Simbolično, Plenkovićev zamjenik Milijan Brkić desetak dana uoči izbora u HDZ-u javio se iz izolacije. One prave, kućne, nakon što je otpušten iz bolnice i izliječen od upale pluća.
No izolacija u Brkićevu slučaju nije samo i nije prvenstveno medicinska. Brkić se zapravo oglašava iz puno dublje, dulje i ozbiljnije izolacije, one koju mu je u HDZ-u zadnjih godina programirano, iz opreza, odredilo sadašnje vodstvo stranke, na čelu s predsjednikom Andrejom Plenkovićem.
O Brkiću sve te godine kruže različite teorije, procjene i pretpostavke.
Ima i dalje onih koji mu pridaju natpolitičke osobine, barem jednako koliko i drugih koji pak drastično relativiziraju njegov utjecaj. O “Vasi” se istovremeno govori kao o hiperlukavoj, zakulisnoj osobi, “crnom labudu” koji stoji iza svih namjerno izazvanih neuspjeha Plenkovićeva HDZ-a, kao i o nadvladanom političaru, izgubljenog utjecaja, oko kojeg je još jedino ostalo pitanje - u kojem će ga točno zavoju njegova stranka otresti i nastaviti bez njega, u suprotnom smjeru.
Za Brkića se, dakle, u isto vrijeme može čuti i da je “odavno pukao s Bandićem”, kao i to da “njih dvojica i dalje dobro surađuju”. I to da “drži” zagrebački HDZ i da su ga “Plenkijevi skroz izgurali”. I da se “jako aktivirao u kampanji Kolinde Grabar-Kitarović” i da ju je “pustio da izgori”. I da ga na terenu “više ne podnose” i da “još posvuda ima svoje ljude”. I da je “politički mrtav” i da ima “stotinu života”.
Sve te međusobno isključive teorije za desetak dana, kad budu izbori za ključne funkcije u HDZ-u, konačno će doći na provjeru: je li Plenković uspio neutralizirati Brkića ili je ovaj sistematični “spavač” ipak bio lukaviji od njega. Izbori 15. ožujka trenutak su istine za HDZ.
Oni ne određuju samo pitanje Brkićeva političkog opstanka nego i preživljavanje pokreta otpora Plenkoviću koji će, u slučaju Brkićeva prolaska u vodstvo HDZ-a, bez sumnje nastaviti djelovati, a samog Brkića taj će pokret u nekim budućim podjelama vlasti nakon eventualnih izbornih poraza gurati opet još više u hijerarhiji HDZ-a, Plenkovićevim naporima usprkos.
Za Plenkovića posve sigurno bitka nije ni približno dovršena ako sljedeće nedjelje pobijedi Miru Kovača, kojemu uostalom nitko i ne daje naročite šanse. Da bi otvorio ozbiljan prostor dugoročnom opstanku i promjeni HDZ-a, Plenković bi morao - sad kao i prije četiri godine - prvo pobijediti Brkića.
Vrlo brzo ćemo vidjeti je li za to imao pravu strategiju i snagu.
Brkić je pak sve ovo vrijeme izolacije i samoizolacije u HDZ-u provodio s malo izlaganja i puno opreza. Kad god su ga pitali o unutarstranačkim ambicijama, odgovarao bi isto: da je uvijek znao za koju se poziciju u kojem trenutku treba natjecati te kako dosad nikad nije pogriješio. Brkić je trenutačno zamjenik, no na ovim izborima natječe se za naizgled stepenicu niže, za mjesto potpredsjednika.
No to sigurno ne znači da su mu ambicije u stvarnosti niže niti da za sebe previđa slabiju razinu utjecaja u sljedećem HDZ-ovu razdoblju. Dapače. Intervju što ga je u petak dao Večernjem listu po svom je sadržaju, tonu i porukama više “predsjednički” nego “potpredsjednički”. Iako je Kovač nominalno kandidat za predsjednika, očito je da smjer i ritam Plenkovićevih izazivača i dalje primarno udara i određuje upravo Brkić.
Butković, Bačić, Anušić i Zdravka Bušić - to su kandidati iza kojih je Plenković stao za pozicije potpredsjednika HDZ-a.
Milijan Brkić, to je pak kandidat kojega bi se Plenković, sasvim sigurno, prvoga otarasio.
To mu ipak iz nekog ili nekih razloga ove četiri godine nije pošlo za rukom, a ne uspije li ni sljedeće nedjelje, bit će to vrlo loš znak za sadašnjeg lidera stranke.
Iako je Plenković zauzeo taktiku podcjenjivačkog odnosa prema Brkićevoj skupini, predbacujući im, uz ostalo, da uopće nemaju program, njegov zamjenik i glavni rival prilično je razumljivo, u tom intervjuu, naglasio sve točke razilaženja sa sadašnjim rukovodstvom.
Brkićeve su teze otprilike sljedeće: HDZ se naopako okrenuo protiv potencijalnih partnera na desnici umjesto kontra SDP-a, ljevicu su ostavili da se u miru oporavlja i raste, vratili su Milanovića na vlast, a politiku obestrastili i očistili od emocija. Brkić ide i dalje od toga: on traži da se obnovi zajedništvo HDZ-a i Crkve te da se na probleme migranata počne gledati kao na plansku promjenu strukture stanovništva dominantno katoličke Europe.
Brkić se nekim prijedlozima čak stavlja u poziciju liberalnih kritičara svih dosadašnjih vlada: opominje kako nije provedena reforma javne uprave, upozorava da i dalje imamo previše ministarstava i općina te da je državni aparat prevelik teret gospodarstvu.
Uopće nije važno kako će opća javnost reagirati na sve te njegove poruke i na njega općenito. Bitno je formiraju li te poruke kod dovoljnog dijela članstva HDZ-a dojam da je Brkić sposoban lider koji im može osigurati preživljavanje na vlasti ili su na njega naprotiv počeli gledati kao na nepotreban teret koji je bolje ostaviti po putu i prilagoditi se Plenkovićevu viđenju stranke i političkih odnosa u budućnosti.
“Zemlja ovisi o pobjedi HDZ-a”, kaže Brkić, pretenciozno i netočno.
Međutim, to da smjer HDZ-a ovisi o Brkićevu rezultatu sljedeće nedjelje - e to se već može reći bez ikakva pretjerivanja.