Treba li vjerniku kišobran

Ne, neću ponovno o Zlatku Sudcu nego o Borisu Dežuloviću koji na temelju Sučeva stava razvija, reklo bi se, sasvim novu teologiju. Priznaje da sam nije vjernik, ali o vjeri kao da sve zna...

“Da sam vjernik, naime, duboko bi moju vjeru pokolebala Sučeva sumnja: što, dođavola dobro, zaboga točno znači atomsko sklonište u molitvenom centru Milosrdnog Isusa? Slavni mistik, kako se čini, nije šenuo pameću, već vjerom koliko je snažna vjera kojom će se moliti Milosrdnom Isusu ako u nju unaprijed ukalkulira gnjev Nemilosrdnog Isusa do devet stupnjeva Richtera?”.

Sudac je, naime, navodno naumio graditi crkvu s velikim atomskim skloništem. Dežulović se pita što će vjerniku atomsko sklonište, zar Isus ne bi mogao svoje odane vjernike zaštititi i bez skloništa?

Ovdje nije riječ o Sudcu nego o cijelom kršćanstvu. Naš Bog Bogočovjek Isus Krist ni sebe ni nas ne spašava od patnje, nego trpi zajedno s nama da pobjedi zlo koje je proželo cijeli svijet. Zacijelo dobronamjerni Globusov kolumnist kao čovjek bez vjere ne mora to znati, ali evo mu prilike da sazna kad se je već u to upustio.

Kad bi atomsko sklonište bilo protivno vjeri, onda bi joj bio protivan i svaki kišobran. I svaki krov protiv kiše, i svaki penicilin protiv bolesti. Onda bi bila besmislena sva kršćanska skrb za zdravstvo, za prehranu gladnih, za izbjegavanje zlih posljedica ratova, potresa i poplava. Kršćanstvo bi bilo samo sebi protuslovno. Ne Zlatko Sudac, nego cijelo kršćanstvo! Vjernici znaju da moraju trpjeti, i u redu je također trpljenja čuvati koliko je to moguće. I Isus je prije muke molio: “Oče, ako je moguće...”. Drugog puta do uskrsne pobjede dobra nad zlim nema.

Da, o tome bi trebalo mnogo podrobnije govoriti onima koji kršćanstvo zapravo ne poznaju, a vole o njemu govoriti.