lubenica' imaš puno više teksta, a i lik koji glumiš je aktivniji...
- Puno sam puta pročitao taj scenarij i dobro se pripremio. Igrao sam ga s majkom kod kuće, skakali smo po sobi dok smo se unosili u likove. Shvatio sam da Krešo Mikić nema puno teksta, da se ono što govori Mei Sun neće prevoditi te da Meho na neki način osvježava film. Bilo mi je jasno da bi bez Mehe sve te scene između Kreše i Kineskinje bile nekako opore i depresivne te da je on neophodan da unese neku živost u ono što se odigrava među njima. Zato sam se nastojao što više ubacivati s replikama, biti što dinamičniji.
• I o tome si imao svijest cijelo vrijeme snimanja?
- Cijelo vrijeme.
• Svaka čast. Onima koji nemaju iskustva pred kamerama obično su najgora prva dva-tri dana snimanja. Kako je to izgledalo u tvom slučaju?
- Nije mi to bio nikakav problem. Branko Schmidt je u mene imao veliko povjerenje, a s Krešom i Mei Sun imao sam posebne probe kako bi funkcionirali kako treba u zajedničkim scenama. Branko bi mi rekao: 'Kamera će biti ovdje, ton majstor tu, na setu ima toliko i toliko ljudi'. I to je bilo to.
• Koliko si puta ponavljao scene u kojima si igrao?
- Najviše četiri puta. U 'Arminu' je maksimum bio devet puta.
• Koji ti je film bio teži, 'Put lubenica' ili 'Armin'?
- Iskreno da kažem, ne znam. Ja sam to naprosto shvatio kao ozbiljan posao i tako sam ga i obavio. Ako govorimo o izvanjskome, o onome što je sve trebalo napraviti pred kamerom, uloga Mehe je bila teža. Napatio sam se i s onim motorom iz 1962. godine. Zato mi je i tako došlo samo od sebe da ga u onoj sceni udarim.
• Koliko ti je u snimanju filmova pomoglo to što si u školi bio u dramskoj sekciji?
- Pa, ne znam, ja sam u dramskoj sekciji bio samo u osnovnoj školi. Tek ću sada u srednjoj školi osnovati dramsku sekciju. Dobio sam već prostor i suglasnost uprave škole. Ideja mi je upoznati vršnjake s onim kroz što sam prošao i omogućiti im da se i sami izraze. Mislim da bismo prvo trebali samo razgovarati, da vidimo što bi kome odgovaralo, a zatim pokušati i pripremiti neki komad. Nemate pojma koliko oko nas ima talentirane djece a da to nitko i ne sluti.
• Je li ti pomoglo gledanje filmova u pripremi uloga? Koje filmove voliš?
- Ove naše, hrvatske i bosanske. Sviličić je nevjerojatan, s mnogo detalja obogati priču. Sjajan mi je film Pjera Žalice 'Kod amidže Idriza'. Tim je filmom objasnio cijelu situaciju u Bosni i Hercegovini a da se uopće nije dotaknuo rata. Prikazao je različite generacije i pokazao kako su to različiti svjetovi, koji se ponekad i sudaraju.
Strašno me se dojmio i 'Armin', ne samo zato što u njemu glumim. Sve je nekako jednostavno, u zatvorenom prostoru, a opet ostavi snažan utisak. Neka mi je žena povjerila da je nakon gledanja 'Armina' dva dana sa svima morala razgovarati o filmu, pa čak i kad je bila u taksiju.
• Koji je bio prvi film koji si ikad gledao?
- Ne mogu se sjetiti... (majka Fadila ga upozorava da je to bila boksačka melodrama Franca Zeffirellija 'Šampion' s Jonom Voightom i Rickyjem Schroederom). Ah, da. No, ne volim baš gledati filmove ovdje u Orašju, puno je djece koja neprestano galame. A film 'Harrisonovo cvijeće', koji je sniman u Hrvatskoj, gledao sam samcat.
Bili su i nekakvi predstavnici kulturnih organizacija, ali od obične publike sam bio samo ja. Jeo sam kokice i, premda je bio poprilično težak, uživao u filmu. Žao mi je što moramo čekati Dane hrvatskog filma, koje u Orašju organizira Ivo Gregurević, da vidimo novu hrvatsku produkciju. Ali mislim da će se to ubrzo promijeniti.
• Gregurevića si tek upoznao na snimanju 'Puta lubenica'? Nisi ga znao otprije?
- Ne, tek sam ga na snimanju upoznao. Samo sam ga cijenio kao glumca. Njegovi imaju kuću nekoliko kilometara od Orašja. Ali zahvaljujući njemu, ja sam i dobio ulogu. On je, naime, preporučio Schmidtu da nađe nekog dječaka iz Posavine. Tako je naposljetku tekst i došao do mene, pa sam se mogao pripremiti za audiciju u Zagrebu.
Priprema je strašno važna. Morate sve znati o liku koji igrate. Kad smo pripremali 'Armina', pitao sam redatelja Ognjena Sviličića: 'Ogi, što je Armin radio prije deset godina, kojim se sportom bavi, koje pjesme najviše voli, svira li harmoniku?' Zapisivao sam sve što mi je rekao i zatim to malo razrađivao, da vidim mogu li nešto svoga ubaciti u lik.
• Je li vam Sviličić davao slobodu u završnom oblikovanju lika?
- On ima poseban način rada. Pozvao bi Emira i mene i rekao: 'Evo, ovakva bi trebala biti scena. A sada da vidim kako biste je vi napravili na vaš način?' On je u 'Putu lubenica' bio zadužen za odabir glumaca i probao je sa mnom uloge Mehe, s tim da je sam glumio Krešinu ulogu.
Probu je snimao svojom kamerom. Ispalo je da smo nastavili i mimo onoga što je trebalo, on je ubacivao svoje dodatke u tekst, ja svoje. Trajalo je to pet minuta. Poslije sam čuo da je bio oduševljen tom probom.
• Nakon dvije filmske uloge, kako sada gledaš filmove?
- Puno drukčije, ove u kojima sam glumio prvi put sam gledao samo da bih vidio ima li u njima kakvih grešaka. Poslije se udubljuješ u priču, zapažaš stvari koje ti u prvi mah nisu bile očite. Zarekao sam se da ću 'Armina' gledati barem dvadeset puta, ali mislim da to neću moći održati. Previše mi je tu emocija. Ipak je to i osobna priča.
• Znaš li klince koji su imali problema poput Armina?
- Znam (Upada Fadila Omerović i objašnjava da je Armin imao dvije godine kad su granatirali Posavinu i da mnoga djeca imaju posljedice iz tog razdoblja - od padavice do mucanja i mokrenja u krevet. Na premijeri 'Armina' u Sarajevu, Luna Mijović koja igra kćer Mirjane Karanović u 'Grbavici' nije mogla vjerovati da i sam glavni glumac nije hendikepirani dječak).
• Koliko ste dugo snimali scenu u kojoj Armina na audiciji za njemački film, usred sviranja, uhvati napad padavice?
- Ogi mi je htio olakšati posao, da tu scenu razlomimo u dva kadra. Prvo, ni pjesma koju sviram na harmonici nije baš laka za izvođenje, treba pogledavati u oca i vidjeti njegovu reakciju, pa u filmsku ekipu koja ocjenjuje tvoj nastup. Osim toga, taj dan je na snimanje došlo puno ljudi, pa čak i njemački producenti.
Ogi je predložio da ih sve odstrani, no rekao sam mu: 'Nema potrebe'. Ispalo je dobro, no jedino je ton majstoru ispala šipka za snimanje zvuka. Gotovo je zaplakao jer je mislio da je upropastio dobar kadar. Drugi put sam odradio još bolje. Producenti su poludjeli od sreće.
• Jesi li što mijenjao u tekstu koji ti je dao Sviličić?
- Pa bilo je puno scena pušenja. To mi je smetalo i prigovorio sam da Armin izgleda kao nekakav ovisnik. Smatrao sam da je u redu da zapali cigaretu nakon što se razočara u sve. Predložio sam da umjesto toga uvedemo ping-pong lopticu koju je još u djetinjstvu bacao o zid i kojom kanalizira energiju.
• Jesi li određivao i izbor odjeće?
- Donekle, uz pomoć kostimografa. Isto kao i Emir. Nastojali smo se što prirodnije osjećati u odjeći koju nosimo.
• Je li 'Armin' već igrao u Orašju?
- Ne, još nije.
• Hoćeš li u New York na Tribeca festival, na kojem se prikazuje i tvoj film?
- Zasad to ne znam. Ovisi koliko ljudi iz ekipe pozovu. Ali svakako idem na filmski festival u Norvešku. Koliko zemalja čovjek vidi zahvaljujući filmu?!
• Imaš li planove nakon što maturiraš?
- Svakako idem na Akademiju dramske umjetnosti u Zagreb. Pokušat ću upisati glumu, a tko zna, možda se odlučim i za režiju.
Armin Omerović rođen je 12. kolovoza 1990. u Brčkom, gdje se nalazila područna bolnica za stanovnike Orašja. U mjestu na hrvatsko-bosanskohercegovačkoj granici, sa svega tri-četiri tisuće stanovnika, Armin je pohađao osnovnu, a sada je u 2. razredu srednje škole. Zahvaljujući snimanju "Armina" najprije je od roditelja dobio kompjutor, a zatim i digitalnu kameru, s kojom upravo realizira dokumentarac o turneji sa Sviličićevim i Schmidtovim filmovima. Preuzetno? Ni najmanje. Nekadašnji "najljepši glas Posavine" zahvaljujući majci Fadili otkrio je ne samo glumačku nego i glazbenu nadarenost. Zanima ga sviranje, pjevanje i skladanje, a ima čak i vlastiti band s kojim izvodi rock obrade "narodnjaka" (dosad su imali samo dva javna nastupa). Za što će se Armin za dvije-tri godine trajnije opredijeliti? Zasad to nije ni važno, važnije je da mu hrvatska kinematografije što prije osigura novu glumačku priliku.
Armin Omerović ima svoj bend s kojim izvodi rock obrade narodnjakaKada su se Armin Omerović i njegov otac Muhidin spremali na audiciju u zagrebački Jadran film, gdje se upravo pripremao film "Put lubenica", autobus je kasnio u polasku, a kasnije je imao i kvar na autocesti. Muhidin je stopirao automobil s bosanskohercegovačkom registracijom, pa su naposljetku ipak stigli do Zagreba. Istina sa zakašnjenjem, tako da je otac u strahu da mu sin ne izgubi ulogu počeo uvjeravati filmsku ekipu kako dječak nema samo talenta za glumu nego i odlično svira harmoniku. Sve o njihovoj odiseji doznao je Ognjen Sviličić, koscenarist "Puta lubenica", koji je odabirao glumce za film, i kasnije po toj zgodi napisao scenarij za "Armina". |
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....